Maršal ipak pred publikom

Nakon svih peripetija, pokazalo se nepotrebnih, praizvedba opere Maršal Silvija Foretića našla se pred publikom splitskoga HNK. Treba li još uopće podsjećati da je Maršal u koprodukciji kazališta i Muzičkog biennala Zagreb, čiji je najveći projekt ove godine bila narudžba i praizvedba pet glazbenoscenskih djela u pet nacionalnih kazališta u Rijeci, Osijeku, Varaždinu, Zagrebu i Splitu, gotovo odgođen za sljedeću sezonu. Haaška presuda generalima Gotovini i Markaču uznemirila je javnost, a splitska gradska uprava na čelu s gradonačelnikom Kerumom i produženom rukom, vječnim v. d. intendantom Duškom Mucalom, dan nakon toga odlučila je odgoditi praizvedbu 16. travnja. I dok je to, uz razne nepotvrđene priče o prijetnjama i neprimjernosti trenutaka za komičnu operu, još bilo i razumljivo, sljedeća dva predviđena termina to nikako nisu bila. Još manje maglovita odgoda sve do siječnja sljedeće godine. No prijetnja tužbom Muzičkog biennala učinila je svoje. I posljednje glazbenoscensko djelo biennalskog projekta u suradnji s nacionalnim kazalištima napokon je stiglo na pozornicu u pomno pripremljenoj izvedbi na kreirani dan navodnoga rođendana maršala Tita, čije je nasljeđe, obožavano i osporavno, još aktualno. Napokon, i štafeta organiziranih obožavatelja koji žive u prošlim vremenima i ove je godine stigla u Beograd. Tako priča o duhu pokojnoga maršala, a zapravo staračkoj demenciji, u malom otočkom mjestu postaje doslovno opipljiva i kada se izađe iz kazališta. Iskreni smijeh u tijeku praizvedbe tada dobiva kiselkastu nijansu.

Stefan Kokoškov kao Maršal

Maršal je prva opera Silvija Foretića, premda njegovo iskustvo s glazbenom scenom nije nimalo zanemarivo, ponajprije u obliku instrumentalnog teatra. Predložak je bio popularni film Ive i Vinka Brešana, koji je u kinima za naše prilike još neobjašnjive nezainteresiranosnti za domaću produkciju vidjelo zavidnih sto tisuća gledatelja. Prijenos, prijevod, transformacija u drugi medij, onaj operni, svakako je velik i sklizak pothvat jer se nameću usporedbe ma koliko one izlišne bile. Operni kolažni Maršal ciljano se poigrava i pričom i formom opere, polemizira s njezinim klišejima u mnoštvu spretno umetnutih citata, briše granice čistoga žanra miješajući takozvanu popularnu glazbu s arijama, duetima, ansamblima – od revolucionarnih pjesama, ljubičica bijelih, Dies irae, tanga-internacionale, „radnička odmara se klasa“, do koračnice iz Verdijeve Aide i važnih akcenata emocionalno zasićena Wagnera, odnosno velikih motiva iz Tristana i Izlode i Lohengrina. U tim nepreglednim smišljenim i dobro tempiranim mutacijama svatko se mogao naći bocnut i možda se nasmijati i na svoj račun, a završni, tekstom i glazbenim slogom „priprost“ zbor iz obrasca mjuzikla samo stavlja točku na i. „Tko će li ga znati, tko odgovor dati: Kad je netko mudar, a kada je lud?“. U Foretićevu opusu uvijek je prisutna društvena angažiranost koja iza vedrine i humora onoga što se vidi na prvi pogled redovito krije i ozbiljno lice, osjetiljivost, stanovitu zabrinutost nad nepromjenjivo prijetvornom ljudskom naravi. Toga je u Maršalu u izobilju.

Ekipa nostalgičara za „neumrlim“ Titom

Kako ne bi bilo dodatnih odgoda i peripetija oko praizvedbe, spretno je, iako osjetno, jedna slika prerađena i jedna izbačena zbog iznenadne bolesti Terezije Kusanović. Ipak time osnovni dojam dinamičnoga protoka pod dirigentskim vodstvom Ive Lipanovića nije narušen. Redatelj Mario Kovač nadišao je zamku dodatnoga karikiranja jer su sasvim dovoljne bile uredne prvomajske parade i efikasan doprinos koreograkinje Snježane Abramović Milković, uz duhovite „pojašnjavajuće“ akcente videa Vinka Pelicarića, osobito dosjetke lohengrinskoga labuda na kraju na jednostavnoj i funkcionalnoj sceni Miljenka Sekulića i u prikladnim kostimima Hane Letica. Za svaku je praizvedbu važna kvalitetna priprema jer o njoj, kao prvom dojmu nakon upoznavanja, djelomice ovisi i dalji scenski život novog djela. Ansambl Splitske opere je to osigurao i s Orkestrom i zvučnim, ali i kultiviranim Zborom (zborovođa Domeniko Briški), Dječjim zborom glazbene škole Josipa Hatzea (Nela Bujas Luketić) i izborom solista koji su uložili nemali trud u karakterizaciji likova i pritom se, čini se, dobro zabavljali, što je zacijelo zarazno djelovalo na gledatelje. On, duh druga Tita, sablasno je progovorio o korupciji i još koječemu, i kretao se poput dugo pokojnoga Maršala u zapanjuće opipljivoj interpretaciji Stefana Kokoškova, inače pjevača Splitske opere. Ekipu nostalgičara za „neumrlim“ Titom predvodio je Dinko Lupi, a tajkunski predvodnik, gradonačelnik Luka, pretvorbeni vlasnik svega na otoku, pojavu duha Josipa odlučio je komercijalizirati kao što je Međugorje to učinilo s Djevicom Marijom, što je uvjerljivo tumačio Armando Puklavec. Ljubav Marte odlične Adele Golac-Rilović, učiteljice koja se skrbi za dementnoga oca i revnog i srčanog policajca Ivana u izvedbi Branka Robinšaka pravi je i blagi osmijeh na srceparajuće operne konvencije. Tu je i neodoljivi, pomalo tupav i lukav rezervni policajac Miško Svete Matošića-Komnenovića, strogost dvojca iz Službe državne sigurnosti koju oplemenjuje „kreštavost“ ženskog dijela u odličnoj interpretaciji Marije Buzdovačić, razigrani slikarski par Žane Marendić Bučević, jedan nagluhi veteran Tončija Banova, mjesni ridikul Ivana Jakusa... Galerija je pomaknutih likova koji dobro funkcioniraju u Foretićevu maršalskom opernom kaleidoskopu smiješna, ali i vrlo stvarna ili još gore – još aktualna.