Očekivano iznenađenje

Iako nije obvezni element pjesničkog govora, rima se pojavljuje u gotovo svim jezicima, i to u lirici, epici, narodnim izrekama, pjevanim refrenima, drami, reklami i drugdje. Općenito se može odrediti kao glasovno podudaranje završnih riječi susjednih ili prostorno bliskih stihova ili polustihova. Iznimno, rimovati se mogu riječi na počecima ili usred stihova. Podudaranje počinje od završnog sloga i može – ovisno o prigodi, pjesnikovoj umješnosti ili poetičkom načelu – zahvatiti sve slogove povezanih riječi. Za tu su se pojavu uvriježili i hrvatski nazivi srok i slik. Daleke 1876. Šenoa definira slik kao „suglasni dočetak više stihova pri kraju“.

Pjesništvo našeg doba

Rima se najćešće povezuje s ritmom. Oba se naziva pritom, nesigurnom etimologijom, izvode iz starogermanske riječi *rim (niz, broj). Nije utvrđeno tko je, kada, gdje i na kojem jeziku prvi posegnuo za rimom. Njezino podrijetlo predmet je brojnih legendi, apokrifnih konstrukcija, lingvističkih i poetičkih rasprava. Victor Delaporte bilježi, među ostalim, priču prema kojojoj su Adam i anđeli u zemaljskom vrtu govorili u stihovima, a rimu je izmislio jedan od Jafetovih sinova, te priču prema kojoj rimu zahvaljujemo galskom kralju Bardusu koji je živio 1200 godina prije Homera. Često se rima uspoređuje s glazbom – obje izazivaju ugodu, obje se zasnivaju na prirodnim fenomenima (ponavljanju i cikličnosti) te je vrlo moguće da su jednako stare.

Grci i Rimljani katkad su težili rimi u govorništvu. Ipak, ona je u antici iznimka, a ne pravilo. Općenito se vjeruje da se tek od 4. stoljeća ustaljuje kao pjesnički postupak, i to u kršćanskoj poeziji na latinskom jeziku. Najviše ju pišu crkveni oci, a među najumješnije ubrajaju se sv. Ambrozije i njegov učenik sv. Augustin. Europljani su veoma rano upoznali leoninsku rimu. Dok jedni smatraju da su ju u 8. stoljeću Arapi donijeli u Španjolsku, drugi tvrde da je leoninska rima prozvana po papi Lavu II. (lat. Leo), jer je upravo on u 7. stoljeću izumio taj postupak želeći reformirati himne za pjevanje u crkvi. U narodne jezike rima prodire od 12. stoljeća, a njezin se razvoj poklapa s postupnim odustajanjem od prakse melodijskog praćenja stiha.

Prava i neprava rima

Rima se razvrstava prema različitim kriterijima, a najčešće prema kvaliteti i vertikalnom rasporedu rimovanih riječi. Prema kvaliteti dijeli se na pravu i nepravu. U pravoj rimi podudaranje počinje od naglašenog sloga, pri čemu se razlikuju čista (potpuno podudaranje mjesta i vrste naglaska te svih samoglasnika i suglasnika koji slijede – rúka/ lúka; dugovi/ drugovi) i nečista rima (izostaje poklapanje naglaska ili pojedinih suglasnika iza naglašenog sloga ili se pak glasovno povezuju različite vrste riječi – sýnovi/ krínovi; oblâci/ korâci; sretan/ kapčtân). S obzirom na broj uključenih slogova, rima može biti:

– muška (jednosložna) rima

U planini mrkoj nek mi bude hum,

nad njim urlik vuka, crnih grana šum

(I. G. Kovačić, Moj grob)

– ženska (dvosložna) rima

Znam: ima jedna mrtva luka,

I ko se u njoj nađe

Čuti će ujutro pjevanje ćuka

I vidjet će umorne lađe.

(D. Cesarić, Mrtva luka)

– dječja (trosložna) rima

Dragi gospon, naj mi rečeju,

Zakaj naši ludi jesu cigani,

Zakaj v Peštu našu zemlu vlečeju?

— Čkomi, Bara, čkomi, mi smo frigani!

(A. G. Matoš, Grički dijalog)

A. B. Šimić u eseju Tehnika pjesme (1923) piše da je na početku 20. stoljeća među mladim zagrebačkim pjesnicima vladao pravi kult rime, da su bile cijenjene rijetke i čiste rime s tri ili više podudarnih slogova (najduži zabilježeni par činili su glagoli od deset slogova: evolucionirajući se / revolucionirajući se).

