Mali gradovi

Sjedio je u dnu vrtne restauracije popločene sivim ispranim daskama. Zgrada uvučena od ruba široke ceste koja presijeca gradić u ravnici. Ravnodušno, smireno, motrio izmjenu svjetala na semaforu. Suvišni uređaj koji upravlja nevidljivim prometom u to rano popodnevno doba. Sati kad se sve odvija prigušeno i dremljivo. Rijetka vozila iznenada se pojave i zaustave na raskrižju. Znao je unaprijed da se neće preseliti ni živjeti ni u tom gradiću…

Zgrada hotela, ili prenoćišta, nalikovala je preuređenoj utvrdi. Debeli zdepasti zidovi iskošeno su se širili prema temelju, uranjajući u tlo. Gusto, crno opasne, nepokretne dubine.

Da bi došao do zahoda, slijedio je strelicu, a morao je proći i mimo šanka, kroz polumračnu dvoranu s podijem i glazbenim instrumentima. Prostorija vecea djelovala je kao puškarnica u kuli iz koje se gađa neprijatelj. Vonjalo je po isprolivenom deterdžentu i vlažnim gvaljama krpa.

Kao da je netko nespretno i u žurbi želio sakriti tragove gnusne nečistoće. Krvi ili sluzave izlučevine crijeva.

Sve je u tom hotelu i okolo njega bilo dvostruko zaštićeno i osigurano. Nepotrebno, baš kao i naslage trske iznad glave. Premda su goleme krošnje lipa bile svod sjenovite neprobojne hladovine.

Konobar koji mu je donio kavu na uglačanom srebrnkastom poslužavniku vladao se ozbiljno i zbog nečega zabrinuto. Crno-bijelo dotjeran, držeći ruke na propisanom mjestu. Ali šake su mu jedva vidljivo drhtale. Kao da se bojao ili strepio pred hirovima nepoznatoga gosta, zabrinut hoće li besprijekorno moći ispuniti želju ili nesvakidašnju narudžbu.

Nekoliko stolova dalje, na početku terase, uz cestu, kamo sjedaju gosti nenavikli na lokal, da ih se dvori na otvorenom, smjestili su se muškarac i žena. Odjeveni u crnu odjeću, zakopčani, kao da se vraćaju ili tek pridružuju pogrebnoj povorci. Dijelili su bocu piva pažljivo je i oprezno ispijajući. Muškarac se znojio i otirao čelo. Žena je nudila rupčić, ali muškarac je odbijao njezinu pomoć. Zbog nečega stidio se njezinih zaštitničkih brižnih pokreta.

Na spaljenu travu i korov odnekud bane traktor s prikolicom. Iz zeleno izblijedjele kabine iskoči muškarac s naočalima i dečko, nasmijan i živahan, skakutava plesnog koraka. Kretao se nekim svojim nevidljivim valovima. Žurno ulete kroz ulazna vrata hotela, masivna ali naherena. Nakon nekoliko časaka izađu van kao da ih je redar izbacio. Činilo se da im je svaka sekunda dragocjena, pa hitaju na cilj.

– Baš mi je pasalo! Prima! – oduševljeno razgaljeno će mladić. Dlanom je pljeskao po leđima čovjeka s naočalima koji se dobroćudno branio i odmahivao rukom.

Zanemare crveno svjetlo i nestanu iza prve kuće na uglu.

– Šta me gledaš?

U prvi mah nije se snašao. U stanju smirenosti, opuštenih mišića. Tko to pita i komu se obraća? U međuvremenu, vrtnu restauraciju napustili su žena i muškarac u žalobnom ruhu. Nestali su poput prikaza kao da do maloprije nisu ni posjetili vrt. Stolovi, stolci, bez daška vjetra.

Sjest će u auto i bez žaljenja napustiti još jedan od gradića koje je tih dana obilazio.

– Hej, nemoj se praviti da me ne vidiš!? Što gledaš?! Vidim ti točno u očima. Pa nikoga nema, sami smo nas dvoje.

Neposredno uz njega sjedila je ta djevojka. Preblizu da bi je uočio jer je pažnju usmjerio na raskrižje.

U nedoumici se osvrne lijevo-desno. Shvati da se to djevojka njemu obraća. Optužujućom i istodobno zadirkujućom bojom glasa. Čak ponešto ljutito i uvrijeđeno.

Zapanjila ga njezina glava, vrat, jer ostatak tijela, bokove i udove, skrivala je ploha stola i stolnjak. Neobično se oštro isticala na svjetlini neba. Činilo se da je postavljena nedavno i da će se netragom izgubiti. Letimično ju je promotrio. Odmah ga se dojmio oblik i odlike. Kao da ga je nadahnuti majstor oblikovao na grnčarskome kolu. Vrh čela i brade nisu se mogli obuhvatiti jednim jedinim pogledom. Razmak između te dvije točke bijaše nenaravno povećan. Isticala bi se u mnoštvu djevojaka. Ali, ipak, izdvojena i promatrana za sebe svaka crta nosila je pečat osobnosti i rijetkosti. U cjelini, prevagnula bi ružna strana. Prizor od kojega se bježi...

