Uvijek radim s počecima

Dječja pozornica nije nešto manje vrijedno. Tim se teatrom valja i mnogo ozbiljnije baviti / Ne zagovaram kazališnotržišnu i korporacijsku logiku West Enda i Broadwaya, ali nije na teatru ni da nam bude socijala državno-javnog tipa. Potreban je neki srednji put / Držim da redateljski posao nije baš autorski. Nemam ništa protiv snažna autorskog pristupa, ali od studentskoga doba i u kazalištu mi je prvotniji onaj ansambl-kolektiva

Kazališni redatelj i pedagog Zlatko Sviben svojim je tekstom Odsjev magle osvojio nagradu Marin Držić na natječaju Ministarstva kulture Republike Hrvatske za najbolje novo dramsko djelo u 2010. godini. Vijest je bila iznenađenje, s obzirom da Svibenov redateljski put i nije obilježen autorskim impulsima takve vidljivosti. Moglo bi se čak reći da je, pored polušale na vlastiti računa da je provincijalni redatelj jer je tek tri puta režirao u rodnom Zagrebu, on i poprilično klasičan redatelj koji se drži upravo takvih, klasičnih predložaka. No u obrazloženju stručnog povjerenstva za nagradu Marin Držić stoji da taj „samozatajni erudit, istinski prvosvećenik teatarske prakse i teorije, svestrani znalac svjetske i hrvatske književne povijesti, u vrhunski skladanu tekstu, zasnovanu na djelu Miguela de Unamuna, majstorski isprepleće zbilju i maštu, sadašnjost i prošlost, život i glumište, javu i san“.

Pokretač Studija glume i lutkarstva Umjetničke akademije u Osijeku, poslije i otpušten s radnog mjesta docenta, Zlatko Sviben je nakon završena studija komparativne književnosti i filozofije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu završio i režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Uz četrdesetak režija na dvadesetak scena u Hrvatskoj i inozemstvu, u biografiju je upisao i ravnateljevanje Hrvatskom dramom HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Trenutno u zagrebačkom Kazalištu Žar ptica priprema predstavu prema romanu Ivana Kušana Lažeš, Melita.

Nije baš uobičajeno da se redatelji pojavljuju kao autori na ovakvim natječajima, pogotovo ne kod nas. Znači li ovo da u ladicama vašeg radnog stola leži još drama za koje se ne zna?

Nije mi bila namjera, iako mi je drago da se sve ovako zbilo. Zapravo sam prvo počeo razamišljati o nekom scenariju ili o dramatizaciji toga Unamunova romana, na koji sam prije koju godinu u knjižnici nabasao. Izravan povod pisanju nije bio natječaj ili nagrada, nego činjenica da me hrvatsko glumište u posljednje dvije godine i nije kao redatelja trebalo. Tako sam krenuo, i skrenuo, i u nešto drugo. Dakle, nekih tekstova po ladicama i nema.

Što vas je tako magično privuklo tom romanu? U vašem tekstu čita se neki poseban afinitet za španjolsku kulturu.

Taj afinitet nije bio presudan, iako volim Španjolce još od studija. Oni imaju niz sličnosti s nama, a najveća je možda i ta neka njihova zatvorenost spram europskoga racionalizma u mnogim aspektima, od filozofije i poimanja časti pa onda i dalje. Oni su rub Europe, baš kao i mi, i zato su također uvijek bili, danas u nešto manjoj mjeri, malo izvan onoga središnjega europskoga duha i nazora. Niz bi sličnosti možda išao ovako: Mediteranci su, imali su Maure, tako i s Orijentom imaju veze, mješavina su kultura i unutarnjih previranja... a i mi smo bili neki Katalonci, a imamo i Baske, ne moramo ih i imenovati. Svakako, naš mediteranizam nije poput talijanskoga, a ni kontinentalizam nam nije odveć germanski, dok Skandinavcima sigurno nismo nalik. Nešto od te paralele s tim duhom španjolstva tematizirao sam i u prizorima i dijalozima u ovom tekstu.

Tekst je podložen brojnim asocijacijama na hrvatsko glumište. Ono je jedna od trajnijih referencija. Je li u njih upisano vaše osobno iskustvo, od osnivanje glumačke škole u Osijeku i vođenje riječke Drame, do poznavanja svih ostalih gradova u kojima ste radili? Je li riječ o nekoj vrsti tihoga obračuna?

Ne izravno. Mogu se čitati neki odsjaji ili refleksi. Ali nema tu nikakva obračuna. Nisam ja više ni u godinama da se nešto obračunavam. Ni kad sam bio mlađi, nisam bio od tako velikih gesti, a koje bi se onda i obračunima nazivale. Ali neku relaciju prema hrvatskom glumištu svakako imam.

Kakvu?

