Socijalizam na kineski i kubanski način

Nekoć vodeće komunističke zemlje danas čine goleme korake prema tržišnome gospodarstvu, u tome prednjači Kina, a na istom se putu već neko vrijeme nalazi i Kuba

U Srednjoj i Istočnoj Europi dolazi 1989. do urušavanja komunizma, ili točnije rečeno socijalizma kao prijelaznoga razdoblja između vladavine kapitalizma i uspostavljanja komunizma, odnosno stanja u kojemu će doći kraj klasnim razlikama i sukobima te će zbog toga nestati i sama potreba za državom. Kako je socijalistički projekt propao (pa prema tome komunistički projekt, kao logični sljednik, nije ni započeo) počinju se javljati ideje o „novom svjetskom poretku“. Jedan je od najvažnijih apologeta ideje novoga svjetskog poretka Francis Fukuyama smatra da propast komunizma vodi „kraju povijesti“, odnosno „ne ka kraju ideologije ili stapanju kapitalizma i socijalizma... nego ničim pomućenoj pobjedi ekonomskog i političkog liberalizma“. No ako malo bolje razmislimo, Fukuyamin „kraj povijesti“ dogodio se u nešto drukčijem obliku, nešto ranije i nešto istočnije – u 70-im godinama u Kini. A ulogu posljednjeg čovjeka, ili čak možda prvoga u budućem novom svjetskom poretku, odigrao je Deng Xiaoping.

Deng Xiaoping jedan je od trojice ključnih političkih vođa Narodne Republike Kine. On postaje ključnom političkom figurom u Kini u razdoblju nakon Maove smrti, koji je dotad vladao, kako je jedan od njegovih ministara rekao, kao prvi car neke od kineskih dinastija – bio je „ nemilosrdan i briljantan“. (Jedan od njegovih „briljantnih“ poteza bilo je i proglašavanje vrabaca državnim neprijateljima te njihovo istrebljenje, što je na kraju dovelo do toga da je Kina neko vrijeme morala uvoziti vrapce kako bi se povratila prirodna ravnoteža.) Iako u jednom trenu smatran Maovim nasljednikom, zbog nesuglasica s njim Deng biva izgnan u udaljenu provinciju Jiangxi. No nakon Maove smrti Deng se vraća u punoj snazi. Političkim manevrima unutar Partije uspijeva izigrati i na kraju uhititi svoje političke protivnike (Bandu četvorice). Nakon osvajanja vlasti provodi demistifikaciju Maa, no ne i istinsku demaoizaciju. Njegov kasniji komentar bio je: „Nećemo napraviti predsjedniku Mau ono što je Hruščov napravio Staljinu.“ No unatoč tome Deng je predvodio „prvu frontu“ u saniranju brodoloma poznata kao Kulturna revolucija, čišćenje radikala iz Partije te rekonstrukciju neuspješne ekonomije, zbog čega ga profesor Kineske politike sa Sveučilišta u Sydneyju Frederick C. Teiwes naziva Velikim arhitektom.

„Važno je da mačka lovi miševe”

Dengov put ka dominantnoj političkoj ličnosti ipak nije bio toliko lagan. Njegova politička borba s Maovim nasljednikom Hua Guofengom traje od 1976. do 1981. Deng ga na kraju uspijeva u političkim igrama poraziti i natjerati u ranu mirovinu, a na njegovo mjesto predsjedavajućeg KP Kine postavlja Hu Yaobanga, koji je podupro Dengove političke i ekonomske reforme. Iako je Hu istovremeno obnašao i funkciju generalnog sekretara Partije, Deng, koji je službeno predsjedao jedino Središnjom vojnom komisijom Komunističke partije Kine, imao je stvarnu kontrolu nad Partijom sve do sredine 90-ih. Akumulirajući tako političku moć te apsolutno kontrolirajući vojsku i vanjsku politiku, Deng je u privatnom razgovoru izjavio kako sada „ima cijelu Kinu na raspolaganju za promjene“. Izrazito pragmatičan političar orijentiran na rezultate, Deng je krenuo putem reformi koje će Kinu pretvoriti u bogatu i moćnu državu. U tom smislu pragmatični Deng ideologiju je smatrao samo smjernicama za ostvarivanje cilja, no ne i ograničavajućim čimbenikom. Tako je jedan američki komentator, koji je bio u stalnom kontaktu s kineskim vodstvom u kasnim 70-ima, izjavio kako u suradnji s Dengom „nema ideoloških sranja“. Pa i sam Deng poznat je po svojoj rečenici iz 1962. kako „nije važno da li je mačka bijela ili crna dokle god hvata miševe“. Takav je politički pragmatizam zapravo bio važan iako nepotpun korak prema normalnoj politici.