U srednjem vijeku pjesma je neodvojiva od javne izvedbe

Kada glasovno podudaranje počinje iza naglašenog sloga i kada je nepotpuno, govori se o nepravoj rimi. Ona je karakteristična za usmenu poeziju, ali i za modernističko i postmodernističko referiranje na tradiciju vezanog stiha. Od hrvatskih pjesnika osobito ju je često i umješno koristio Ivan Slamnig, smatrajući je posljedicom težnje za transformacijom i restauracijom vezanog stiha te novom kontekstu prikladnijom i eskpresivnijom inačicom od čiste rime. Pritom je njegovo rimovanje, među inim, uključivalo povezivanje raznosložnih riječi (srče / umaknuće), domaćih i stranih riječi (espreso / streso), ali i čitavih sintagmatskih cjelina (ovaj tren / sto na n; Jang-tse, Ind / vunderkind) koje su čuvale tek odjek rime i pripomagale kolokvijalizaciji vezanog stiha.

Sheme rimovanja

Prema rasporedu rimovanih riječi na vertikali pjesme najčešće se pojavljuju:

– parna (glatka) rima (aa bb cc)

Kakvi to glasi čuju se u mraku,

Nad noćnim poljem, visoko u zraku?

Ko li to pjeva? Ah, ništa, sitnica:

Jedna u letu poludjela ptica.

(D. Cesarić, Poludjela ptica)

– ukrštena rima (abab)

U mjesečinu me je skrila

večer, utrnuvši svijeće.

Svu noć sam zamišljena snila

u modroj šumi kroz drveće.

(V. Parun, Bila sam dječak)

– obgrljena rima (abba)

O slatko li je na travi, u tmini,

na usne usne, a grudi uz grudi,

o Zoe! Svježi lahor zrakom bludi,

strastveno dršću zvijezde na vedrini.

(M. Begović, Soneti milinja, VII)

– isprekidana rima

Kad je vidjeh prvi put

Propalu senjoru,

Reče mi: – Gle cigana!

Došo je u horu.

Bit će slatko sunce i život ko voće,

Našla sam pajdaša kakvog srce hoće!

Dolores, divna Dolores!

(A. G. Matoš, Balada)

– monorima – ista rima provedena kroz čitavu pjesmu (aaaa)

Fatalnost sroka sapinje Hrvata:

u boju bješe produžetkom ata,

baštinik glavni kuge, glada, rata,

vječno siroče kojem fali tata.

Itd.

(Z. Mrkonjić, Usud od sroka)

Pojavni oblici i sheme rime imaju važnu kompozicijsku ulogu. Strofa se određuje i kao sustav korespondencija rima – npr. parna rima određuje distih, ukrštena ili obgrljena katren, tri se rimovana para pojavljuju u sestini itd. Stalne lirske vrste poput soneta ili ronda imaju precizno razrađene sheme rimovanja koje i formalno i smisaono sudjeluju u gradnji pjesme i harmonizaciji njezinih dijelova. Uz spomenute vrste rime, često se i u različitim diskurzima pojavljuju i sljedeće:

– leoninska rima

To je lađa što rijetko se rađa

to je prova staroga kova,

to je krma što sitno se drma

(I. Slamnig, Barbara)

– dvostruka rima (najčešće u dvanaestercu)

Bud moju da želju poznaje i misal

Gospoja koj velju da sam se zapisal...

(H. Lucić)

– naizmjenična rima (izmjenjivanje muške i ženske rime)

Josip je lulu u noć kasnu

pušio dim po dim,

i gledao u zvijezdu jasnu,

Marija bješe s njim.

(L. Paljetak, Bijeg u Egipat)

Rima – gesta koja pokreće tekst

Postoje različiti posebni slučajevi rime koje su oblikovali pojedini pjesnici ili pjesniče škole, npr. rima unutar stiha, rimovanje kraja stiha s krajem sljedećeg polustiha, rimovanje različitih segmenata pjesme, i to čitanih slijeva nadesno ili zdesna ulijevo, odozgo prema dolje ili odozdo prema gore (Oulipo), ponavljanje završnog vokala u svim riječima stiha, započinjanje svih riječi u stihu istim slovom (tautogram), ekvivoška rima (temelji se na kalamburu), derivacijska rima (združuje riječi istog podrijetla), holorima (temelji se na potpunoj homofoniji susjednih stihova) i sl.