Nisam rezigniran, ako je pitanje išlo u tom smjeru. Suprotno bi bilo da sam subverzivan. Opet: ako bi ta moja relacija htjela biti umjetnička, morala bi biti i subverzivna. No istina je da uvijek radim na nekim počecima, a svakako je to bio i onaj s osnutkom osječke Akademije. Trenutno radim manje-više samo u dječjem teatru, pa sam možda i opet na nekom kazališnom početku. No uopće ne mislim da je dječja pozornica nešto manje vrijedno. Tim se teatrom valja i mnogo ozbiljnije baviti. Doduše, danas je u kazalištu za djecu bitno drukčija situacija nego prije desetljeće ili dva. Onomad u kazalištu za djecu, pogotovo u onome izvan Zagreba, nije bilo školovanih glumaca. Danas i na audicije, a upravo sam u tijeku jedne u Žar-ptici, dolazi mnogo darovitih i školovanih glumaca. A u lutkarskim kazalištima širom Hrvatske godinama nastupa, a već se i zaposlio, nemalen broj studenata s osječkoga studija. Tako u glumačkom potencijalu danas i nema nekih razlika između, na primjer, Trešnje i HNK, ili Žar ptice i Gavelle. I to je dobro, jer se prema djeci i treba što ravnopravnije, dakle ozbiljnije odnositi. Koliko je hrvatsko glumište u cjelini, onako nazbilj, neozbiljno, drugo je pitanje.

Svjedočimo poprilično uzletu domaćega kazališta za djecu. Čak i po broju inozemnih priznanja i nagrada. Znači li to da je ono bolje od onoga koje nije za djecu?

Ne bih to mogao reći. Ali nemalen je broj primjera, možda i s mladosti ekipa u dječjim predstavama, i predanijeg i ambicioznijeg rada. Dakako, predstave za djecu mogu biti jednako dobre ili loše kao i one druge. No napravljen je, ako mogu tako reći, korak prema izjednačavanju šansi. Danas imate istu glumačku kakvoću, baš kao i iste medijske zvijezde, kako u ZKM-u, tako i u HNK-u. Ipak, u angažman se u nacionalne kazališne kuće stupa pretežito iz egzistencijalnoga, ne i nekakva umjetničkoga razloga. S ulaskom u neke druge kazališne kolektive možda i nije baš tako. Ili se meni to samo čini.

Kazalište je i socijalna ustanova, iako se to rijetko javno priznaje. Slažete li se s tom tvrdnjom?

Da. Ne znači da vazda tako mora i biti, ali ako baštinimo socijalizam, a ne moramo ga baš u svemu odbaciti, onda kazalištu nije nužno usmjeravanje na putove tržišta. Nikako ne zagovaram kazališnotržišnu i korporacijsku logiku West Enda i Broadwaya, uostalom nama ovdje i posve neostvarivu, ali nije na teatru ni da nam bude tzv. umjetnički zavod i socijala državno-javnog tipa. Kad bi bilo pametne kulturne politike, iznašao bi se i neki srednji put. To jest: društvena svrha kazališta. Jer čime se treba zaokupiti hrvatsko kazalište? Prenositi globalnosvjetske uspješnice ili inscenirati hrvatske teme, ili se možda okrenuti malo jednomu, malo drugomu, nečemu trećemu, četvrtomu... Kazalište jest izvorno komunikacija, a komunikacija u kojoj danas svi ponajviše jesmo jest ona elektronička i virtualna. A ta je komunikacija samo simulacija komunikacije. Izvedba komunikacije. Kazalište je pak ne samo vizualna i auditivna, nego i taktilna tvorevina, a u radnom procesu u mnogome i – rukotvorina. Uz razlog kolektiva, možda je baš i s tog rukotvornoga razloga moja generacija držala da kazalište i može biti – vječno. Doduše, moj je beogradski profesor povijesti drame i kazališta znao govoriti da će biti kad teatra neće biti, na primjer u komunizmu, kao što je bilo kad ga nije bilo, na primjer u starom Egiptu. Stoga mi je na jednom ispitu i preporučio da, poput Artauda ili Brechta, kušam raditi na smrti kazališta. Jer, na koncu, ono je ipak nastalo i traje samo u državama klasnoga društva. Idemo li danas, kada je sve oko nas tako izvedbeno ili paraizvedbeno, spram te smrti i kraja kazališta? Možda to i nije neko pitanje koje traži odgovor. Naš je svijet teatraliziran i u njemu sve, od politike i marketinga pa nadalje, mora inscenirati svoju priču i svoju izvedbu. Živimo u vremenu sveopće izvedbenosti svijeta. A smrti, ne samo kazališta, možda i nema.

Niste redatelj društveno velikih gesti – sebe ne gurate u prvi plan, ni kroz režiju niti drugim kanalima. S druge strane, upravo vaš naraštaj obilježilo je redateljsko autorstvo. Kako vi stojite u vezi s time?

