Slikarska ekspedicija na granici realnog

Transantarktička ekspedicija Ernesta Shackletona koja je težila prijeći cijeli taj zaleđeni kontinent započela je 1914, a završila 1917, i jedan je od najsmionijih istraživačkih pothvata u povijesti, prava hemingvejevska borba s prirodom. Kada se pritom uzme u obzir da su Shackleton i njegova družina istraživali ledenu pustopoljinu, zemlju u kojoj osim hladnih vjetrova i beskonačnoga snijega nema gotovo ničega, ta ekspedicija izaziva posebno čuđenje, ali i poštovanje. Odsutnost svakoga privlačnog elementa čini od nje pothvat u kojemu je čovjek doslovce sam u okruženju iznimno neprijateljski nastrojenu naspram svakom životu, iz čiste želje savladavanja te banalne, tupe, tvrdoglave prirode (a Antarktika je najbanalnije, najtvrdoglavije mjesto na Zemlji), želje koja je temelj ljudskog napretka. Sam Shackleton o misiji je zapisao u memoarskoj knjizi Jug: „unatoč neuspjehu ekspedicije [...] u ovoj knjizi su poglavlja velike avanture, ozbiljnih dana, osamljenih noći, jedinstvenih iskustava, ali prije svega ona bilježe upornu predanost, vrhunske lojalnosti, velikodušne požrtvovnosti [...] borbe, razočaranja, izdržljivost male grupe britanskih istraživača izgubljenih skoro dvije godine u čvrstom polarnom ledu trudeći se izvršiti misiju i ne znajući za krize koje je svijet tada prolazio“.

Spomenuta ekspedicija glavno je polazište ciklusa Zlatana Vehabovića Zauvijek ću te pamtiti. Uz crteže i ulja na platnu koja su nastala po fotografijama s nje slikar radi i četiri velika platna koja su odraz njegova osobnoga shvaćanja te epizode istraživačke povijesti, koja ga očigledno duboko fascinira.

Iz ciklusa Uvijek ću te pamtiti

Tehnika slikanja ustrajava na lazurnim namazima kojima se stvaraju glatki, uglačani naslikani volumeni. Tonski prijelazi zbog toga su vrlo suptilni, nježni, a u cjelini dobiva se blago nadrealan dojam. Dosadašnji slikarovi ciklusi istom su tehnikom prikazivali interijere s predmetima u njima postavljenim po metodi nadrealističke asocijativnosti, a ovaj ciklus pročišćuje sadržaj slike. Zbog tako nježnih prijelaza i velikih uglavnom sivih praznina na slikama stvara se dojam samoće, pa tu treba napomenuti da nijedna slika nema ljudskih likova (prisutni su samo na crtežu prema fotografiji članova ekspedicije). Samoća koju prizivaju te slike slična je samoći polarnih krajeva, pa na pamet pada prvi veliki polarni pejzaž, Brodolom nade Caspara Davida Friedricha iz 1823/24, na kojemu njemački slikar osjećajem za ravnotežu i geometrijski pravilnom (u tom slučaju piramidalnom) kompozicijom stvara dojam pustoši koja nije strašna zbog toga što je divlja i neukrotiva, nego upravo jer je kompozicijski geometrizirana, usložena po nekom čovjeku stranom redu koji nije stvoren kao posljedica čovjekova djelovanja, nego proizvod neobične racionalnosti prirodne stihije, po kojoj se tvari kristaliziraju u pravilnim linijama (Thomas Mann u Čarobnoj gori grozi se anorganskih kristala leda, suprotnih razumskom, živom, što su po njemu esencije čovjeka, a sličan efekt postiže artdekoovski kanadski slikar Lawren Harris koji prikazuje geometrizirane ledenjake, ovaj put iz susjedstva sjevernog pola).

Neobično ozračje postiže se na ovim slikama i koloritom. Na već opisanoj neutralno sivoj pozadini ističu se u prikazima interijera naglasci vrlo intenzivnih boja, od kojih se najviše ističu gotovo fluorescentne plava, ružičasta, zelena. Svjetlo je jako važno na tim slikama, iako nije nigdje prikazan njegov izvor ili smjer, ono određuje sveukupni ton slike na kojemu se ističu spomenuti akcenti. Nerealističnost ili nadrealističnost postignuta bojama i načinom slikanja očuđuje ta djela.

Iz ciklusa Uvijek ću te pamtiti

Protumačiti značenja svakoga pojedinog platna može biti usputna postaja na našoj ekspediciji kroz njih, ali nikako i njezin glavni cilj. On bi bio upravo užitak u piktoralnim efektima koje slikar postiže navedenim sredstvima. Misije likovnih kritičara kroz slikarstvo nisu psihoanalitičke seanse kojima je svrha proniknuti u svijest autora, nego nesvrhoviti (bolje rečeno samosvrhoviti) izleti kroz ekosustave umjetničkih ostvarenja, a autorova svijest samo je jedna od sila koje djeluju u tom složenom sistemu, i iako je možda organizatorska sila, ona nije svrhom nekog djela.

No spomenimo i ta značenja, jer jedan je od naših zadataka i demistifikacija tih sustava: slike polarnih krajolika slike su s navedene ekspedicije, velika platna s fragmentima krajolika simboliziraju fragmentarnost umjetnikove spoznaje o toj temi, a dva interijera pokazuju dva stupnja fascinacije i vlastitog istraživanja: divljenje herojima, karakteristično za adolescentsko doba čovjekova razdoblja (dječačka soba) i kreativno istraživanje iste teme (atelijer).

Pustolovina slikarstva uvijek je slična nekoj ekspediciji, možda bez mogućnosti kobnih posljedica, ali naporna u svakom slučaju. U gomili mistifikatorskih niti koje se u naše doba isprepleću oko likovne umjetnosti, u suludoj buci koju stvaraju neostvareni mislioci, umjetnici su izgubljeni. Slikar kojega smo ovdje predstavili polazi od osobnoga (kao i svaki umjetnik), ali ne utječe se jeftinim kvazifilozofskim metodama kako bi dao neku težinu svom radu, jer on je i bez toga zanimljiv upravo na vizualno-estetski način, na koji i treba biti zanimljiv.