Nepodnošljiva lakoća ljevičarske odsutnosti

Stranke ljevice ne propadaju zato što nemaju idejnu osnovu, već prije svega jer su elitni skupovi parlamentarnih krugova koji umjesto socijaldemokracije stvaraju socijaloligarhiju

Potresi na ljevici već odavno pokazuju izgubljenost socijalista u posthladnoratovskim uvjetima. Cijela Europa nastoji pronaći srednji put između socijalne osjetljivosti i neoliberalnoga globalizacijskog učinka, a stranke ljevice smatrale su da je takav put moguće postići svojim vlastitim transformiranjem. U općenitom prilagođavanju svih stranaka dezideologizaciji i pragmatizmu usmjerenom prema borbi za moć pobijedila je neoliberalna struja, koja nema socijalne osnove i koja prijeti samu europskom tradicionalnom pogledu na svijet. Takav se odnos možda najbolje ocrtava kod mađarskih socijaldemokrata. Nasljednici gulaš-komunizma i danas ponosno stoje pri pjevanju Internacionale, ali su istovremeno rasprodali mađarsku državnu imovinu prvim kupcima, dovevši cijelu državu u egzistencijalnu opasnost. Nije čudo, stoga, što je konzervativni Fidesz u Mađarskoj postao najjača vlada u Europi, osvojivši dvije trećine parlamentarnih mjesta i potiskujući socijaldemokrate na sam rub postojanja, a liberale čak izvan parlamenta. Intelektualna ljevica shvaća da je riječ o teškom političkom porazu lijevih stranaka, pa tako i ovih dana u Zagrebu Antonio Negri priznaje da ljevica nije uspjela shvatiti promjenu radne snage i načina života, već se iscrpljuje traljavim ponavljanjem Blairove politike, onoga srednjeg puta koji je propao u beznađu okrutne ekonomije novoga liberalizma, koji s onim starim nema gotovo nikakve povezanosti.

Primjerice, Srednja Europa gotovo je lišena svih utjecaja ljevice. Mađarska je svoju ljevicu izgubila nakon nereda i policijskih intervencija na ulicama Budimpešte te grčevitim hvatanjem za vlast i ponašanjem socijaldemokratskih čelnika koji su priznali da su lagali izbornom tijelu i da su budzašto prodali čak budimpeštanski vodovod! U Poljskoj lijeve stranke gotovo da i ne postoje, ali kakvu-takvu ravnotežu održavaju lijevi predsjednici kakav je bio Kwasniewski. Češka je tradicionalno konzervativna zemlja, gdje Građanski forum i slične konzervativne stranke imaju prednost biračkog tijela. Jedino je Slovačka zemlja s uspješnim lijevim strankama, ali je i takva socijaldemokratska predstavljenost Slovačke upitna jer je riječ o populističkim strankama naraslim na socijalnim apelima, a nakon propasti populističkog autoritarnog premijera Mečiara novi socijaldemokrati Roberta Fica koalirali su s radikalno desnom Slovačkom narodnom strankom, stvarajući dobro poznat učinak crveno-smeđih koalicija, tj. razumijevanja bivših komunista s profašistički orijentiranim strankama.

Ipak, izborno tijelo prepoznaje socijalni predznak kao dobru vodilju i kao svoj tradicionalni interes, pa se zbog toga događaju i stranački hibridi poput socijalliberalizma ili snažne socijalne komponente u programima liberalnih stranaka. One u europskim okvirima nailaze na identitetske probleme jer liberalne su stranke ponajprije stranke velikoga kapitala, liberalne prema ekonomiji, ljudskim pravima i kapitalu, ali se ne bave odveć socijalnim pravima. Tzv. socijalliberalne stranke izgubile su svoje mjesto u naprednijim tranzicijskim društvima, jer su njihovo polje djelovanja preuzele upravo socijaldemokratske stranke, koje prate pravce nove socijaldemokracije koju su inaugurirali Bill Clinton, Gerhard Schröder i Tony Blair, a koja počiva na premisama da ekonomski sukobi u društvu više nisu pitanje ponude ili potražnje, već se obje dihotomije objedinjuju; da je neoliberalna ideja o manje države moguća, ali ne u potpunom povlačenju države, nego u ustroju gdje je država ulagač; i da država više ne može jamčiti socijalna prava, već se država blagostanja mora stvarati radom.

Američka, njemačka i britanska socijaldemokracija jedna su stvar, ali u grubosti tranzicijske Europe vrijede neka druga pravila. Osnovna razlika leži u tradiciji zapadnih zemalja s grassroot-pristupom, odnosno organiziranošću političkih stranaka od temelja prema gore. No stranačke elite svugdje igraju podjednaku ulogu. Politologinja Margit Tavits smatra da elite koje upravljaju strankama jedine imaju mogućnost oblikovanja stranačke ponude kako bi stranke postale stabilne. Stranačke elite srednjoeuropskih zemalja imaju golemu moć u rukama i odudaraju od sličnih elita u zapadnim demokracijama. Sustav se ne mora voditi evolucijom postojećih teorija, koja završava institucionalizacijom rascjepa te zamrzavanjem stranačkog sustava. Elite mogu utjecati na stabilizaciju, bila ona kratka ili duga. Birači, pak, ne utječu na stranački sustav različitim izborima, već jednostavno odgovaraju na ponudu njegovih elita.

U postkomunističkim uvjetima te su se elite regrutirale iz bivših komunističkih ili iz parlamentarnih krugova, postavljajući svoju bazu ne među građanima nego ponajprije u stranačkoj središnjici i u institucijama države. Osim što kontinuitet elita svim strankama može biti breme prošlosti koja ostavlja mnogo mjesta sumnji biračkog tijela u pretjeranu pragmatičnost lijevo orijentiranih političara, on ostavlja dojam oligarhijskih struktura, ponegdje i sultanističkih tendencija unutar stranaka, s malo dopuštena frakcionaštva, mogućnostima secesije i (pre)malo legitimnosti u biračkom tijelu. Postotak građana koji glasa za socijaldemokrate i dalje je vrlo malen, pa socijaldemokrati moraju ulaziti u česte (katkad i tzv. neprirodne) koalicije – sjetimo se samo koalicije socijaldemokrata, socijalliberala, liberala, regionalista i seljaka u Hrvatskoj 2000! Ti elitni clusteri ponovno se popunjavaju strankama nastalim u parlamentarnim krugovima, stvarajući umjesto socijaldemokracije socijaloligarhije. Napokon, njihova pragmatična neoliberalna usmjerenost ostavlja ih praktično uništenim u zemljama poput Poljske i Mađarske. Stoga će se ljevica osobito u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi morati ponovno transformirati i krenuti u razradu novih socijaldemokratskih programa.