U znaku verističke dramatike

Posljednja ovosezonska premijera opere Pagliacci Ruggera Leoncavalla u Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca može se shvatiti kao uvod za predstojeći festival Riječke ljetne noći na kojem će se dva puta, 1. i 2. srpnja, ponoviti jedinstvena ambijentalna Mascagnijeva Cavalleria rusticana na Trgu Grivica ispred Katedrale sv. Vida, sa Zoranom Todorovichem i Kristinom Kolar u glavnim ulogama. Pagliacci su se nenadano našli na repertoaru kako bi zamijenili planiranu koncertnu izvedbu Donizettijeve Anne Bolene, od koje se odustalo iz financijskih razloga. Za Pagliacce je iskorištena oprema predstave Zagrebačke opere od prije pet i pol godina u režiji Plamena Kartalova.

Zadnji Pagliacci odigrani su u Rijeci prije četiri godine na Ljetnim noćima, kada se prvi put u režiji okušao svjetski tenor José Cura. Tada se kao redatelj nije baš proslavio, ali je u međuvremenu napredovao, što je pokazao ove sezone u Državnom kazalištu u Karlsruheu. Saint-Saënsove Samsona i Dalilu postavio je nadrealistički, na crnoj pozornici što prikazuje iscrpljena naftna nalazišta, kao svijet koji će nestati u ništavilu dekadentnosti i kao viziju našeg uništenja.

Olga Kaminska i Robert Kolar u sceni Pagliaccija

Za razliku od Cure, koji ima razloga Rijeku posebno pamtiti, Plamen Kartalov iskusan je redatelj, zaslužan za mnogo dobroga u vođenju opernih institucija u svojoj domovini Bugarskoj. On je, sudeći prema onome što smo od njega posljednjih godina mogli vidjeti u Mariboru i Zagrebu, redatelj staroga kova i neuravnoteženih dosega koji voli ponešto modernije začiniti, pa kako mu uspije. Pagliacci su mu bolje ostvarenje, zaokruženo kao cjelina verističke dramatike (s funkcionalnom scenografijom Ive Knezovića), iako ima detalja o kojima se može raspravljati. Moderniji štih u predstavu su unijeli šaroliki kostimi Lea Kulaša, pomaknuti nekoliko desetljeća kasnije, u doba kada putujuće komedijaške družine poput Canijeve više nisu postojale. Opera Pagliacci rezultat je istinite tragedije iz sudske prakse skladateljeva oca, izazvane strašću i ljubomorom, koja ga je snažno nadahnula u trenutku razvoja verističkoga opernog pravca krajem 19. stoljeća. Zato su nalickani kalabrijski seljaci pomalo odudarali od toga duha.

Mladi dirigent Igor Vlajnić, nakon niza dužnosti što ih obavlja u riječkom kazalištu kao korepetitor, zborovođa, dirigent brojnih glazbenih predstava, ali i kao zborovođa amaterskih društava te crkveni orguljaš, vrlo je dobro pripremio svoju prvu opernu premijeru, s primjereno doziranom dramatikom i razvojnom glazbenom linijom. Raspolagao je podatnim orkestrom, kreativnim pjevačima i zborom koji je lijepo otpjevao svoj broj i zdušno reagirao u svim scenskim situacijama. Sudjeluje i dječji zbor Toretta, koji je uvježbala Suzana Maušan.

U solističkoj podjeli teško je bilo koga istaknuti na prvo mjesto. U prologu je belkantističkim žarom zasjao bariton Siniša Hapač kao Tonio. Belkantističkim pjevanjem bio je ispunjen i duet Silvija i Nedde. Sopranistica Olga Kaminska uvjerljiva je Nedda, rastrgana između nenadane ljubavi prema Silviju i težine života koja je pritišće, traži izlaz, a ne nalazi ga. U tome je smislu bila dojmljiva njezina arija. Baritonu Robertu Kolaru Silvio je uloga skrojena po idealnoj mjeri njegovih lirskih glasovnih predispozicija. Unatoč njezinu neveliku trajanju i pojavljivanju na sceni, ostvario je snažnu kreaciju zanosnim pjevačkim frazama i pristalim zavodničkim izgledom. Tenor Davor Lešić kao Canio nije imao jednaki dramski intenzitet ni pjevačku sigurnost kao kolege, ali je s njima bio na istom putu do uspjeha. Tenor Sergej Kiselev donio je razigranog Beppea.

Neupućeni posjetitelji pitali su što se još te večeri daje s Pagliaccima? Nitko nije bio razočaran niječnim odgovorom jer je predstava imala pun intenzitet da ispuni kazališnu večer.