Hrvatska živi od prošlosti

Politika stidljivo uzima u obzir glasove mislećih ljudi i stvaralaca / Našem društvu nedostaje vizije / Mladima se ne dopušta ni primirisati oltarima moći partijskih oligarhija i samoprozvanih elita / Crkva ili šuti ili istupi s kakvim neutralnim načelnim stavom / U nas se još rezonira u kategorijama pretprošlog stoljeća / Ne smije smisao života biti politika / Mi danas nemamo državnika! / Državnici služe svojemu narodu i domovini, a ne tuđim interesima / Ciljevi kulture i politike nikad nisu istovjetni /

Čakavski sabor je najvažniji kulturni projekt hrvatske Istre u drugoj polovici prošloga stoljeća / Ima klanova, koterija, interesnih skupina / Neki naši antologičari preskaču čitave hrvatske povijesne pokrajine / Povijest otimačine naše duhovne baštine nasilje je nad istinom i činjenicama

Književnik Boris Domagoj Biletić godinama pobuđuje kulturnu javnost, kako književnim djelovanjem tako i općim društvenim angažmanom. Osim što je dopredsjednik DHK-a, predsjednik Istarskoga ogranka DHK, on je i glavni urednik časopisa Nova Istra, koji je pokrenut 1996. Sve to povod je ovom razgovoru.

Presude hrvatskim generalima u Haagu izazvale su mnogobrojne reakcije pa i priopćenje DHK-a, čiji ste dopredsjednik. Jeste li zadovoljni priopćenjem Društva?

Osobno sam duboko pogođen presudom, iako otpočetka suđenja nisam vjerovao da može biti oslobađajuća. Ali presuda je iznenadila i najveće pesimiste. Pogotovo stoga što se ne tiče samo naših generala, nego je i znak sumnjičavosti što ga hrvatskom narodu i državi šalju planetarni moćnici, koji očigledno ne priznaju da smo bili žrtva velikosrpskog osvajačkog rata. Priopćenje DHK-a je razborito i razumljivo.

Zašto moćnici ne žele vidjeti što je sve hrvatski narod pretrpio!?

Ne znam. Moći i htjeti nije isto. Presuda je blaćenje čestitih rodoljuba i boraca koji su sve dali za slobodnu domovinu i napokon stvorili državu za današnje i buduće naraštaje. Pljačkaši i ubojice za mene nisu i ne mogu biti hrvatski vojnici. Zato nisam siguran kako je samorazumljivo da netko može biti ne samo odgovoran nego i kriv po zapovjednoj ili drugoj osnovi za zločin nekoga tko je to zlo po svaku cijenu naumio učiniti.

Koliko tomu mogu pomoći priopćenja? Čemu i komu ona služe?

Recimo da su znakovita kao jasan stav u pravom trenutku i na pravi način. Nije to hladan stav s odmakom ili puka formalnost, a opet je reakcija lišena samorazornih emocija kojima se, post festum, ništa ne rješava gorčinom. Treba pomoći tim ljudima koje visoka državna politika svih boja nije zaštitila kad je bilo najpotrebnije.

Nadate li se čemu boljem nakon žalbenoga postupka?

Vidjet ćemo. Treba raditi s najmudrijim i najstručnijim ljudima da se pokuša ublažiti učinak propuštenoga. Jer, ne zaboravimo, haaška je presuda dalekosežna i opasna za svekoliku hrvatsku budućnost.

Nije li priopćenje DHK-a trebalo biti duže kao, recimo, priopćenje Matice hrvatske?

Ne, zašto? Tko se osjetio pogođenim, i osobno i kao javni djelatnik, pripadnik svoga naroda ili član ma koje ustanove, udruge, institucije, mogao se očitovati i očitovao se. U takvim trenucima svatko je sam sa sobom i s vlastitom savješću. Ponavljam, riječ je o osjetljivim rubnim stanjima kada smo u biti sami, mi i vlastita odgovornost na brisanom prostoru. Uostalom, što stvarno može hrvatski pisac, akademik, matičar, filozof... svojim pismom i govorom u stvarima koje su političke naravi ako je posve promašila državna politika? Politika rijetko, samo rubno i stidljivo, uzima u obzir glasove humanista, mislećih ljudi i stvaralaca koji nisu tek u vječnoj sadašnjosti, poput praktičnih političara, nego razumiju dimenzije onoga prošlog i naslućuju štošta iz nadolazećeg vremena.

Mislite li da to političari ne razumiju?

To političar neće i ne može razumjeti. Takvima Hrvatska ne oskudijeva. Doduše, poneki se intelektualci sami daju instrumentalizirati pružajući dragovoljno svoje usluge nekom političkom programu. Zato je nemoguć iskren spoj, a o prožimanjima da i ne govorim, između politike oličene u politikantstvu, s jedne, te umjetnosti i znanosti, s druge strane.

Jesu li vodstva naših kulturnih institucija dorasla problemima koji nas pritišću?

Našem društvu nedostaje vizije, odavno nemamo ni državnika ni uvjerljivo vodstvo, bez obzira na to je li riječ o poziciji ili oporbi. Hrvatskom haraju mali lokalni silnici i strani bankari. Nepotrebno smo razbijeni u nekakve autarkične mikrosredine unutar kojih ne struji prirodna komunikacija nego napetost, agresivnost, nesnošljivost, grabež pa i mržnja. Zato je čitav organizam bolestan. Previše ih je koji tvrdokorno i bez obzira na cijenu, koju plaćamo mi ostali, ustraju na svojim povlasticama i nedodirljivim pozicijama. Ponekad se pitam je li ovo stvarnost ili sam u Jugoslaviji, recimo, osamdesetih?

