Saperlot i Orka

Kad su Židovi oko 1200. pr. Kr. prešli preko Crvenoga mora iz egipatskoga sužanjstva, Jahve im je na brdu Sinaju, iskoristivši za to Mojsija, dao Deset zapovijedi (Dekalog, grč. déka, deset + lógos, riječ, govor, zapovijed) da na njima izgrade svoje moralne zasade. Od Židova ih preuzimaju i kršćani, pa su i njima te zapovijedi temelj poštena življenja u skladu s Bogom. Jedna od njih glasi: „Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud!“ Ljudi se služe raznim poštapalicama koje trebaju dati neku dodatnu boju njihovu iskazu, u čemu psovke nisu nikakva iznimka. No ima psovki i psovki. Neke nepogrešivo prepoznajemo kao „sočne“, prostačke, a neke uopće među psovke ne bismo ni uvrstili. Ove potonje dobro su zakukuljene i zamumuljene, zadržale su svoju tajanstvenost, a izgubile sablažnjivost. Katkada i prepoznatljivost, pa i razumljivost.

Dok sam kao dijete čitala Lovrakov roman za djecu Vlak u snijegu, susrela sam u njemu riječ koju tada nisam razumjela, a nisam si njome trla glavu ni kad se pojavio istoimeni film Mate Relje 1976. Čarobnu riječ izgovarao je kao svoj zaštitni znak autoritativni kondukter vlaka koji je vozio posvađanu dječju seosku zadrugu na izlet u Zagreb – obično kad bi se čemu silno čudio, ali i da uspostavi kakav-takav mir. Saperlot! Njegov bespogovorni način ophođenja brzo se nalijepio i na Ljubana, vođu dječje zadruge, pa i on, da se vidi tko je glavni među djecom, izgovara oponašajući strogoga konduktera: „Saperlot! To smo mi onda baš na pola puta“ u trenutku kada je željeznička kompozicija zapela u snježnim zapusima. Konduktera je glumio Edo Peročević (1937–2007), pa su ga ljudi (ne bez izdašne pomoći tadašnjega lista Studio, koji je pratio glazbu, film i televiziju) počeli zvati Saperlot, protiv čega se on bunio čak i u memorijalnoj radijskoj emisiji: „Ja nisam nikakav Saperlot. Moje ime je Eduard Peročević.“ Književnik Mato Lovrak znao je nekom izdvojenom i često ponavljanom riječju okarakterizirati pojedini lik. Tako je postupio i u Družbi Pere Kvržice. Pero je nadimak Kvržica i dobio po tome što je ta čarobna riječ, kvržica, značila da u jednom trenu cijela družba treba utihnuti i slušati ga. Ona je nadjačavala sve svađe i prijepore, pa kad bi se začulo kvržica, bio je to znak da je vrag odnio šalu i da se društvo treba uozbiljiti.

No što zapravo znači ta učinkovita formula saperlot? Sada dolazimo do onih pritajenih psovki koje to zapravo i nisu, barem nisu kao one vulgarne i odmah prepoznatljive. Tko ih izgovara u ovom, razblaženom, obliku drži se barem Božje zapovijedi (Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud), jer one izravno ne spominju Boga, ali ni vraga kao protutežu Bogu, jer ni često vragesanje nije baš preporučljivo, što dobro znamo iz soboslikarsko-ličilačkoga pravila: Ne maljaj vraga na zid! Izraz saperlot javlja se u više inačica – kao saprlot, sapralot, saprabolt, sakrabolt, sapramiš, sapermich, sakradi, pa i samo sakra – i nije hrvatski proizvod, nego se nalazi u nekom od ovih oblika i u bavarskom / južnonjemačkom dijalektu, i u austrijskom, i u slovenskom jeziku, i u češkom, možda i drugdje. Bavarski sapperlot i sackerlot posuđeni su iz fr. sacrelotte (sacre lot, sveti, Božji usud). Ishodište mu je bez dvojbe u sakramentu, lat. sacramentum, prisega, misterij, otajstvo; sacer, svet, Bogu posvećen, jer i u ljutnji često posežemo za svetim i svetima – Bože sveti (kao izraz nestrpljenja), sveca mu Božjega, tako ti svih svetaca Božjih, skida mu sve svece s neba. No fr. sacré, kao uzvik, znači i proklet bio, sto mu muka, dovraga, dođavola, prokletstvo, dobijesa. U današnjim njemačkim rječnicima izraz sapperlot ima uza se oznaku regionalno i zastarjelo, a znači također prokletstvo, dovraga, dođavola. Čak i neki drugi izrazi za isto značenje (sapperment, saprment, sapristi) upućuju na saperlota. Ni u njima ne vidimo na prvi pogled kako su nastali, ali npr. sapristi ili sacrebleu zakrivaju ime Božje da ne bude u prvom planu. Sapristi je eufemistički izraz umjesto sakristi (sakra, sakrament + Kristus), a u izrazu sacrebleu (Sacre de Dieu) drugi dio, bleu, i opet eufemistički služi tomu da se izbjegne blasfemija (spominjanje Boga, Dieu).

