Pupčana vrpca postmarksizma

Današnji postmarksizam neuspio je pokušaj epistemološkog raskida „zapadno-liberalne djece” s pupčanom vrpcom i nasljeđem „oca Marxa”, i kao kriptorevidirani marksizam kompatibilan je s pravilima igre liberalnog mišljenja

Koliko se god trudili neomarksisti i lijevi poststrukturalisti, freudomarksisti ili pak postmarksisti da nam dokažu kako suvremeni reformatorski, retuširani i renovirani marksizam može oboriti suvremeni kapitalizam, ipak ostaje očigledno svima da je današnja marksistička ljevica supstancijalno i strukturalno u nemogućnosti nadmašiti ili zaustaviti kapitalističku globalnu dinamiku, zbog toga što marksistička ljevica, kao i kapitalistički liberalizam, proizlaze iz istoga prosvjetiteljskog idejnog inkubatora koji se zasniva na utilitarizmu i radikalnom individualizmu. U središtu neomarksističke i neoliberalne teze prevladava dogma maksimizacije racionaliteta, koja potječe iz prosvjetiteljskih ideoloških laboratorija, koja uzvisuje racionalni interes na razinu jedinoga pravovaljanog kriterija određivanja ljudske naravi i ponašanja. Kao nastavak Newtonova zakona o univerzalnoj gravitaciji, načelo maksimizacije racionaliteta pretvorilo se u pravu funkcionalnu društvenu fiziku, koja nastoji reducirati čovjeka i ljudski rod na razinu instrumentalnog razuma i interesa. U tom smjeru, čovjek je po prirodi predodređen na produktivnost, maksimizaciju rada i profita, što je u osnovi zajedničko marksizmu i liberalizmu.

Spomenik Karlu Marxu u Chemnitzu

U tom kontekstu, gospodarska i trgovačka materijalna razmjena postaje i obrazac dominantnoga ljudskog i društvenog odnosa. Svatko, slijedom mirna dogovora i kompromisa, nađe svoju računicu. Pa i u ime takve računice i društvenog inženjeringa većina se lijevoga radikalnog kružoka reciklirala u anarhoidno-reformatorski ili neoliberalni mainstream. No zanimljivo je da si ni Terry Eagleton, koji je fobičan na svaku religioznu kategoriju, nikada nije postavio pitanje da li možda postoje druge dimenzije koje određuju i pokreću ljudski rod izuzev isključivo utilitarističkog etosa. Je li možda suvišno podsjetiti na radove i teze o darivanju Marcela Maussa, koji se ne temelje ni na kakvoj gospodarskoj računici? Utilitarizam koji poprima neskladne proporcije u današnjoj neoliberalnoj globalizaciji rastvara i reducira čovječanstvo u izolirane monade, u individuume-atome, uništavajući posredničke mreže solidarnosti, razne identitete, kulture, kako bi one ustupile mjesto apsolutizaciji individuuma, pragmatičnoga bića spremna za svaki tip tržišta. Marksistički i liberalni utilitarizam epistemološki je lom koji je razorio svaki projekt zajedničkoga suživota izvan logike i dinamike tržišta. Paradigma utilitarizma onemogućuje komunikaciju i razmjenu izvan individualnoga sakraliziranog subjekta, za kojega je odnos s drugima, besplatni alteritet, uvijek sekundaran. Iako je Marx proklamirao da je liberalna utopija koja počiva na primatu proračunatog i sebičnog racionalnog individuuma „Robinsonova bajka“, marksizam je u krajnjoj liniji sublimirao tu istu liberalnu utopiju kolektivizirajući je i regulirajući je s komunističkom političkom ekonomijom, koja je sama po sebi vrsta dijalektičke masificirane i sekularizirane liberalne metafizike.

Stranputice kritičkog diskursa

Postmarksizam je, od nastanka nove ljevice, na epistemološkom i metapolitičkom krivome putu, jer je pogrešno asimilirao liberalizam i kapitalizam s konzervativizmom i isključivo s neokolonijalizmom, jer je liberalna misao ujedno prisutna i u marksizmu kao i u kapitalizmu, uništavajući usput tradiciju, namećući ideju da se može mehanicistički i konstruktivistički izgraditi kreposno i dobroćudno društvo i to po uzoru Mandevilleove fabule o pčelama koja nastoji nadomjestiti vladavinu stvari (nevidljiva ruka, dijalektički historicizam kao izbor najboljega rješenja) vladavinom čovjeka (što je uvijek smatrano tiranskim rješenjem). Za liberalizam egoistički interes, a kod marksista primat proleterske klase nad buržoazijom, smatrani su kao jedino valjano društveno-političko rješenje. Nije tu samo riječ o terminološkom ili čak i retoričkom zaokretu istrošenoga klasičnog marksizma, koji u obliku suvremenoga postmarksizma koketira s reformistima, alter-globalistima i anarhistima, ni o nekoj vrsti bohemizacije kritičkog diskursa, tu je riječ o shizofrenoj epistemološkoj kontradikciji u kojoj je kritika suvremenoga kapitalizma usmjerena prema negativnim posljedicama liberalnih premisa koje mentalno, strukturalno i idejno pripadaju marksističkoj ljevici i prožimaju je. Naime, u jednom kao i drugom taboru još snažno vlada iluzija i fetišizacija ideje napretka. Neomarksizam nikada neće biti kredibilna alternativna opcija Weberovu razočaranju svijeta jer je i sâm eminentni prosvjetiteljski projekt koji je tom razočaranju itekako pridonio.