Zašto?

Zato što danas u Hrvatskoj nema uvjerljivih odgovora na bitna pitanja trenutka niti ima ikakve meni jasne budućnosne projekcije, dakle vlada sivilo. Najteže je danas u nas biti mlad čovjek. Mladost zanimaju odgovori i rješenja koja su elementarno životna, stvarna i vrlo konkretna. Umjesto toga, mladi se marginaliziraju, pa mnogi žive samo virtualu ili maštaju kako će dati petama vjetra iz ove besperspektivnosti.

To je zabrinjavajuće.

To je tragično i u mnogome već nepopravljivo stanje. I što onda u takvim neprilikama išta bitno može činiti bilo koja kulturna institucija koja je i sama ovisna o proračunskim jaslama opljačkanog i prezaduženog društva, usred potpuna kolapsa i rasapa tradicionalnih i svih drugih, do jučer koliko-toliko postojećih vrijednosti i standarda? U situaciji kad kultura više nije ni ukras u zapučku – kad je protjerana iz gotovo svih medija ili se nalazi zbijena u retku-dva nakon oglasa i osmrtnica provincijske tiskovine – kulturnjaci mogu samo ustvrditi stanje. Da se i ne govori o trashu raznih portala i blogova, koji su mnogom današnjem isfrustriranom potrošaču – što će apstinirati od izbora i promjene – jedini izvor „znanja“ i „spoznaje“, a gdje caruju vulgarnosti i iživljavanja anonimnih kukavaca skrivajući se iza nemaštovitih pseudonima.

S obzirom na to, postoje li ljudi koji nas mogu izvući ne samo iz materijalne nego i iz moralne krize?

Bilo bi tragično smjesta zaključiti da takvih osobnosti nema. Ali koje su, to je pitanje na koje nemam jednostavna odgovora. Spoj mladosti i mudrosti čini mi se jednom od mogućih formula.

Kako kada stari i stariji mladima ne daju ni blizu svojih funkcija i položaja?

U tome jest i problem i rješenje. Mladima se ne dopušta ni primirisati oltarima moći partijskih oligarhija i samoprozvanih elita, a onaj mladi koji ipak dotakne oltarić, taj je najčešće klon starijih i već potrošenih kolega. Kao u komunizmu: pioniri, pa omladinci, pa vrli drugovi, a iza njih pustoš, praznina, nerad i nered. I unosne karijere na grbači poštena svijeta koji radi i jedva preživljava. Najbolje ljude tako nikad nećemo dobiti za mjesta gdje se odlučuje o sudbini društva i nacije.

Možete li sada u Hrvatskoj zamisliti političara koji bi u Saboru bio istodobno iskren, uvjerljiv i normalan, koji bi imao svoju čast i stav, bez obzira na stranačku pripadnost?

Ne mogu.

Zašto?

Zato što bi ga odmah satrli politikantski lisci koji od mandata do mandata žive na lažnim obećanjima, licemjerju i prevrtljivosti, bordižajući kroz afere i braneći se u skladu s onom „drž’te lopova“! Takvi će u povlaštene mirovine, koje su si sami izglasovali. Mladi ljudi, vratimo se njima, ne žele potratiti život zaludu obijajući pragove osiljenih birokrata koji im ne daju raditi i u najboljim godinama ubijaju im volju i ponos.

Je li to razlog što su se mladi počeli buniti?

Ako se nešto ubrzo ne promijeni, nezadovoljstva i gnjeva bit će sve više. To ne znači da zagovaram nasilni prevrat povezan s primitivnim metodama, nipošto. Ali strašno je za čovjekovo dostojanstvo kada mora izići na ulicu, gdje se valja nezadovoljstvo, a onda shvati da se sve nezadovoljnike drži ruljom. Sindikalne vođe kao kameleoni za to si vrijeme čuvaju pozicije i sinekure, a Crkva ili šuti ili istupi s kakvim neutralnim načelnim stavom. Molim da nitko ne shvati kako instituciju poistovjećujem s vjerom. I, na koncu, strančari takve skupove i krize iskoriste za manipulaciju i poneki jeftin populistički zarađen bod.

A mediji?

Mediji uredno izvješćuju također manipulirajući, ovisno o tome tko im sjedi u programskome vijeću, zapravo – tko im je gazda. A stanje se kotrlja dalje do iduće pobune unaprijed osuđene na propast. I nikomu ništa! Dakle, nema rješenja u neučinkovitim institucijama vlasti, pogotovo ga nema na ulici i po trgovima. Društvo ne treba kozmetičke nego korjenite promjene i drukčiji izborni sustav.

Zašto se ne ide u te promjene?

Zato što bi mnogi izgubili pozicije. U nas se još rezonira u kategorijama pretprošlog stoljeća, lijevo-desno, crveno-crno, gore-dolje, što pokazuje da vegetiramo, a odluke se donose mimo nas i izvan nas. Hrvatska sva živi u prošlosti. Opelješeni smo dokraja zato da bi nekoliko stotina zadriglih političara u sprezi s tajkunima i bankarima imali raj zemaljski. Bruxelles i Washington, uz trajno sekundiranje Londona, kao stvarni nam glavni gradovi, samo promatraju i profitiraju na našim unutarnjim glupostima, podupirujući svoj kapital u rukama spomenutih povlaštenika.

. . .

Razgovor u cijelosti možete pročitati u Vijencu br. 450. od 2. lipnja 2011.