U Kini se zapravo javio jedan hibridan sustav. Javne se politike donose racionalno bez vidljive primjese ideologije, no ostvarenje normalne politike (bez dogmatskog ideološkog kompasa) nepotpuno je, jer Partija je još na vlasti. Tako da zapravo imamo jednu državu s dva sistema – ekonomske inovacije i neupitnu partijsku vlast. No taj se recept za Kinu u ekonomskom smislu pokazao vrlo uspješnim.

Prema riječima Hantang Qia, sama dramatična ekonomska transformacija Kine započela je u jednom selu u ruralnom području Kine sa samo nekoliko malo zapaženih reformi, nadahnutih Dengovim idejama o seoskim poduzećima i poduzećima malih gradova. Iako su na Zapadu gradovi pokretači ekonomskog rasta, u Kini nije bilo tako. To zapravo nije ni čudno za Kinu ako uzmemo u obzir da većina stanovništva živi u ruralnim područjima i da su ta područja zapravo imala najveću potrebu za reformom. Takva poduzeća su u početku pokretana sakupljanjem novaca od farmera i zajmovima od banaka, bez jednoga novčića uložena od strane države, ali su isto tako i izuzeta od bilo kakva državnog planiranja i upletanja. Od skromnih početaka naglom proliferacijom sada čine jedan od industrijskih stupova nacionalne ekonomije i udio njihove proizvodnje veći je od trećine cjelokupne kineske industrijske proizvodnje, zbog čega čine znatan udio u tržišnom kolaču. Dengova pragmatičnost i postupna erozija službene ideologije te izbacivanje „klasnog sukoba“ iz službenoga jezičnog diskursa, kako tvrdi Kaplana Misra, pomogli su mu prigodom uvođenja tržišnog socijalizma (oksimoron per se). Uspjeh ruralnih reformi u ranom stadiju ušutkao je kritiku temeljenu na ideji klasnog sukoba, što mu je pomoglo da reforme provede do kraja. Kao izravna posljedica toga nastala je bogata i utjecajna birokratsko-kapitalistička klasa, ali došlo je i do pauperizacije gubitnika u toj tranziciji. Konačni je rezultat dakle država s dva sistema u kojoj kapitalizam cvjeta bolje nego tisuću cvjetova, u kojoj se između 300 i 500 milijuna ljudi spasilo od siromaštva, u kojoj je u relativno kratku vremenskom roku stvorena srednja klasa od 180 do 200 milijuna ljudi, čime je osigurana socijalna stabilnost. Država koja je nedavno pretekla Japan i postala drugom gospodarskom silom svijeta, koje je gospodarstvo raslo čak i za vrijeme svjetske gospodarske krize. Država koja je najveći izvoznik, ima najveće devizne zalihe, u kojoj se kupuje najveći broj automobila i koja je najveći strani kreditor tigru od papira, Sjedinjenim Državama.

Na drugom kraju svijeta, na otočiću u karipskom bazenu tek pokoju nautičku milju udaljenu od SAD-a, donedavno je vladao Fidel Castro. Revolucionarna priča na Kubi dobro je poznata: nakon porođajnih muka revolucije, Castro je otvoreno prigrlio socijalizam i počeo uspostavljati bliske veze s SSSR-om. Ali, nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. dotok pomoći o kojemu je desetljećima ovisio kubansko gospodarstvo prekinut je, što je dotuklo već ionako posrnulu ekonomiju zemlje. Tako je Castro, koji je svojevremeno otvoreno kritizirao Gorbačovljeve projekte perostrojku i glasnost, stjeran u kut te je 1993. dopustio provedbu ograničenog niza ekonomskih reformi i djelomičnu legalizaciju privatnoga poduzetništva. Potkraj 1995. posjetio je i Kinu, gdje je iskazao svoje divljenje kineskom hibridnom sistemu.

