Netipično samopromatranje

Siniša Labrović umjetnik je čijim opusom dominira ironijsko-kritički odnos prema stvarnosti što nas okružuje. Njegovi radovi – najčešće su to akcije odnosno performansi – publici se obraćaju drsko, izravno i posve neuvijeno. Drugim riječima, izrazito su provokativni i za promatranje nerijetko nelagodni. Ali Labrovićeva provokativnost višeslojna je, duboko promišljena i nadasve aktualna. Optužiti ga za površnost ili banalnost značilo bi okrenuti glavu od istine, a upravo je suočavanje s istinom jedna od najvažnijih zadaća suvremene umjetnosti.

Najnoviji performans Siniše Labrovića / Snimio Boris Cvjetanović

U desetak godina koliko djeluje kao umjetnik-performer Labroviću je uspjelo realizirati nekoliko radova što ih već sada možemo uvrstiti među trajne vrijednosti domaće likovne scene. Sve skeptike – a zasigurno ih ima – podsjećamo tek na svojedobni odnos prema Tomislavu Gotovcu kada je, primjerice, prije tridesetak godina izvodio svoj znameniti performans u Ilici. Od Labrovićevih uradaka kao iznimno lucidni i kreativni izdvajaju se Stado.org, potom ciklus objedinjen pod nazivom Fraze te, dakako, Gloria. Ukratko, riječ je o autoru koji se dosadašnjim radom posve zasluženo uspio izboriti za status da mu svaki najavljeni projekt – izložbu ili performans – struka iščekuje s neskrivenim zanimanjem. A najnoviju izložbu Siniše Labrovića upravo smo u mogućnosti razgledati u zagrebačkoj galeriji Događanja. U galerijski prostor umjetnik je postavio tek tri jednostavna elementa: televizor na postamentu, pored njega kameru, a ispred relativno udobnu crvenu fotelju. Cjelokupna situacija na prvi pogled djeluje pomalo klinički. Svi pobrojani elementi ipak nipošto nisu osnovni eksponati; više služe kao rekviziti. Oni pravi eksponati znatno su brojniji i neprestano se izmjenjuju odnosno cirkuliraju. Riječ je, dakako, o posjetiteljima izložbe, koji sjedanjem u naslonjač ispred televizora postaju dijelom izlagačke situacije, pa čak i svojevrsna performansa. Izložba je nazvana Direktan prijenos, a upravo je to ono što se na ekranu odvija. Posjetitelj je prisiljen promatrati sama sebe u realnom vremenu. Na taj način Labrović posve relativizira odnos između promatrača-subjekta i onoga što se promatra kao objekta, postavljajući ih, zapravo, u svojevrstan problemsko-dijalektički odnos. Pred televizore uvijek sjedamo promatrački nastrojeni; želimo gledati nekoga ili nešto, a da pritom uživamo u vlastitoj vizualnoj nedodirljivosti. Suočeni s vlastitim likom, zbunjeni smo i postavljeni u pomalo nelagodnu situaciju; svaki nehotični tik ili trzaj na licu kamera neumoljivo bilježi i istoga trenutka prikazuje. Situacija na kakvu smo svakodnevno navikli dok stojimo ispred zrcala sada je, dakle, na identičan način preseljena na ekran. Intimni prostor ogledala na određeni je način izjednačen s krajnje javnim prostorom ekrana televizora. Upravo u toj činjenici leži Labrovićeva lucidna subverzija, koja u posjetitelja izložbe – bez obzira kako se on u svojoj (pseudo)bigbraderovskoj fotelji ponašao – nužno izaziva nelagodu.

Svojom izložbom Direktan prijenos Labrović je učinio novi mali pomak u stvaralaštvu. On kreira svojevrsni performans, ali u njemu ne sudjeluje osobno nego se služi posjetiteljima, koji su istodobno i promatrači i objekti promatranja, odnosno eksponati. Kao i uvijek, vrckavi umjetnik iz Sinja ponudio nam je nešto drsko, duhovito i – što je najvažnije – vrijedno razmišljanja. Istodobno, pokazao je i zavidnu razinu medijske osviještenosti na tragu, primjerice, Dalibora Martinisa.