Rob ili gospodar

Pjesnici i analitičari različito shvaćaju ulogu rime i njezine učinke u pjesmi. Prema jednima, ona obogaćuje metrički sistem, ali ne utječe bitno na izgled stiha i pjesme. Prema drugima, ona je ključno obilježje poezije, uporište njezine evokacijske snage i užitka koji proizvodi. Francuski klasicist Nicolas Boileau u svom Pjesničkom umijeću opisuje ju kao tehničko pomagalo koje će umješan autor znati podčiniti racionalnoj misli, točnije prikazuje ju kao roba koji mora slušati:

Il se predmet divan, il šaljiv izlaže,

nek se zdrav smisao sveđ sa srokom slaže;

utaman izgleda da se mrze jako;

srok je rob i mora slušat on svakako.

Kada se tražeć ga na nj s početka pazi,

duh se svikne pa ga lako pronalazi;

on pod jarmom uma bez muke se sliježe,

služi ga, bogati mješte da ga steže.

A čim se zapusti, odmetne se, bježi,

smisal za njim juri, dohvatit ga teži.

(preveo: M. Tomasović)

Nasuprot Boileauu, romantičar i parnasovac Theodore de Banville, piše: „Rima je sama dovoljna za slikanje, evociranje zvukova, stvaranje i učvršćivanje dojmova, predočavanje iznimnih prizora“. Prihvati li se Valéryevo prigodno određenje pjesme kao „produženog oklijevanja između zvuka i smisla“, rima je nedvojbeno ključno obilježje tako shvaćene pjesme. Ona je uporište ritmičkog, sintaktičkog i semantičkog povezivanja, oblikovanja stihova i izraz težnje da se označi desni rub pjesme. Pjesnici se uvijek iznova pitaju o odnosu rimovanih riječi, jer zvukovno se nerijetko spajaju značenjski posve udaljeni fenomeni. Neki zahtijevaju rijetku rimu, takvu koja se temelji na čistoj značenjskoj razlici. Neki pak zagovaraju njezinu prirodnost i prikladnost. August Šenoa, primjerice, tvrdi: „Slik mora biti prirodan t. j. nesmie kvariti smisla, nit smie biti preobičan, ili izvrnuti se u pustu dječiju igrariju.“ Slično je mislio i A. B. Šimić: „Riječi treba da se rimuju onda kad se rimuju stvari. Rima je kao jek i odjek.“ Retoričar Áron Kibédi-Varga smatra pak da bi se učinak rime mogao odrediti kao „očekivano iznenađenje“.

TBF, srokovka

Tradicija upotrebe pokazuje da lirsko pjesništvo teži za bogatom i rijetkom rimom koja će isticati značenjske odnose među temeljnim riječima i idejama. Nasuprot tomu, u epici i drami rima ima mnemotehničku funkciju, učinak očekivanja važniji je od artizma. U aktualnim govornim praksama – pjesništvu, popularnoj glazbi, medijskim diskurzima ili reklami – rima se pojavljuje na presjecištu različitih jezičnih razina, što dopušta istraživanje novih asocijacija, npr.:

Zrna smo u masi, gomili mesa

šta se mijesi poput tijesta zbog viših interesa

kalkulacije, eksploatacije

kapital je pitar cvita demokracije

i svaki glas je bitan mada je sitan

zato hitam da bih se upisao da cjelina dobije smisao...

(TBF, Esej)

Enigmati govore o srokovki, pjesmi u kojoj su navedena samo početna slova riječi koje se rimuju. Zadaća je dakle otkriti rime, time i puni tekst pjesme. U slučaju monorime, odgonetnuti prvu riječ znači odgonetnuti čitavu pjesmu. Alojz Buljan srokovsku oprimjeruje pjesmom Prva jednačica Lidvine Lukete:

Svakom ključu treba B_ _ _ _,

zagonetka to je P_ _ _ _!

Podravinom teče D_ _ _ _,

kraj nje pase gladna K_ _ _ _,

ne bi zgazila ni M_ _ _ _,

hrana joj je, zna se, T_ _ _ _!

Rima je najpravilniji oblik glasovnog ponavljanja. Ona nije ukras dodan pjesmi nego sastavni dio samog pisanja i poetskog mišljenja. Interpretacija pojedinih pjesama mogla bi se temeljiti na interpretaciji rime kao svojevrsnog teksta u tekstu, sažetka i komentara osnovnog teksta.

* * *

Ovaj je članak bio 50. i zadnji nastavak serijala Od figure do kulture. Zahvaljujem urednicima Vijenca na ustupljenu prostoru, hrvatskim piscima i govornicima na obilju poticajnih rečenica i iskaza, a čitateljima na radoznalosti i podršci.