Roman Beograđanina o Zagrebu

Svoj prvi roman, Čarapanke sa Zvezdare, srpski je pisac Predrag Crnković objavio 2008. u Zagrebu, u nakladi Knjigomata. Iste godine njegov rukopis Beograd za pokojnike pobjeđuje na VBZ-ovu natječaju za najbolji neobjavljeni roman. Nedavno mu je, opet u izdanju Udruge za kulturu Knjigomat, tiskano opsežno djelo Dobro jutro, gospodine S. Ali osim činjenice da je taj Beograđanin sve svoje knjige objavio u Zagrebu, osobito je zanimljiva njegova jezična praksa. U svoju književnu prozu taj pisac (inače prevoditelj sa skandinavskih jezika) dosad je znao povremeno ubacivati i druge jezike osim materinskoga srpskog: tako npr. u Čarapankama sa Zvezdare makedonski, slovenski i hrvatski; a njegova kratka priča napisana na hrvatskom ušla je 2007. u uži izbor za nagradu Večernjeg lista. Sada je pak svoj ne samo dosad najopsežniji (526 stranica) nego i najsloženiji i književno najambiciozniji prozni tekst napisao u cjelini na hrvatskom (na hrvatskom je napisao još jedan roman, koji će vjerojatno objaviti isti izdavač). Iz tog podatka ne treba izvlačiti nikakve dalekosežne zaključke. Premda činjenica da se jedan srpski pisac danas u umjetničkoj prozi tematski bavi Zagrebom, suvremenom hrvatskom zbiljom i njezinim literarnim životom, i to na hrvatskom jeziku, nipošto nije nešto svakodnevno, mislim da se ta pojava najlakše može shvatiti i tumačiti u sklopu širokog relativizma koji prakticira (književna) postmoderna.

Crnković je obrazovan, načitan, dobro obaviješten i teorijski potkovan pisac, radoznao i sklon istraživanju izvan utrtih staza. To se jasno vidi u njegovu najnovijem romanu: Dobro jutro, gospodine S. pripada metafikcionalnoj postmodernoj prozi, onoj koja nastoji objasniti sama sebe tematizirajući vlastita obilježja. Dakle jezik, stil, kompoziciju, strukturu, odnos zbilje i fikcije, odnos autora i čitatelja, uzimajući pritom sam čin pisanja kao igru književnim konvencijama. Crnkovićev je roman „dvostruko kodiran“ (Eco), što znači da ga mogu čitati i obični čitatelji na razini doslovnog značenja i oni obrazovaniji, koji mogu odgonetnuti razne poruke (na tu će Ecovu teorijsku postavku čitatelj biti upućen u natuknici „intertekstualna ironija“ u Kazalu imena i pojmova). A da bi mogao kodirati tekst romana „uzoritom čitatelju“ (onom obrazovanijem), i sam je Crnković morao proučiti golemu građu. Prije svega, mnoga djela, pa i opuse pojedinih novijih i suvremenih hrvatskih pisaca te društveni i privatni kontekst koji ih je pratio. Zatim, da bi se obavijestio o političkim prilikama, kulturnom, zabavnom, sportskom životu Zagreba, morao je pregledati komplete dnevnih novina (Večernjeg lista) od kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća. O novinama kao izvoru građe pripovjedač romana kaže: „(...) znao sam kako se u cajtunzima historiografizira i literarizira naš život, bolje no u realističnim romanima i povijesnim udžbenicima“. I uza sve to trebalo je svladati hrvatski jezik do finesa, što je piscu u najvećoj mjeri uspjelo. Vidi se to i po povremenim ironičnim, čas otvorenim čas prikrivenim, komentarima jezične prakse, osobito one koja pretjeruje u čistunstvu. Ima međutim i mjesta gdje se vide jezične nezgrapnosti, za koje je iz konteksta jasno da nisu „jezična karakterizacija lika“ ili da nisu mišljena u ironijskom smislu; drugi je pak problem velik broj slovnih pogrešaka jer je očito izostala korektura. Kad već govorimo o slabostima, čini mi se da je najveća preobilje građe, zbog čega je tekst kadšto „zagušen“, teško prohodan.

