S dušom i srcem Slavonije

Festival koji je ratne 1994. pokrenut u Vukovarsko-srijemskoj županiji nadmašio je i najoptimističnije nade. Malokoga to čudi jer je jedinstven u svijetu; kreiraju ga glumci, izbornici su glumci, žiri su glumci

Eto, teče osamnaesta godina otkako je 1994. godine, u jeku velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH, svoje trajanje započeo Festival glumca. Zadovoljstvo time osjeća se gotovo na svakom koraku u Vinkovcima i Županji, u kojima su odigrane prve predstave toga sada punoljetnog festivala.

Svoje korijene Festival nije slučajno pustio u Vukovarsko-srijemskoj županiji izmučenoj ratom, u njezinim gradovima Vinkovcima i Županji, a nakon oslobođenja u Vukovaru i Iloku. Život ugrožen ratom olakšanje je tražio i našao u kazalištu, koje su jedino glumci mogli i znali pret-voriti u razbibrigu, ali i pronaći sve one ljudske i duhovne veze koje je rat potrgao. Svjesni moći i utjecaja glumca – koji je u tom kraju iznimno cijenjen i stoga jer su mnogi velikani hrvatskoga glumišta potekli upravo iz Vukovarsko-srijemske županije – osnivači su glumca ugradili u ideju o pokretanju Festivala glumca.

Dok sjedimo pod debelim slavonskim hrastom ispred Lovačke kuće u Gaju kraj Županje, gdje se ove godine održava Dan domaćina (to je ove godine Zlatko Vitez) jedan od idejnih začetnika i pokretača tog po mnogočemu neobičnog festivala Himzo Nuhanović ili Himzo, kako ga zovu glumci i ljubitelji kazališta, pojašnjava kako mu je ideja nadošla tijekom 1993, ali je realizirana 1994. godine.

Prizor iz nagrađene predstave 39 stepenica

„Početkom rata” , kaže Himzo, „u vinkovačkom Kazalištu Joza Ivakić režirao sam Satira, Antuna Matije Reljkovića, s kojim smo obilazili bojišnicu i igrali je braniteljima. Nekako u isto vrijeme osnovao sam i agenciju Asser Savus (Rukavac Save, kako su Rimljani zvali rijeku Bosut) preko koje sam u Vinkovce dovodio razne predstave. U razgovoru s glumcima došao sam na zamisao o malom festivalu koji bi kulturno oživio ratom umrtvljenu kazališnu scenu. S tom idejom jednoga dana našao sam se u Zagrebu, u HDDU, gdje sam s tadašnjim predsjednikom Zvonimirom Torjancem i njegovim zamjenikom Vanjom Drachom dogovorio pokretanje festivala. Složili su se da bi to bilo dobro. Dogovorili smo da će HDDU festival strukovno poduprijeti, a Asser Savus sve operativno izvesti. Ideja je oduševila i Zdenku Buljan, tadašnju pročelnicu za kulturu Vukovarsko-srijemske županije...”

Osim želje, koja je brzo realizirana, sve ostalo nije išlo lako. Velik dio županije i dva grada Vukovar i Ilok bili su okupirani, a novca nije bilo. Osim toga, iako je ideja odgovarala i politici i umjetnicima, ipak su neki, osobito oni koji sami nisu došli na tu ideju – s obzirom na niz postojećih festivala – rovarili; strahovali su da bi novi festival mogao razočarati. Na kraju su pobijedili zagovornici festivala, polako su se uz ohrabrenja počeli nalaziti i novci. Grad Zagreb platio je troškove gostovanja zagrebačkih kazališta, a onda se isprsilo i Ministarstvo kulture, kojim je ministrovao glumac Zlatko Vitez, s tadašnjih 10.000 njemačkih maraka.

Nakon riješenih financija uslijedilo je rješavanje ostalih potreba – trebalo je odrediti estetski profil, vrstu i broj predstava, a onda i probrati ratom neoštećene dvorane u kojima bi se predstave mogle igrati.

Prvi festival održan je od 4. do 11. studenog 1994, a sljedeći i tako sve do danas počinju u svibnju. Prvi izbornik Vanja Drach odabrao je petnaest predstava, šest monodrama, osam predstava s dvoje ili troje glumaca, a iznimka je bila Krležijada, u kojoj je glumilo sedmero glumaca. Članovi prvoga žirija bili su Sanda Miladinov Langerholz, Ljudevit Galic i Stjepan Bahert, a nagrade za najbolju mušku i žensku ulogu osvojili su Tomislav Lipljin, Neva Rošić i Nada Subotić. Nagradu Ivo Fici za mladoga glumca osvojila je Andrijana Vicković.

Sljedeće godine na Festivalu je odigrano četrnaest predstava. Tada glavna nagrada dobiva ime Satir, statua Satir daje se za najbolju mušku i žensku ulogu, a dobivaju ih Vili Matula i Neva Rošić, dok nagradu Ivo Fici dobiva Marko Torjanac. Na Osmom festivalu statuu Satir zamjenjuje statua Fabijan Šovagović, koja se ravnopravno dodjeljuje za po dvije muške i dvije ženske najbolje uloge. Od tada se nagrada Fabijan Šovagović dodjeljuje i za skupnu igru, a i dalje se Ivo Fici daje mladom glumcu. Prije sedam godina uspostavljena je nagrada Nevenka Filipović za najbolje ostvarenje u lutkarskoj produkciji ili kazalištu za mlade. Od prošle godine nagrada za skupnu igru više ne nosi ime Fabijana Šovagovića, nego Vanje Dracha.