Je li nastradala u kući, na ulici, pala, posrnula, zabila se u zid pod takvim nesretnim kutom? Lubanja joj bijaše spljoštena, jagodice, kosti, sve utisnuto prema šiji i potiljku, taman u toj mjeri da joj nagrdi pojavu. A opet ne ostadoše brazgotine, tragovi loma, zadebljanja ili prignječenja... Providnost je poigravajući se točno odmjerila kad zaustaviti sile i stvoriti neobičnu pojavu! U mrklini noći, sa svijećom u ruci, na ulazu u okno, nalikovala bi lijepoj aveti. Ne, nije se dala usporediti, tada, za stolom vrtne restauracije, ni sa jednim ženskim stvorenjem koje je dotad vidio na toj udaljenosti.

– O, gledala sam i ja tebe! Onako... Ali tko zna gdje si ti bio?! Izgledaš mi ozbiljan i tužan. Nisi odavle, nisi? Ni ja nisam. Ali neću još dugo ostati. Već sutra dolazi po mene Marko sa svojim kamionom…Koliko kotača...! Idemo direkt u Švedsku! Vozi on tamo njima naše ljekovito cvijeće i bilje. Kako miriše! Ulazi ti ravno u nosnice. Kroz kožu u žile. U samu krv! A moj brat Fahro igra tamo fudbal. I zabija, zabija! Pozvao me… Pa ćemo vidjeti...

Bio je u nedoumici što učiniti i kako se izvući iz neprilike koju donosi poznanstvo. Srećom, platio je konobaru. Netragom je nestao. Poslužio ga i izgubio se. Ni njega nitko i ništa ne zaustavlja da se izgubi. Bez riječi objašnjenja i isprike. Došao je svojevoljno. S nadom da će upoznati drukčiji gradić. Da će se u duši moći sroditi s mišlju da će u njemu provesti ostatak života. Nikomu ne mora polagati račun ili napismeno izvijestiti o svrsi, cilju i rezultatu putovanja. Zapravo, sklanja se drugima s puta. Oslobađa stolac vučen tlapnjom da mu je sudbina u nekom od tih malih gradova. Posjećujući ih iskušava vlastite navike i zahtjeve prispodobljene sa stvarnošću koja zove i mami...

– Hej, ti! Što me gledaš? Gledao si me i prije. Sad kad sam pokraj tebe praviš se lud. Gluh i slijep!

– Nesporazum. Ispričavam se. Nisam vas želio uznemiriti. Ionako moram ići dalje... Krenut ću odmah…

– Šta si sad navalio? Ama kud ti se žuri? Na janjetinu? Voliš janjetinu...? Ja ne. Ako ja čekam već tjedan dana, onda mi možeš praviti društvo. Ili ću ja tebi? Da se dogovorimo? Vrijedi...?

Da se preseli u jedan mali grad, o čemu je razmišljao u trenucima bezvoljnosti, bezizlaza i klonuća... zar bi se družio s osobama poput ove nasrtljive djevojke? Kako bi se uklopio, kako bi se snašao sa svojom samoćom, navikama i mišljenjima u samoći ovoga maloga mjesta. Započeti život iznova...?

– Hej, čovječe! Znaš šta? Mogla bih te podšišati! Šta kažeš? Trebao bi da dotjeraš kosu. Malo skratiti. Znam novu frizuru. Fudbalerku...

I povela ga u hotel. Mlada žena čudesno pravilno utisnuta lica, jagodica, zaokruženo oble brade. Kretala se mirno i savitljivo, na granici loma i praska kralješnice. Korak mjesečarke koja ne može pogriješiti. Nikoga od posluge za šankom. Težak zrak, ustajao i mlohav, koji nikakav propuh ne može pomaknuti. Ispuhati. Zrak zdanja kojem je umrtvljen svaki živac. Ne miče se i traje zahvaljujući prešutnom dogovoru ljudi i vremena. Iza širokog stupa koji kao da nosi cijelu građevinu pojavi se žena u plavoj halji, s rupcem na glavi, kantom, mokrom krpom iz koje je kapala prljava voda.

Šutke je slijedio skladnu vitku djevojku u crnim pripijenim hlačama, ispupčene stražnjice i leđa savijenih u luk, krivulju tjelesnosti. Sad je tek uočio da je utegnuta u crnu majicu dugih rukava s dubokim izrezom na leđima. Kosa joj nije mirovala, pa nije ni ocjenjivao dužinu, nije mu bilo ni stalo do toga. Obrisi tijela dali su naslutiti punoću oblina. Mirno se i spokojno kretala. Nije se ni jednom osvrnula da provjeri slijed li je i. Ravnomjerno se penjala stubama dasaka ugrađenih u zid. Osamljivali su se. Iskrali su se. Sami njih dvoje. Uzbudio se videći brojeve na vratima soba. Ima li ključ?

