Ruđu u spomen

Glazbenoscenskim uprizorenjem Ruđu u spomen u Dubrovniku je otvoren Međunarodni znanstveni skup Od Ruđera do danas: doprinos hrvatskog znanstvenika svjetskoj znanosti

Dubrovnik je završne dane svibnja, u obvezujućom godišnjicom isprovociranu slijedu uzroka i posljedica, slavio genij Ruđera Boškovića, svestranoga znanstvenika, filozofa i književnika, koji je zadužio svjetsku znanstvenu zajednicu, proslavio svoju domovinu, a grad koji ga je iznjedrio zadužio svojim rođenjem, obiteljskim stablom, djelima i posvetama kojima se hrabrio, tješio i nadahnjivao. Kao da su u virtualnom nekom vremeplovu pokrenuti njegovim dahom proradili instrumenti koje je domislio pa su se, za trenutak, zaustavile i potom ubrzale ure njihalice, a vitrometri presložili stoljeća izmjenjujući se u svevremenskom Ruđerovu njihalu, koje nas je iznova podsjetilo na njegove svestrane znanstvene zainteresiranosti, filozofske misli i književne prinose. Djelo koje i danas iznenađuje, provocira, inspirira i potvrđuje genijalnost koju je dokazivao svakim svojim projektom, povodom, knjigom, raspravom, putovanjem, komentarom, zapisom, mišlju i nakanom jednog od najznamenitijih europskih intelektualaca i znanstvenika svoga vremena.

Ruđer Bošković (1711–1787)

Obilježavajući 300. godišnjicu Boškovićeva rođenja zagrebački Institut Ruđer Bošković u Dubrovniku je organizirao Međunarodni znanstveni skup Od Ruđera do danas: doprinos hrvatskog znanstvenika svjetskoj znanosti. Svečanost otvaranja 29. svibnja, u organizaciji Instituta, Dubrovačkih ljetnih igara i Grada Dubrovnika, pretvorila je ljetno izdanje dubrovačkoga nedjeljnog sutona u vremeplovsku avanturu svekolikih povoda i podsjećanja. Scenarist Ivica Prlender svoju posvetu znamenitom Dubrovčaninu naslovio je Ruđu u spomen i u Katedrali, gdje je nakon nekoliko nadglasavanja senatora 21. svibnja 1787. otkriven mramorni spomen-natpis i održana žalobna svečanost za koju je Boškovićev učenik i ugledni latinst Bernard Zamagna napisao i izgovorio spomen-govor koji je poslije o državnom trošku tiskan – rekonstruirao toga godišta zamišljen i neostvaren komemorativni spomen vlasti velikom i zaslužnom slavnom Dubrovčaninu. Ruđerov prijatelj Miho Sorgo zamolio je skladatelja Julija Bajamontija za „neku prikladnu skladbu“, koja bi se izvela u Katedrali nakon Zamagnina govora. Međutim, Bajamonti sklada novi rekvijem „u čast Boškoviću“, koji kasno stiže u Dubrovnik. Prlender glazbenoscenskim uprizorenjem rekonstruira, dopunjuje i nadograđuje ondašnji komemorativi skup dubrovački ostavljen utihama pismohrana, i in situ slaže ono što se, stjecajem okolnosti nije, a sada se podsjećajuće i scenski osuvremenjeno i dogodilo u režiji Ivice Kunčevića. Bajamontijev Requiem u čast Ruđeru Boškoviću izveli su Simfonijski orkestar i zbor HRT-a pod ravnanjem Vladimira Kranjčevića uz solističke prinose: Martine Zadro (sopran), Martine Gojčeta Silić (mezzosopran), Domagoja Dorotića (tenor) i Marka Mimice (bas), kao svjedočanstveno stalne Boškovićeve vezanosti za Grad i obitelj svjedočila je „sjen“ njegove „sestre tješiteljice“ i pjesnikinje Anice Bošković (Milka Podrug Kokotović), a pred publikom, gostima, sudionicima znanstvenoga skupa u prepunoj Katedrali konstruiran je i rekonstriuiran svojevrstan teatarski homage geniju kojem su se iznova poklonili i Knez (Zvonimir Zoričić) sa ceromonijalnom svitom, koja je s uzvanicima, publikom i Dubrovčanima dopraćena u pratnji od vrata Od Ploča do Katedrale i poslije Kneževa dvora. Stoljeća poslije ponovno su se čule, sada prevedene na hrvatski (Irena Bratičević & Petra Šoštarić), rečenice spomen-govora Bernarda Zamagne (Kruno Šarić) Boškovićevu znanstvenom geniju i velikom domoljubu: „Ako je ikada postojao dubrovački građanin koji bi mogao s pravom od svih nas, koliko god nas je rođeno u ovome gradu, zatražiti najviše znakove časti, dobrohotnosti i zahvalnosti, to je, senatori, upravo on, Ruđer Josip Bošković, čiju smo tragičnu smrt do danas oplakivali privatno, a sada javno i zajedno žalimo i naričemo. Njegova je, naime, vrlina, njegova jedinstvena učenost, njegova nadaleko i naširoko rasprostranjena slava već dosad postigla to da na cijelom svijetu nema tako udaljene zemlje i toliko necivilizirane zajednice koja ne bi s udivljenjem slušala ime grada Dubrovnika i smatrala ga dostojnim pohvale, štoviše, čak zavisti.“