Festival glumca u svakom se mjestu otvara drukčije. U Županji ga otvara dobošar u konjskim kočijama, koji to radi kako se radilo u vrijeme Vojne krajine, kada se vikom najavljivao važan događaj. U Vinkovcima se otvara mimohodom mažoretkinja, a u Vukovaru i Iloku otvara ga brodica koja plovi Dunavom.

To je festival koji je nadmašio i najoptimističnije nade. Malokoga to čudi jer je jedinstven u svijetu; kreiraju ga glumci, izbornici su glumci, žiri su glumci. Sve što si naprave napravili su si sami. Da budu zadovoljni i oni koji ne dobiju nagradu, pobrine se publika i poznato slavonsko gostoprimstvo. S Festivala nitko neće otići gladan i žedan, poruka je tamošnjih domaćina.

Dosad je, tvrdi Himzo, na Festivalu odigrano više od petsto predstava, to je festival publike koja je na njegovu početku imala 17, 18. godina, ta je publika najbolji organizator i jamac budućnosti Festivala glumca. Zasluga je Festivala što Vinkovci od prije nekoliko godina imaju kazalište s profesionalnim ansamblom, da u Županja i Vukovaru djeluju amaterska kazališta i da se u općini Otok gradi kazališna dvorana, gdje će se za koju godinu igrati predstave Festivala.

Ne samo po spomenutom, Festival glumca izniman je i po usputnim manifestacijama, kao što je već spomenuti Dan domaćina. Recimo uloga domaćina – svake godine to je neki drugi glumac ili glumica, a uvedena je od Drugog festivala, kada je domaćin bio Fabijan Šovagović – da bude na Festivalu sve vrijeme njegova trajanja i da primi šokačke darove: kulin, rakiju, kobasu, slaninu... Ove godine prvi put održan je i Dan glumaca ribiča.

Festival ima i večer poezije nazvanu Glumci pjesnici, na kojoj nastupaju glumci koji pišu poeziju. Prva takva večer održana je 15. svibnja 2001. u Vukovaru, u Dvorcu Eltz, „u srcu izranjenog Vukovara“, kako je to zapisala prva ogranizatorica te večeri Nada Klašterka. Festival je i mjesto promocije kazališnih knjiga, okruglih stolova, izložbi glumaca slikara ili izložbi kostimografije i kazališnih fotografija.

Festival je poseban i po samo njemu svojstvenim bizarnostima, a jedna je i da su predstave igrane pod granatama. U studenom 1994, priča Himzo, u Nuštru, koji je glumio Vukovar, Marija Kohn glumila je monodramu Roberta Tomovića Koncert za ženski glas i hrkanje i usred predstave počele su padati granate. Publika se nije dizala s mjesta pa je i ona ostala na svojem mjestu, na pozornici. Iste te godine na ulazu u Županju, koju su stalno zasipale granate, jedna je glumica pala u nesvijest prije padanja granata, a glumci koji su imali dogovorenu večeru u tadašnjem hotelu Jelen nisu na nju otišli, od straha više nisu bili gladni.

Nedjeljom, zadnjega dana službenog programa, održava se znamenito Glumačko sijelo, na kojem se osim druženja uz bogatu slavonsku trpezu održavaju i sportska natjecanja glumaca u raznim sportovima. Ponedjeljak je dan proglašenja nagrađenih. Time završava jedan, a počinje se pripremati sljedeći.

* * *

Dobitnici nagrada na 18. festivalu glumca

Na Festivalu glumca, za koji je predstave odabrala Zrinka Cvitešić, a o nagradama odlučivali Mira Perić-Kraljik, Joško Ševo i Vera Zima, nagrađeni su ovi glumci i predstave. Nagrade Fabijan Šovagović za najbolja glumačka ostvarenja dobili su:

Nataša Janjić za ulogu Elmire u predstavi Tartuffe Jean-Baptistea Poquelina Moličrea u režiji Marca Sciaccaluge i izvedbi GDK Gavella iz Zagreba; Ljiljana Bogojević za ulogu Dore Labudan u predstavi Breza Borivoja Radakovića u režiji Želimira Mesarića i izvedbi HNK u Varaždinu; Siniša Popović za uloge Inspektora, Ministra i Ex-ministra u predstavi Tko je srušio Berlinski zid Amira Bukvića u režiji Zorana Mužića u izvedbi Glumačke družine Histrion; Rene Medvešek za ulogu u predstavi Kontrabas Patricka Süskinda u vlastitoj režiji i u produkciji Teatra Exit iz Zagreba.

Nagradu Ivo Fici za najbolje glumačko ostvarenje mladom glumici ili glumici do 28 godina dobio je Mladen Kovačić za uloge Voditelja, Novinara, Špijuna i Seljaka u predstavi 39 stepenica Johna Buchana / Alfreda Hitchcocka / Patricka Barlowa u režiji Franke Perković i produkciji Kazališta Virovitica, Ludens teatra iz Koprivnice i Hrvatskog kazališta Pečuh.

Nagradu Nevenka Filipović za najbolje lutkarsko glumačko ostvarenje ili glumačko ostvarenje u predstavama za djecu i mlade dobio je Pero Juričić za uloge Djeda i Sebastijana u predstavi Heidi u režiji Ivana Lea Lema i produkciji Kazališta Moruzgva.

Nagrada Vanja Drach za najbolju predstavu u cjelini pripala je predstavi 39 stepenica Johna Buchana / Alfreda Hitchcocka / Patricka Barlowa u režiji Franke Perković i produkciji Kazališta Virovitica, Ludens teatra iz Koprivnice i Hrvatskog kazališta Pečuh.

Iz priopćenja 18. festivala glumca