Nisam posve siguran da sam, i kad sam bio mlađi, imao neki autorskiji impuls. Držim da redateljski posao nije baš autorski. Ili da bi to morao biti. Nemam ništa protiv snažna autorskog pristupa, ali ja mu se nisam baš toliko predao. Od studentskoga moga doba i teatra u kazalištu mi je prvotniji onaj ansambl-kolektiva.

Funkcije kao što je vođenje Hrvatske drame u riječkom HNK, ili pokretanje glumačke škole u Osijeku, negdje su na granici redateljskog posla, ali redateljskog kao i donekle autorskog. Sve one dio su stvaranja kazališta. Je li to bila vaša kompenzacija?

Sve to jest stvaranje kazališta, i nastaje iz potrebe da čovjek radi i nešto šire. Taj posao mogao bih i sada raditi. U Rijeci sam postao direktorom s 34 godine, pak sam u ono socijalističko doba ravnateljski iskusio oveći i ne baš fleksibilan kazališni sustav, koji ponajprije štiti sam sebe. Tako je valjda i danas. Iako u našem kazalištu, u cijelom kazališnom slijedu od tri akademije, pa sve do one najmanje kazališne družine, kronično sve više nedostaje sustava. Valjda je to pitanje i povijesti. Jer, u jednom Petrogradu glumačka akademija opstoji već nekih 250 godina, dok je hrvatski glumačko-obrazovni primjer, onaj zagrebački, s otprilike pola stoljeća postojanja. Svakako da je sustavniji pristup, ma i konzervativan, bolji od onoga koji pušta da sve bude kako padne. A ako sve što padne i kako u kazalištu padne, i kod vlasnika, i kod publike, i kod kritike, bez problema i prolazi, onda nema ni razloga i da budemo društveno značajniji, a kakvima smo bili u ono davno socijalističko i društveno doba.

Kazalište je ansambl i kolektiv, kažete. Ima li danas takvih ansambala?

Ansambl čini i atmosfera, ne samo ona na pozornici nego i ona u garderobi ili u bifeu. Nekad su i institutom stalno zaposlena redatelja, a negdanje ih je Zagrebačko dramsko imalo i četiri na plaći, radilo na kazališnoj ansamblosti. Najteže je u HNK-ovima gdje se mnogi i u garderobi rijetko sretnu, jer ti nacionalni kazališni ansambli funkcioniraju više povremeno, kao nogometna reprezentacija. Ne tvrdim da ne mogu zabijati golove, ali u svome izvanklupskom radu teže postižu zajedništvo tima. Lakše je realizirati ansambl u jednom ZKM-u, Trešnji ili Komediji, pa su ga ta kazališta donekle i realizirala. Jasno, ne kao svoju trajnu činjenicu.

Mlađi autori u domaćem kazalištu često u posljednje vrijeme snažno, čak i publici u lice, tvrde: Kazalište laže! Jeste li i vi imali takvu fazu u svojoj karijeri, svojem odrastanju u kazalištu?

Pitanje je i što je laž. I je li laž kazališta ideološki ili neki drugi problem, primjerice, tehničko-izvedbeni i glumački. Ne znači da je svaka laž ono nezbiljsko, jer i istina nije samo ono što sad jest, nego ono što bi moglo i imalo biti. Upravo ono što još sada i ovdje nama nije možda jedina istina i zbilja jest. Pa i kazališna. Važno je da smo pred publikom vazda danas i s ovim vremenom, a ne s nekim drugim. Svaka bi generacija, pa i ova naša najmlađa kazališna, morala znati želi li promijeniti svijet, dakle i svijet pozornice, ili pak to ne želi.

Vratimo se na Odsjev magle. Zbog zahtjevne strukture, čini se da ste ga napisali tako da ga samo vi možete režirati. Ili?

Moglo bi još nekoliko redatelja, ako bi to baš i htjeli. Ipak, morali bi to biti malo iskusniji redatelji, ne baš neki redateljski mladac. Makar, nikad se ne zna. Taj je, ne baš mali tekst i tekst s nemalom količinom uloga, za potrebu koncertnoga čitanja na Marulićevim danima i u izvedbi splitskih studenata, primjereno skraćen. A kako smo i inače, kako u kazalištu tako i u životu, skloni tržišno-estradnim i medijskim mjerilima, naravno i u kazalištu za djecu, onda nam predstave redovito nemaju pauze, a i traju sve kraće. U onima za djecu nastojimo trajati koliko i školski sat, jer djeca, navodno, nemaju koncentracije. Iako je to naša zbilja, to baš i nije neka istina. Djeca su i zahtjevnija nego što to mi repertoarno pokazujemo, a vjerojatno traže i više od onoga što im mi možemo ili želimo pružiti. Moje predstave za djecu, u tom i takvu smislu, ne žele biti pragmatično efikasne i kratke. Nije istina ni da ona ostala i odraslija publika žudi samo brzi tempo i kratku izvedbu. Ako nešto nije istinito, koliko god brzo i kratko bilo, dosadno je već nakon nekoliko minuta. Laž nije pitanje trajanja.