Legalitet i legitimitet

S približavanjem izbora oporba sve radikalnije osporava vladu Jadranke Kosor. Pritom se ne dovodi u pitanje njezin legalitet, ali odriče njezin legitimitet. E pa što znače ta dva pojma-blizanca koja se tako često upotrebljavaju u svakodnevnom političkom govoru?

S legalitetom je lako. To je ono stanje u državi koje počiva na legalnosti, dakle zakonitosti. Suprotno je legalnosti ilegalnost (nezakonitost) koja se za vrijeme komunističke vladavine znala interpretirati i kao tajnost. Zašto? Zato što je potajna djelatnost nekako više opterećivala ilegalca nego sama nezakonitost.

Vratimo se legalitetu. On se uglavnom ne odriče vladi Jadranke Kosor jer ima većinu u Saboru koju je stekla na izborima koji su bili zakoniti.

No što je s legitimnošću koja joj se osporava? Je li Kosoričina vlada legitimna? Na to je pitanje teže egzaktno odgovoriti (jer je, uostalom, i sam pojam manje jasan) te ga upravo stoga oporba i rabi. Ta što se sve ne može izvesti iz najčešće definicije legitimiteta prema kojoj on ima „svojstvo onoga što je zasnovano na pravdi i pravednosti“. Legitimnost se danas jednostavno definira kao rad vlade u korist javnoga dobra. Pritom se zna ići tako daleko da se tvrdi kako je poredak legitiman ako se građani slažu sa sustavom vlasti bez obzira je li ta vlast uspostavljena zakonitim putem. Takav odnos prema legitimitetu sadrži i nedavna Obamina izjava da je „Gadafi izgubio legitimitet i mora otići“. Ako ga je izgubio, znači da ga je imao usprkos tome što je na vlast došao vojnim udarom. To će reći da je nakon udara Gadafi bio uspostavio stanje s kojim su se građani slagali, no da je poslije odstupio od rada u korist njihova dobra.

I upravo događanja u arapskom svijetu potvrđuju da je za ljude legitimitet mnogo važniji od legaliteta. Bez legaliteta može se opstati na vlasti desetljećima (Libija, Tunis, Jemen, Sirija…), a kad se izgubi legitimitet, režim se urušava. U tom slučaju uvijek se nađe kritična masa građana koja je spremna i na krajnju požrtvovnost u borbi protiv nelegitimnog sustava vladanja, dakle onoga koje postupa protiv općeg dobra.

Je li u Hrvatskoj danas takav slučaj? Zacijelo nije. To potvrđuju i prosvjednici koji, usprkos udobnu i perspektivnu položaju oporbenjaštva u Hrvatskoj danas, nikada nisu uspjeli okupiti ni jedan posto biračkog tijela. Uostalom proljetni „pokret“ ugasio se sam od sebe jer je na kraju „šetanje“ po istoj ruti postalo dosadno. Tko se danas uopće više toga sjeća? A njihov predvodnik, čijeg se imena ne mogu sjetiti, bio je dogurao do prestižne TV- emisije Nedjeljom u 2!

Napadi na vladajuće samo će eskalirati kako se budu približavali izbori. Čime se sve neće dovijati političari u predizbornoj kampanji kad se jedan od njih već odavno počeo obraćati javnosti izvodima iz govora Sir Winstona Churchilla, ne navodeći izvor ni autora, a valjda i ne znajući da je taj gospodin, s tim riječima, a neposredno nakon pobjede u ratu, izgubio izbore.

Nekima ta i slična ponašanja idu na živce pa već razmišljaju o neizlasku na izbore. (Prema nekim anketama takvih je više od polovice.) Čemu? Treba čuvati živce za ono što će uslijediti nakon izbora, kad će pobjednik umjesto brzo ostvarenih obećanja moći ponuditi građanima samo strateško strpljenje. Sve ostalo bila bi obična demagogija, koja bi u startu magla ugroziti legitimitet nove vlasti sa svim posljedicama.