Kriza kubanskog modela

Castro zbog bolesti prenosi 2006. svoje ovlasti na brata Raula. Iako je to trebala biti kratkotrajna mjera, kako se njegovo stanje pogoršalo, Fidel odlazi u mirovinu pa Raul i službeno 2008. postaje novi El Jefe. Ovdje se ne mogu oteti dojmu kako se Fidel odlučio strateški povući u pravo vrijeme, a provedbu reformi koje je započeo te politički, ideološki i ekonomski nered u državi naslijedio je Raul. Kubanska se revolucija sada nalazi, kako to profesor sa Sveučilišta u Havani Carlos Alzugaray Treto ističe, na prekretnici. Prema njemu, odsutnost Fidelova vrhunskog političkog autoriteta sve više vodi prema deliberativnoj demokraciji na kubanski način. Za razliku od Fidela, Raul odluke donosi u dogovoru s ostalim partijskim frakcijama, vojnom vrhuškom i sindikatima, postoje politički dijalog i javne debate. Ekonomske se reforme i dalje provode zbog sveprisutne sive ekonomije i očuvanja tekovina revolucije. Raul je 2008. izjavio: „Socijalizam znači socijalnu pravednost i jednakost, ali jednakost prava i mogućnosti, ne i prihoda. Jednakost nije egalitarizam. Na koncu, to je također oblik eksploatacije: dobra radnika od onoga koji to nije, ili još gore, koji je zabušant.“ Nakon toga uslijedila je reforma u agrikulturi. Onima koji mogu učinkovito proizvoditi omogućeno je vlasništvo nad zemljom te materijalna kompenzacija koju zaslužuju. Takve reforme počinju se širiti i u ostalim sektorima proizvodnje. Prof. Treto smatra kako kubanska ekonomija ide u smjeru kineskoga tržišnog socijalizma. Sam je Fidel za službeni partijski list Grandma 2008. izjavio kako Kina pruža „najbolji primjer za sve zemlje Trećeg svijeta“. Kuba se sve više i više otvara svijetu putem turizma. Uz to idu i neke neželjene posljedice poput prostitucije. Iako je ona službeno zabranjena, Fidel je za Times 2006. izjavio kako je neće potiskivati da ih se ne optuži za ugrožavanje ljudskih prava. Kao mjera za poticanje samozapošljavanja i privatnog poduzetništva, nedavno je najavljeno ukidanje do milijun radnih mjesta u javnom sektoru. Uz to će država ukinuti i mnoge zabrane koje su prije onemogućavale razvoj tržišnoga gospodarstva. Fidel je nedavno i sam priznao: „Kubanski model ne djeluje više ni za nas.“ Iako dalje ublažava tu izjavu, budući da su reforme nužne u ovom posebnom razdoblju jer je socijalistički blok nestao pa su kubanski uvoz i izvoz drastično smanjeni, čini se da je smjer u kojem Kuba ide jasno zacrtan.

Od preostalih nekoliko komunističkih država u svijetu Narodna Republika Koreja jedina je koja nije učinila nikakve korake prema tržišnom gospodarstvu. Kina u tome prednjači, a na tom se putu već neko vrijeme nalazi i Kuba. Ovdje se sada postavlja pitanje da li su zaista komunistički vođe doživjeli ono što Thomas Kuhn naziva gestalt switch, odnosno je li, nakon što je njihova dominantna paradigma doživjela niz permanentnih kriza, došlo do promjene u njihovu pogledu na svijet. Ili je tu riječ o čistom cinizmu, pa su komunisti zaista poput rotkvica – izvana crveni, a iznutra bijeli.