Znanstveni skup otvoren je zatim i protokolarno u Kneževu dvoru uz pozdravne riječi predsjednika Sabora Luke Bebića, ministra Radovana Fuksa, gradonačelnika Andra Vlahušića i ravnateljice Instituta Ruđer Bošković Danice Ramljak. Radnim dijelom skup je nastavljen zgradi Colegium Ragusinum, ostajući središnjim dijelom proslave 300. godišnjice rođenja Ruđera Boškovića, a program Ruđu u spomen u Katedrali scenski je i povijesno iznova podsjetio na zapletene sudbinske vezanosti Grada i njegova velikog sina i znanstvenika svjetskoga glasa, o čemu svjedoči i izložba Dubrovačkih muzeja Ruđer Bošković ponovno u rodnom Dubrovniku – Hrvatska slavi svoga genija povodom 300. obljetnice rođenja autora Ivice Martinovića u Kneževu dvoru. U povijesnom i amblematskom zdanju dubrovačke povijesti i memorije, ali i svakodnevlja, sjedištu vlasti Dubrovačke Republike na koju se, služeći joj i doprinoseći joj cijeloga života, u jednom svom odgovoru na negativne kritike u spisu kojim brani svoju posljednju „hidrotehničku ekspertizu“ (1783) referirao njezin slavni sin: „Na vratima dvorane Velikog vijeća i Senata Dubrovačke Republike, moje prve domovine, nalazi se najljepši natpis što se može zamisliti, a koji kaže Obliti privatorum publica curate (Zaboravivši privatne, obavljajte javne poslove), a puk kaže da se često čini posve suprotno, kao da se reklo: Obliti publicarum privata curate (Zaboravljajte javne, obavljajte privatne poslove). Uvjeren sam da će najveći dio senatora, kad bi i bio uvjeren da se izlaže riziku glede svojih pojedinačnih ineresa, misliti sukladno pouci ovoga natpisa.“ Znanstveni skup, izložbe, posebni programi i raznovrsne prigodnice Boškoviću u slavu i čast darovi su duga velikanu svjetskog glasa koji iznova svojim djelom i životom nadahnjuje i provocira znatiželju, traži pozornost i svekolika posezanja u njegove znanstvene avanture, ostvarenja, europska putovanja i godišta koja su obilježila njegovu sudbinu, posebnost, pragmatičnost, svestranost i genijalnost. Možda bi i danas, toliko stoljeća poslije, dok traje godina Ruđera Boškovića, nakon „dobro obavljena gospodskog posla“ skladno i u dosluhu sa svojom diplomatskom uglađenošću zapisao: „...ma će iz Dubrovnika štogoć moć bit, er mi je dobro poso izišo.“