Riječka duša u Gradićevu

Čitateljima znanstvenoga opusa Dubrovkinje dr. sc. Slavice Stojan, ugledne hrvatske znanstvenice (Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku) i redovne sveučilišne profesorice, usmjerena na istraživanje starije hrvatske književnosti, povijesti svakodnevice u renesansnom Dubrovniku, povijesti emocija i povijesti žena što izviru iz proučavanja dokumenata iz arhiva Dubrovačke Republike na zanimljivu rubu između književnosti i tzv. male povijesti, objavljivanje fiktivne prozne knjige na 210 stranica (Književni krug iz Splita, Biblioteka suvremenih pisaca, glavni urednik Jakša Fiamengo, lipanj 2010) bit će iznenađenje. Proučavatelji suvremene hrvatske književne prakse, međutim, znaju da je novoobjavljena knjiga plod i dugogodišnjega autoričina umjetničkoga pisanja, da je potresne prozne stranice Slavica Stojan napisala i u razdoblju napada na Dubrovnik u Domovinskom ratu, a inspirativne o prošlom i sadašnjem Dubrovniku, da osim znanstvenih objavljuje fiktivne prozne tekstove i drame za radio...

Izd. Književni krug, Split, 2010.

Naslov knjige Priče iz ljetnikovca nudi višestruk ključ za kodiranje strukture i značenja: žanrovsku odrednicu kratke pripovjedne proze, okvir svakodnevnog pripovijedanja, potragu za pripovjedačem u sadašnjem i starom ljetnikovcu, prostor moguće dokolice, referiranje na kanonska književna djela. Jedinstven se kôd jedanaest proznih tekstova, međutim, ne može odrediti: forma pripovijetke, pripovijesti ili priče, okvir svakodnevne ili priče o svakodnevici, dokumentarnost i bajkovitost, pripovjedne fasete ulijevaju se u narativni tijek kao i Rijeka dubrovačka kao skrivena supripovjedačica, zrcaleći se i ugrađujući u tajnovit i stvaran ljetnikovac Gradićevo, koji postaje i svjedokom i graditeljem i objektom i pripovjednim načelom, a često i subjektom pripovijedanja i pripovijedanoga.

Proze se nižu kao što se postavlja kamen do kamena, red za redom, temelj, zidovi, fasada, krov, prostori, sobe, tarace, odaje, graditelji, stanari i stanovnici Gradićeva. Prva proza, Most na ustima Rijeke, trećeosobna je priča o gradnji ljetnoga dvora na vodi na ušću Rijeke dubrovačke u kasnoj renesansi, „tisućupetstotinaosamdesetineke“. Druga proza, Kako je povila Orsula Kruhoradica, prvoosobna je priča svjedokinje, sluškinje Stane o jednom tajnom događaju nakon velike tréšnje 1667, kad je „krov od kuće gospara Rafa ostao bez jedne lastavice“. Treća proza, Pisma Margariti, izgrađena je od deset pisama Marije Giorgi Bona rođ. Gozze pisanih s Pila, iz Mandaljene, iz Omble, iz Trstenoga od 1783. do 1808, uz okvir pada slobode Dubrovačke Republike. Četvrta proza, Pisma Albertu, gradi se također od jedanaest pisama Marije Giorgi, ali ovaj put Albertu Fortisu napisanih od 1794. do 1803, s bilješkom S. S. iz 2009.

Vrijeme Salome potresna je i pripovjedački sjajna pripovijest o životu Židovke Ruti u Beču i Dubrovniku, o operi, vlaku i ljetnikovcu u vrijeme velikih ratnih, povijesnih previranja. Potpukovnikova žena priča je o prelijepoj Dubrovkinji Marini i njezinu životu s mužem Brankom u Dubrovniku, Puli i Rijeci dubrovačkoj nakon Drugoga svjetskoga rata. Priča o barjaku topla je, emotivna proza o barjakonoši Lobru iz Rijeke dubrovačke, o pripovjedačičinoj noni i o samoj pripovjedačici, jedina ispripovijedana u prvoosobnoj autorskoj/pripovjedačkoj perspektivi koja govori o hrabrosti i jakosti ljudi što nose barjak svetoga Vlaha potvrđujući svoje domoljublje i vjeru unatoč svemu, sve do okupacije Mokošice i današnjih dana, kad barjakonoše postaju Lobrovi riječki nasljednici. I osma proza, Ribareva nevjesta, usmjerena je na drugu stranu Rijeke dubrovačke i neobičnu ljubav osamljenoga ribara Paska. Izvješće o Juri ganutljiva je pripovijest o samozatajnom, trpećem i hrabrom Juri rođenu u Golubincu i njegovu komadiću riječkoga brda nadomak Gradu, o Domovinskom ratu i Luiđinoj glavici.

Na tragu kafkijanske, čehovljanske i hemingvejske proze, kao još nekoliko tekstova u ovoj knjizi, novelističko-pripovjedne strukture proza je Babure – o ljubavi bračnoga para, gospodarâ kuće, ljetnikovca u Rijeci dubrovačkoj, naših suvremenika, o trajnoj strastvenoj, duševnoj i duhovnoj ljubavi unatoč svim baburama-neprijateljima s kojima se svakodnevno susreću. Završna proza, naslovljena Puž, priča je o mladoj predstavnici obitelji iz riječkoga ljetnikovca koja je život morala potpuno promijeniti nakon što im je izgorjela kuća-ljetnikovac Gradićevo kad su je/ga napali i granatirali barbari s istoka, o borbi za život na relaciji Dubrovnik – Zagreb – Venecija, o mladoj restauratorici i Tiziana i grandiozne ljubavi.

Majstorsko pripovijedanje Slavice Stojan isprepleće se s intrigantnim pričama iz Gradićeva što ga spajaju sudbine ženâ, djevojaka, djece, mamâ i nonâ. Takozvanim malim životnim sudbinama prohode sudbine povijesti, Dubrovnika i Rijeke dubrovačke, tzv. velika povijest. Unatoč svim nedaćama, nevoljama i ratovima Gradićevo se ponovno gradi, u ljubavi, sreći i žudnji za kvalitetnim, smirenim i istinitim životom. S Gradićevim grade se ljudi. Ova jedinstvena knjiga posvećena je Tonku, a izgrađena je na nizu pripovjednih tehnika i istinitih i izmišljenih događaja, od renesansnih do današnjih dana, koji joj daju autentičan pečat.

Knjiga Priče iz ljetnikovca Slavice Stojan čita se u jednom dahu. Pravo je i kvalitetno osvježenje u suvremenoj hrvatskoj prozi. Zbog čvrste pripovjedne linije, tematskih odrednica i mnogobrojnih aktantskih i motivskih poveznica može se čitati i kao uzbudljiv roman. Izvrsna proza o riječkoj duši napisana riječkom dušom.