Ovaj Crnkovićev roman, koliko se god u prvi mah činio jednostavan, zapravo je vrlo zakučast. Takvim ga čine ironijski efekti, pripovjedačevo gotovo dosljedno zavođenje na krive tragove, njegovo druženje s piscima Ivanom Slamnigom, Dubravkom Ugrešić, Zvonimirom Majdakom, ali istodobno i s likovima iz njihovih romana: Zitom iz Bolje polovice hrabrosti, Glistom iz Kužiš, stari moj, Pipom Finkom i Ivanom Ljuštinom (i „njegovim izmišljenim dvojnikom Igorom Mandićem“) iz Forsiranje romana-reke. Većina tih romanesknih likova – i novostvorenih i „naslijeđenih“ – stalno nam „izmiče“ i pretapa se u neke druge osobe. Tako na jednome mjestu pripovjedač kaže kako Zvonimira Majdaka i njegova junaka Glistu „stalno miješa“, „imam čudan dojam da je riječ o blizancima“. I glavnom liku i ujedno pripovjedaču Ivanu Springiesfeltu povremeno su pripisani neki detalji iz biografije Ivana Slamniga ili Flaksa, protagonista njegova romana Bolja polovica hrabrosti. A evo kako je npr. mistificirao biografiju Miljenka Jergovića: „Milo Jerković, ‘crnogorski poturica’ kako ga karaju domorodački Hrvati, katolik iz Kotora, zastupljen je zbirkom pripovijedaka Podgorički Winston“ (str. 28); „JERKOVIĆ, Miljenko (Titograd {zatim Podgorica}, 1966). Debitirao pjesničkom zbirkom ‘Opservatorija Varšava’ 1988, za koju je dobio nagradu Stefan Mitrov Ljubiša. 1933. seli u Zagreb. Prva zbirka pripovijedaka ‘Podgorički Marlboro’ (u prvom izdanju iz 1944. ‘Titogradski Marlboro’) o kaotičnoj svakodnevici u Crnoj Gori nakon jogurt-revolucije, osigurava mu međunarodno priznanje.“ (Kazalo imena i pojmova, str. 467–8). Pisac mistificira i autorstvo romana. Sve do pred sam kraj čitatelju se sugerira da će posrijedi biti „pronađeni rukopis“ – Slamnigov nastavak Bolje polovice hrabrosti, kojemu je njegov prijatelj Springiesfelt dao naslov Druga polovica hrabrosti i želio mu preinačiti i dotjerati završetak. No prije konačnoga napuštanja Hrvatske on otkriva da je zapravo riječ o njegovu tekstu. Potom će autorstvo pripisati sebi i Pipo Fink, pa za njim i izdavač Vatroslav Grubor. Na koncu će „recenzent“ romana Predrag Crnković, stjecajem okolnosti, predložiti uredniku Radi Jarku da on potpiše autorstvo...

Crnkovićev je tekst u stanovitom smislu posveta Zvonku Špišiću, „najzagrebačkijem glazbeniku“, koji mu je otvorio dušu Zagreba, ali u prvom redu piscu Ivanu Slamnigu, na čijoj je poeziji i na jedinom romanu podigao svoju složenu građevinu. U toj se mreži – ispletenoj i prema Blijedoj vatri Vladimira Nabokova – s jedne strane našla zagrebačka svakodnevica, a s druge strane književni život posljednjih četrdesetak godina, oboje u zanimljivoj igri novinskih i literarnih citata. Osobito su dojmljivi dijelovi romana koji govore o šahovskim i književnim skupovima i njihovoj povezanosti s djelovanjem obavještajnih službi; o beletriziranju posljednjih Titovih godina; o zagrebačkim atmosferama i gradskim prostorima; mistifikacija toga zašto je Krleža ostao bez Nobelove nagrade.

Glavni junak i pripovjedač romana, u kasnoj životnoj dobi, duboko je zamišljen nad pitanjem je li cijeli život proveo kao hipokrit: stalno je gunđao protiv socijalizma, ali nikad nije bio materijalno ugrožen. I kao što je Slamnigov Flaks pobjegao u provinciju pred komplikacijama koje je slutio, tako i ostarjeli junak ovog romana (= Flaks?) bježi od sadašnjih hrvatskih političkih rasprava k sinu u Australiju: „Gdje je ta hrabrost spavala sve ove godine? To ne znam, ali znam da ni ne želim saznati. Znam samo da je to Druga polovica hrabrosti. Bolja ili gora, pokazat će ono malo vremena koje mu je preostalo.“