Zazivanje neba, njegovih stanovnika i pojava koje stižu s njega poslužili su u njemačkom jeziku tomu da već i sama riječ Himmel, što u neutralnoj uporabi znači nebo, uz uskličnik (Himmel!) i uz riječi Herrgott! i Sakrament!, može poslužiti zaklinjanju (tako mi Boga), ali uz Kreuz! (križ) i Donnerwetter (sto mu gromova, dovraga) i blagom proklinjanju. Da se ne bi prečesto ni bogaralo (i time kršila izričita Božja zapovijed), vidjeli smo da su i drugi narodi pribjegli blagim iskrivljavanjima riječi, pa zašto da mi budemo iznimka?! Tako u narodnom zaklinjanju i preklinjanju čujemo borami, borati (da se što manje spominje Bog) ili se spominje onaj za kojega se ne misli da je neka kršćanska svetinja (jer i nije): to je bog jarac, zapravo Hermesov sin Pan (Faunus, Goat God) iz grčke mitologije. Od njegova božanstva zadržali su se kod nas samo rogovi (Evo ti roge, Mate! En ti roge ćaćine / didove!) – i imena lokaliteta Kozjak i Trogir (Tragurium, grč. trágos, jarac). I u njemačkom postoji izraz Arsch und Wolkenbruck (Zwirn), koji se prevodi ili kao sto mu gromova ili kao ti boga jarca! Čudan nam je svat i bog jokin (koji se, kao i svi frazemi s bogom / Bogom, koleba i u pisanju maloga i velikoga početnog slova, npr. bog Jokin – ne zna on ni boga jokina, znači baš ništa, nimalo), koji je također u upotrebi da se ne bi hulilo na kršćanskoga Boga (lakše je, dakako, sve adresirati na jedva prepoznatljiva Jupitera, koji se zvao i Iovis).

Ni Majka Božja, Bogorodica, nije ostala pošteđena. Danas se oblik madona rabi najčešće u slikarstvu (Madona s djetetom), no tal. madonna sraslica je od veze m(i)a donna, moja gospa, gospoja. Po istom ključu nastala je i fr. madame, koja može biti poštovana gospođa, ali i vlasnica javne kuće, bordela. Brzim i skraćenim talijanskim izgovorom isplivala je i riječ mona – isprva gospođa (npr. Mona Liza), no potpomognuta mletačkim, gdje znači i vulva, sve se češće rabi kao psovka, i to muškarcu, kad ga se kvalificira ženskim spolovilom (Kakva je on mona!). Naravno, takav i ne može drugo nego izvoditi monade, što ne znači da je uronjen u filozofiju, nego da valja / radi gluposti. Mnogi danas više i ne znaju da je monada zapravo filozofski pojam: nedjeljiva, cjelovita jedinica; filozof Leibniz smatrao je npr. da je od takvih supstancijalnih bića sazdan univerzum. Da se ne bi u bogobojaznom katoličkom puku (koji psuje sve u šesnaest) to vidjelo na svakom koraku, izgovara se kao psovka ili samo Madona! ili Orkamadona! umjesto Porkamadona, što doslovno znači svinjska gospa (molim punu koncentraciju da mi se ne podmetne sinjska), čemu se pridružuje i Porkodio.

No da saprlot može biti i nešto slatko, saznala sam iz jednom prilikom već spominjane (a i dalje dražesne) knjige Drvinjski štikleci Borisa Szütsa (Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2008). Autor piše da je i njegov dedek Ivan znal podviknuti Saprlot! da nekaj fest pohvali ili zašpota (jer se v nedelu ne šika reči ni vrag te skelil ni ti bokca), no sve bi ih nakon nedjeljnog objeda razgalila baka Agneza sa 2-3 tanjura saprlota. Mi smo, sudim po receptu, te kolačiće zvali pekmezli, jer se tijesto, razvaljano i razrezano na krugove, filalo domaćim pekmezom, preklapalo i peklo. Sebi sam obećala da ću isprobati recept Borisove bake, no do danas (još) nisam (akoprem „za narediti saprlote treba čist malo vremena“). Kaj čete, dragi Boris! Mesto da mesim testo, ja furt brskam po knigami. No saprlot, ovak il’ onak, ostaje saprlot. Sakom posluži za kaj mu treba.