Kazalište bez granica

Ciklus Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih u kratkom je razdoblju predstavio dva repertoarna slovenska kazališta – Slovensko mladinsko gledališče iz Ljubljane i Dramu Slovenskoga narodnog gledališča iz Maribora. Zagrebačka je publika tako imala priliku vidjeti šest predstava koje, uz slovenske predstave što su gostovale u drugim kazalištima (ili na festivalima), pokazuju specifičnosti kazališnog izričaja susjedne Slovenije. Srećom za hrvatsku publiku te su se predstave mogle vidjeti pod izlikom predstavljanja europskoga kazališta, a s obzirom na „manju“ jezičnu barijeru no što je to slučaj s ostalim europskim zemljama, za njihovo gledanje nije nuždan (iako je dobrodošao) prijevod s titlovima.

¸Moličreov Don Juan u režiji Borisa Cavazze

Slovensko mladinsko gledališče gostovalo je od 3. do 5. travnja s predstavama Paklena naranča redatelja Matjaža Pograjca, Vampir u režiji Ivice Buljana i Zločin i kazna redatelja Diega de Bree, dok je od 17. do 19. svibnja Drama Slovenskog narodnoga gledališča iz Maribora izvela Moličreova Don Juana u režiji Borisa Cavazze, Malograđansku svadbu Bertolta Brechta u režiji Mateje Koležnik i Marberovu kazališnu uspješnicu Closer u režiji Dina Mustafića. Pribrojimo li tim predstavama nedavno gostovanje Drame SNG iz Ljubljane s Čehovljevim Platonovom u režiji Vite Taufera u HNK u Zagrebu i najavljeno gostovanje istoga kazališta na Danima satire s predstavom Ko sem bil mrtev, u ovoj kazališnoj sezoni na repertoarima hrvatskih kazališta vidjeli smo poveći broj predstava iz Slovenije.

Zajedničko je tim gostovanjima da su realizirana na temelju ranije suradnje s pojedinim kazalištima te da – barem po pitanju redateljskih imena – zapravo hrvatskoj publici ne nude nešto posebno novo ili drukčije. Ukratko o poznatim redateljima navodim: Slovensko mladinsko gledališče redovito surađuje s Ivicom Buljanom, a ugostilo je i Olivera Frljića (Preklet naj bo izdajalec, gostovalo na prošlogodišnjim Danima satire), njihov kućni redatelj Matjaž Pograjc nagrađen je na Marulovim danima za predstavu Fragile! Tene Štivičić, a Diego de Brea postavio je Brechta u kazalištu Kerempuh. Što se pak drugoga redateljskog trojca tiče, Boris Cavazza hrvatskoj je publici poznatiji kao glumac, tako da je nagrađeni Don Juan bio prilika da ga upozna i kao redatelja, Mateja Koležnik redovito režira u hrvatskim kazalištima, a nedavno je bila premijera njezine režije Gogoljeve Svadbe u Dramskom kazalištu Gavella; redateljsko-dramaturški dvojac Dino Mustafić i Željka Udovičić jednako uspješno postavljaju predstave u svim nekadašnjim jugoslavenskim republikama pa Slovenija nije iznimka. Osim toga, što se autorskoga tima tiče, Closer je predstava koja je realizirana kao međunarodna suradnja jer su scenograf Dragutin Broz i koreograf Mark Boldin također iz Hrvatske. Spomenuto gostovanje Platonova u HNK u Zagrebu može se pak promatrati kao uvod u kasniju Tauferovu režiju Gospode Glembajevih, a proteklih nekoliko sezona Taufer se polako vraća u hrvatska kazališta, u kojima je prije petnaestak godina bio čest gost.

Iako su gostujuće slovenske predstave zacijelo najbolje što smo od slovenske kazališne produkcije mogli vidjeti te se u nekima od njih moglo uistinu uživati (primjerice, u iznimno duhovitoj, a jednostavnoj i koncepcijski čistoj Malograđanskoj svadbi Koležnikove ili zaokruženom, smisleno snažnom i vizualno dojmljivom Zločinu i kazni Diega de Bree) u njima vidljivo postoji drukčija vrsta estetike i poimanja glumačke interpretacije, oblikovanja prostora i ugođaja predstave od one koja prevladava u hrvatskim predstavama. Ponekad se dogodi da takav način rada i estetiku slovenski redatelji „na privremenom radu“ u hrvatskim kazalištima uspiju prenijeti na scenu pa je rezultat kvalitetna i zanimljiva predstava, a nekada se u srazu različitih estetika i metoda rada stvari raspadnu do te mjere da publiku čudi ili ljuti zbog čega je neku predstavu morao postaviti redatelj iz inozemstva. Taj osobiti scenski izričaj koji nerijetko srećemo u slovenskim predstavama mogao bi se opisati kao emotivno suspregnut, gluma s odmakom, ohlađen, distanciran, a samo ekstremno možemo ga doživjeti kao kazalište iz kojeg su protjerane emocije. Jer taj ekstremni opis često je netočan. Činjenica je da slovenski glumci uvijek izgledaju nekako fizički spremniji, uspravniji i čvršći u izvedbi, manje podložni onoj emociji dramske situacije, a više okrenuti interaktivnoj prezentaciji cjeline u kojoj vrlo veliku ulogu imaju redateljska vizija prostora i izvanjsko (dramaturško, scenografsko, produkcijsko) podvlačenje zbivanja na sceni. Ali i takva je generalna primjedba paušalna jer u svakoj je od navedenih predstava bilo prizora koje će publika dugo pamtiti, baš kao što se u mnogim hrvatskim kazalištima ove sezone dogodilo antologijskih predstava. A kako je ipak na kraju ono tuđe malo zanimljivije od onoga što imamo kod kuće, i to nerijetko samo zato što je drukčije, onda je i ovaj niz gostujućih predstava odličan prinos raznolikosti kazališne ponude.