Marxov plagijat

Eagletonova knjiga Zašto je Marx bio u pravu frapantni je primjer marksističkog ideološkog relikta u suvremenome postmodernom društvu. U toj knjizi autor drži da je Komunistički manifest jedan od najutjecajnijih tekstova u posljednja dva stoljeća te da je Marx svojom bujnom i beskompromisnom kritikom kapitalizma preobrazio „naše shvaćanje povijesti čovječanstva“. Jasno da Marxovo djelo ima težinu na razini političkih ideja i politologije kao znanosti, no treba imati na umu da su i prije njega postojali razni antikapitalistički teoretičari (počevši od Aristotelove Hremastike i kršćanske skolastike) koje pronalazimo ne samo u cijelom tradicionalnom idejnom fundusu kritičkih teoretičara lihvarstva i u intelektualnim krugovima weimarske konzervativne revolucije i socijalne doktrine Katoličke crkve (Robert Lamenais, Le Play, Albert de Mun) i škola javnog i kooperativističkog kredita pa sve do utopijskih socijalista poput Saint Simona, Fouriera i Proudhona. Marx je jednostavno plagirao, znanstveno zaodjenuo i sekularizirao teološko-političke postulate navedenih protukapitalističkih teorija koje su nastale s pojavom prve moderne i industrijalizacijom.

No naspram tih teorija koje polaze od „dostojanstva i integriteta čovjeka“ marksizam, kao i liberalizam, polaze od znanstvenih premisa utemeljenih na kapitalu i sredstvima proizvodnje, koje u potpunosti zanemaruju ljudsku i duhovnu dimenziju, što i čini njihovu najveću idejnu slabost. Upravo je takva marksistička pa i liberalna znanstvena i ekonomicistička vizija društva i svijeta, opsjednuta apstraktnim proleterskim pravima i produktivnošću, dovela ne samo do krajnjih ideoloških konstruktivističkih stranputica nego i do monstruoznih lijevih i desnih totalitarizama koji su koštali milijune ljudskih života. Obje su ideologije, liberalizam i marksizam, smatrale da je ljudski rad roba i merkantilna kategorija, što potvrđuje da su od sama početka u sebi nosile potencijal dehumanizacije. I upravo su zbog pretežite izrabljivačke, mehanističke i konstruktivističke dimenzije sovjetski kolhozi, tejlorističke manufakture, fordističke tvornice i danas multinacionalne korporacije tvorile iste mehanizme ljudskog uma i tijela. Koliko se god trudili današnji postmarksisti da nam dokažu da je izvorni marksizam bio nedovoljno ili krivo interpretiran i proveden u djelo i da se treba vraćati njegovoj izvornoj misli, temeljni izazov postmarksizma ostaje pitanje njegova humanizma. Pitanje je da li je marksizam u praksi dorastao svojim humanističkim nakanama, uzevši u obzir teško nasljeđe državnoga komunizma i staljinizma kao zločinačke industrije.

Veliki rusko-francuski interpret Hegela, Alex-an-dre Kojčve, oba lagera – liberalno-građansko-kapitalistički na jednoj strani i marksističko-proletersko-komunistički na drugoj – shvaća kao političko-praktičke derivacije hegelovske fi-lo-zofije. U doba neoliberalnoga financijalističkog kapitalizma, marksistička hegelovska ljevica i neoliberalna hegelovska desnica funkcioniraju kao relikti fundamentalističke političke teologije, poput sekularizirane religije, jedna nastavljajući rehabilitirati izvorno nasljeđe Marxa kroz proliferaciju ideoloških postmodernih derivata i Vattimove šprance slabe misli (postfeminizam i queer-marksizam Judith Butler, postmodernizam Frederica Jamesona, postkolonijalizam Homija Bhabhe, open-marksizam Johna Hollowaya, hegelijanski neolakanizam Slavoja Žižeka, teorija Empirea i mnoštava Hardta i Negrija, postmarksitička kritika kognitivnog kapitalizma, teorija priznanja Nancyja Frasera, teorija antagonizma Ernesta Laclaua, sve do teorije događaja Alaina Badioua, da ne citiram sve), dok druga na zasadama humaniziranog kapitalizma i nadalje fetišizira materijalno blagostanje i tržište. Jedno i drugo svojevrsno su izdanje i ilustracija pomračenja uma, mračna strana ulice u romanu Pomračenje sunca Arthura Koestlera, koji je razotkrio zlokobne posljedice zaslijepljenosti zapadnih intelektualca marksizmom.

Na kraju bi se moglo jednostavno zaključiti da je današnji postmarksizam neuspio pokušaj epistemološkog raskida zapadno-liberalne djece s pupčanom vrpcom i nasljeđem oca Marxa, i da je kao svojevrstan kriptorevidirani marksizam kompatibilan s pravilima igre liberalnoga mišljenja. A jedino valjano pitanje koje razni protagonisti i teoretičari postmarksističkoga mainstreama ne žele postaviti jest da li su nasilje i revolucionarna metodika uspostave komunizma ili pak socijalizma sposobni da među ljudima uspostave istinske ljudske odnose.