Stilska tradicija ili obratno

Swingstyrke & Clayton Trio u Zagrebu

Dva su gotovo istodobna jazz-gostovanja obilježila drugu polovicu svibnja u Zagrebu. Od 19. do 21. u Movie Clubu te u rezidenciji veleposlanika Kraljevine Danske muzicirao je, već treći put za redom u našoj metropoli, jedan od najboljih danskih i europskih sastava swinga, Swingstyrke. Taj stilski profilirani septet gotovo u istom sastavu djeluje u Kopenhagenu od 1975. i posjeduje bogatu međunarodnu karijeru. Kao što mu ime kaže, riječ je o skupini sastavljenoj od glazbenika srednjih godina, koja je za svoj stilski svjetonazor odabrala swing, i ne pokušava svirati ništa drugo, pa to i radi na najbolji mogući način, što joj na europskoj jazz-sceni daje posebno mjesto. Tijekom svih tih godina ansambl je svoje uspješno djelovanje dokumentirao, nažalost, tek jednom LP i dvjema kompaktnim pločama, pa valja spomenuti diskove Right On i Count’s Place, sa široko koncipiranim programima swing-tema, izvedbe kojih na najbolji način oslikavaju namjere istomišljenika u sastavu – sada već glazbenika srednjih godina – ali i njihovu namjeru da ne dođe do ponavljanja. A za to se brinu vrsni aranžeri: Jens Christian Sondergaard, Anders Jacobsen i Ole Kock Hansen. Tako i sve poznate swing-skladbe uvijek djeluju novo i svježe, čemu logično pridonose i uvijek novi, inventivni korusi improvizacija solista. Sastav se godinama ne mijenja, jedino je zbog smrti dugogodišnjega gitarista Jorgena Hallina-Olsena u sastav ušao mladi – i za današnje vrijeme stilski nevjerojatno prikladan i vrlo kvalitetan – Per Mollerot. Glazbenici vrlo rutinirano mijenjaju, odnosno prilagođavaju svoje programe raznim okolnostima, što je, primjerice, bilo vrlo uočljivo tijekom prvoga, vrlo slabo posjećena nastupa u spomenutom zagrebačkom klubu.

Gerald Clayton

U sastavu su – zanimljivo, bez uobičajene trube – nastupili: trombonist Anders Jacobsen, alt-saksofonist Jens Christian Sondergaard, tenor-saksofonist, flautist i vokalist Niels Stuart, gitarist Per Mollerot, pijanist Ole Kock-Hansen, kontrabasist Hugo Rasmunssen i bubnjar Aage Tangaard. Uz više nego korektno izvođenje uvijek popularna i prihvatljiva swinga, gospoda profesionalci iz ansambla Swingstyrke postižu uvijek i onaj, za pravi jazz nužan, dodir sa slušateljstvom. Pokazale su to i vrlo dobre izvedbe aranžmana nekih poznatih, ali i manje poznatih tema swinga, među kojima smo, s nizom efektnih improvizacija, slušali: In A Mellowton, Topsy, Doodlin’, Step Right Up, Stompin’ At The Savoy, But Not For Me, Broadway, On The Sunny Side Of The Street, Teach Me Tonight.

Samo dan nakon odlaska danskoga Swingstyrkea, i opet kao dokaz nedostatka komunikacije u organiziranju jazz-gostovanja u Zagrebu, u nedjelju 22. svibnja u maloj dvorani KD Lisinski u sklopu ciklusa jazza slušali smo mladog američkog pijanista Geralda Claytona i njegov, u prvom dijelu koncerta duo, a u drugom trio. Naime, najavljen stalni bubnjar trija, poznati Justin Brown, nije se na koncertu na vrijeme pojavio pa je Clayton – inače sin poznatijega jazz-glazbenika Johna Claytona – bio prisiljen skraćeni program izvesti samo uz pratnju izvrsnoga kontrabasista Joea Sandersa, što zbog rutine obojice i nije bilo potrebno shvatiti kao neki krucijalniji hendikep. Bilo je to jasno već i tijekom prve izvedbe, poznate balade Franka Loessera If I Were A Bell, a Gerald Clayton već je u uvodu najavio da će svirati standarde i svoje originalne skladbe. Dio tako shvaćena i pripremljena repertoara predstavio je i u formaciji dua, kombinirajući u izvedbama na sasvim nov način izvođenje rubata i ritmički izvedenih korusa, i to s velikom dozom invencije. U drugom dijelu koncerta sastavu se priključio i netom pristigao moderni bubnjar mlađe generacije afroameričkih glazbenika Jamie Clemence, zamijenivši najavljenoga Justina Browna. Zvuk sastava sada se dakako malo promijenio, ali koncept ne. Mladi Clayton iz Los Angelesa, koji je dosta istinskog jazza očigledno naslijedio od obitelji, našao je vrlo dobar zajednički jezik s njujorškom ritam-sekcijom zadržavajući – bez obzira na generacijsku pripadnost i sve utjecaje jazza Zapadne obale – bitne uzance izvođenja s ponekad nužnim funky zahvatima, fraziranjem i utjecajima blues-idioma, i to sve u kontekstu modernoga harmonijskog poimanja i dinamike američkoga glazbenog fenomena dvadesetog stoljeća.

Gerald Clayton svojim prvim nastupom u Hrvatskoj dokazuje da je današnji moderan jazz-izričaj itekako moguće graditi na zanimljiv i prihvatljiv harmonijski način, obogaćen nerijetko i nekim neočekivanim, ali izvrsno odabranim notama. U to se uklapa i projekt Shining Hours s ľ feelingom u temi. Program je prema kraju bio obogaćen zanimljivom i kvalitetno odsviranom, no možda ipak malo pretencioznijom izvedbom lijepe i melodiozne balade Sunny Day Go, nadahnute, za autora, ponešto hladnijom njujorškom klimom. Sve svoje kvalitete i invenciju darovitoga jazz-pijanista – koji preferira formaciju klasičnoga klavirskog trija s kontrabasom i bubnjevima, i ne podcjenjujući tradiciju – mladi Gerald Clayton na najbolji je način pokazao u zasluženom dodatku nastupa, odsviravši maestralno, kao solo pijanist, jedan crnački gospel, čime je dokazao sve predispozicije rasnoga jazz-pijanista.