No ni na trenutak nije ga smeo strah da možda čini nešto nepromišljeno i da će jednoga dana zbog toga patiti! Umjesto strepnje, zavladalo stanje netom pred užitak, kad stoji iza žene koja otključava vrata sobe. Nakon rastanka s Klarom, sat unutrašnjeg stroja muškosti i žudnje, sam od sebe je stao. Prekinuo hod bez škripe izdisaja. Stroj koji se pretvorio u suhu drvenu tišinu.

– Jelda? Kako miriše! Nisam ti slagala, a?!

Soba u koju ga uvela gušila se u slatkastom gustom vonju peludi cvijeća, sušenih latica, ljekovitih biljaka, kore i voća. Kako na usnice, tako i na oči pala mu ta mirisna mreža. Činilo mu se da je u polutmini boje meda i vatre. Vladao se poput slijepca koji u vođu ima povjerenja i ne buni se kako s njim postupa.

U kutu nalazila se bijela, niska bolesnička postelja. Nasuprot njoj, okrenut prema prozorčiću bez zastora, visoko ogledalo u okviru koji se dao pomaknuti. Ispred gospodski stolac s kožom obloženim pojastučenim rukohvatima. Posjedne ga, vodeći prstima, da ne posrne. Odmakne se da prosudi je li sve po njezinoj volji, i kako treba.

Prisloni obraz i šapne umirujućim glasom:

– Vidjet ćeš kako ćeš ispasti lijep! Dovoljne su mi škare. Svatko koga uredim hvali moje ruke. Žene te se neće moći nagledati!

Kao kroz sito vidio joj je vrat, krhko rame, jagodice, bradu koja ga se najviše dojmila i uzbuđivala. Izdvajala se, bila na privlačan i nezaobilazan način uočljiva. Dah joj se miješao sa zrakom stare kuće, rasparenoga građanskog pokućstva privremeno sklonjena u tu sobicu ostavu. Uspavljivalo ga prigušeno glasanje škara. Sklopio je kapke otežale od navale uzbuđenja. Udarci srca, disanje, igra živaca. Istodobno djevojka se kretala oko stolca i njega, potiho govorila sama sebi, zastajkivala, odmicala se, kao da ocjenjuje svoje djelo. Na trenutak u sobi potpuni muk. Šum kad se mreška tkanina klizeći na pod. Nije mu se otvaralo oči provjeriti svoj novi izgled. No ona očito bijaše zadovoljna! Ciknula je i poljubila ga ravno u usta. Od prve čvrsto i duboko. Činilo se da ga je poklopila usnama. Užareni listići žara ljuštili su se s njezina gorko trpkog jezika. Zatim mu se spustila u krilo, na časak lebdeći, dok nije našla putanju. Otvorena školjka glatke vruće površine. Prihvaća je i namješta dlanovima. Otvorio je oči. Ali bila je zauzela čitavo vidno polje. Dijelilo ih je nekoliko centimetara. Netremice ga je motrila vlažnim plivajućim očima, na bijeloj površini, gledala upitno, kao da hoće od njega čuti potvrdu uzbuđenja kojim ga je obradovala. U međuvremenu je svukla majicu dugih rukava pripijenih uz mišice, sve do zapešća, pa mu glavu držala među dlanovima. Kao da je odlučila iz nje iscijediti, istiještiti sve prijašnje, sve prošlo, sve osim slike svoje neobične glave. A zatim i čitavoga tijela koje se oslobodilo crne košuljice. Istodobno nježno, krhko, lomljivo, kao da postoje pregibi, točke, na kojima će se slomiti i zanavijek odvojiti. Otploviti i uzvodno i nizvodno... Jednom ga je rukom otkopčavala, a drugom privijala, da s njim stopi svoju golotinju. Podigao ju je kao da nema težine i odnio do kreveta u kutu. Nije se odvojila, već su se spustili nerazdvojeni.

– Nemoj psovati! Nemoj psovati! Molim te... Nećeš...?

Još su mu u teškoj mutnoj glavi pištale glasnice poput pare koja nestaje i slabi.

Vraćao se autocestom, polagano, desnim trakom. Noćni zrak odbijao se od prsa, lizao vratne žile, dopirao sve do trbuha i bedara, koja trzajući se nisu prestajala voditi ljubav. Pratio je putne znakove i s olakšanjem pročitao da je za nekoliko kilometara motel.

Hrastovi obasjani pepeljastom mjesečinom. Svjetla crpke. Unutra, u prostoriji, niskoj i jarko osvijetljenoj, kao u izlogu, svirao je tamburaški sastav. Na sredini nevelike sobe pet ženskih osoba, kao za svoj užitak, zaneseno i drsko izazovno napućenih usana, predavalo se taktovima čardaša. Usporeno, lelujavo, sa zadrškom, s rukama u zraku, ne žureći prema vrtlogu...