Poetiziranje biblijskih motiva

Iako je Mirko Ćurić prevalentno romanopisac, (broji četiri romana) od kojih se roman Nemir (2008) ističe specifičnom romansijerskom akribijom, njegova treća zbirka pjesama Nedovršena slika sudnjeg dana afirmira kršćanski svjetonazor što je bjelodan i u drugoj knjizi romana Nemir, u kojem uvjereno ističe: „Jedino što uistinu vrijedi jest zaslužiti vječnost, ono neizmjerno i tajanstveno vrijeme koje se prostire ispred nas.“ Ta bi moralna, fedeistička paradigma mogla biti temelj promišljanja u ovoj zbirci nesvakidašnjeg i simboličkog naslova. Tri ciklusa (Jadni nemir, Ilija, Baalovi svećenici, Tarantino, Pjesme Šimunu Petru) izriču poetsku težnju za „sažimanjem“, koje je „konačnost svakog širenja“ (Šuma Striborova i veliki prasak). Naime, uska je granica koja čovječanstvo dijeli od uporno najavljivana i prijetećeg sloma, a s one strane „ograde“ začarana je Striborova dubrava, sugestivna parabola nekih nedosegnutih himera. I tako se čovječanstvo smušeno komeša u potrazi za imaginarnom „Striborovom šumom“, onkraj poznatih granica.

Zato se pjesnik Mirko Ćurić utječe biblijskim temama Starog i Novog zavjeta. Drevnim pričama nadodaje auru suvremenosti s neizbježnim didaktičkim opservacijama: „Može li se koga / Mrziti kao brata svoga? / Brata pitomog, divnog, mudrog, / Spremnog podijeliti snove / I da svakome bude brat“ (Braća prodaju Josipa). Ta altruistička promišljanja, ne bez ironijskog prizvuka, proširuju raspon u mukotrpnom ciklusu Pjesme o Šimunu Petru. U njima se tim kontrapunktom vječnog nemira i žudnje za pravim, humanim, čovjekolikim životom, pjesnikova duša otvara humanizmu kršćanskoga svjetonazora, koji je pouzdanje u vjeru, i strpljivost nošenja svekolikih križeva, i moć opraštanja: „A Gospodin ti je pružio ruku / Izvukao te iz vode: – Malovjerni, zašto si posumnjao? / Rekao je blago, kao djetetu / A oluja se smirila / I čulo se samo / Kako tuče srce tvoje. / Petre!“ (Isus hoda po vodi).

Ćurićeve pjesme prožete su filozofijom vjere, uzdanjem u smisao života u kojem bi trebala dominirati potreba za ljubavlju, skrb za druge, bližnje, u obliku žrtvovanja i samozatajnosti: „Mogli bi hodati po vodi / pomicati brda / Govoriti sve jezike / Kada bi vjere imali / Ljubavi kada bi imali / Sve bi mogli / I svi bi mogli / Ali nikada poslije Učitelja i tebe /Od one olujne noći / Nitko po vodi hodao nije…“ (Isus hoda po vodi).

Poetiziranje biblijskih motiva, čemu se uvjereno i istinski posvetio Mirko Ćurić u znakovitoj zbirci Nedovršena slika sudnjega dana, promišlja osebujnu poetsku komunikaciju koja djeluje i izvanvremenski i izvanprostorno. Iako nedvojbeno aludira na ovovremensku stvarnost: krutu, isključivu i okrutnu, pjesnik svojim recitativnim ritmom, litanijskom strukturom ponavljanja afirmira svevremenost bivstvovanja. Jer, mijene ljudskoga senzibiliteta karakterizira sporost percipiranja, netransparentnost i egoizam, a takvo viđenje svijeta zahtijeva ironijski odmak koji oslobađa osobnost: „Nitko ne osjeća bol, / Samo se pretvaramo / Nitko nije sam i napušten / Svi smo sretni / Svi pjevamo / A kad svi pjevaju / Ne čuje se više pjesma / Već užasna / Užasna / Buka!“ (Evil city!).

I poetski koncipiran pogovor Božice Zoko valja pomno pročitati.