Hrabrost žene

Fokusiranje festivalskog programa isključivo na filmove koji se bave zlom holokausta dovelo je do zanimljiva i bogata, ali ipak nedovoljno razvedena repertoara

Na prva dva izdanja Jewish Film Festivala, licencijske manifestacije koja je nakon niza svjetskih metropola poput Sydneyja, Hong Konga, Berlina, Bostona i San Francisca 2007. prvi put održana i u Zagrebu, kao temeljna nakana organizatora isticana je želja da se prikazivanjem ostvarenja svih rodova i žanrova, čije je osnovno obilježje bavljenje specifičnim temama židovske povijesti, identiteta, kulture i načina života, promoviraju kulturna raznolikost, tolerancija i razumijevanje, da se poradi na rušenju stereotipa i predrasuda o judaizmu te inicira kvalitetan dijalog o svim aspektima suvremenoga židovstva.

Kadar iz filma Nasljeđe

Uistinu, tijekom prva dva festivala provodne niti i osnovni motivi većine prikazanih filmova bili su sraz tradicije i suvremenosti, ortodoksnosti i tolerantnosti, fanatizma i pragmatizma, slijepa pridržavanja vjerskih načela i njihova prilagođavanja suvremenim društvenim trendovima, uz tematiziranje oporih gastarbajterskih priča, neopisivih trauma holokausta i njegovih posljedica te aktualnih zbivanja poput izraelsko-palestinskog sukoba na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze. Angažiranjem Branka Lustiga, dvostrukog oskarovca koji je prije dvije godine u funkciji počasnoga predsjednika preuzeo skrb o koncepciji i programskim usmjerenjima festivala, isprva naznačeno bogatstvo tema suženo je nažalost isključivo na užase holokausta, sa zasad užetematskim fokusiranjem na stradanja djece, na hrabrost Pravednika među narodima i na sudbine žena u holokaustu. Takvo tematsko reduciranje ne znači, dakako, da je izbor filmova i pratećih sadržaja postao slabiji ili manje zanimljiv, upravo suprotno, jer je s inicijalna tri dana manifestacija u međuvremenu produljena na čitav tjedan uz bogate popratne sadržaje koji uključuju edukacijska jutra, međunarodnu filmsku radionicu i glazbeni program, no ovakvo koncepcijsko usmjerenje možda ipak na najbolji način ne pridonosi ostvarenju ciljeva organizatora da JFF bude i tribina na kojoj će se govoriti o multikulturnosti, toleranciji, poštovanju drugoga i drukčijega i razumijevanju među različitim narodima i svim dobnim skupinama. Neopisivo zlo holokausta apsolutno zaslužuje prednost u programskom i sadržajnom smislu, uz jasnu stalnu napomenu „da se ne zaboravi!“, ali bi ipak bilo dobro kad bi se festival izborom tema dijelom vratio na početne razvedenije staze.

Zagrebačka Anne Frank

Sasvim razumljivo, ovogodišnji je festival otvoren premijerom iščekivanog dokumentarca Dječje carstvo (Lea i Daria) autora Branka Ivande, pričom o tragičnoj sudbini djevojčice Lee Deutsch, „hrvatske Shirley Temple“ iz 1930-ih godina koja je kao 16-godišnjakinja 1943. umrla u vagonu tijekom transporta u Auschwitz. Između dva rata smatrana glumačkim čudom od djeteta, Lea Deutsch bila je iznimno darovita klinka koja je glumom, pjesmom i plesom u popularnom dječjem kazalištu Dječje carstvo punila zagrebački HNK i kazališne kuće u kojima je nastupala. Iako miljenica čitavog Zagreba o kojoj su pisale sve novine te koja je često nastupala i na radiju, Lea zbog pogrešne etničke pripadnosti ipak nije uspjela izbjeći tragičan usud zbog kojeg ju se naziva i „zagrebačkom Anne Frank“. Svoj uredni no ne i osobito nadahnut dokumentarac dijelom temeljeći i na knjizi Lea Deutsch – zagrebačka Anne Frank kazalištarca, književnika i publicista Pavla Cindrića, prema kojoj dovršava i igrani film, Ivanda priču o Lei donosi kroz kolaž sjećanja njezinih suvremenika i „obožavatelja“ poput Elize Gerner, Sonje Kastl, Zdenke Heršak i Relje Bašića, koja su ilustrirana starim fotografijama, faksimilima iz novinskih arhiva i rijetkim sačuvanim dokumentarnim snimcima. Ističući kako ni sva slava ni rad s vrsnim pedagozima kakvi su bili Miroslav Širola i Tito Strozzi nisu bili dovoljni da malu zvijezdu spase od „odlaska na izlet“ (riječi kojima je jedan njemački vojnik Leinoj prijateljici objasnio iznenadni nestanak djevojčice i njezine obitelji), Ivanda od raspoložive građe stvara svakako zanimljivu, no razmjerno suhoparnu i monotonu cjelinu, koja je tijekom festivalske projekcije patila i od tehnički neodgovarajućega zvuka.

Iznimno sugestivna neposrednost, gotovo dokumentaristička autentičnost i iznimna potresnost odlike su ratne drame Posljednja postaja Poljakinje Wande Jakubowske, prvoga filma o holokaustu snimljena 1948, čijoj realističnosti pridonose i činjenice da su i redateljica i suscenaristica Gerda Schneider žene koje su preživjele pakao Auschwitza, da je projekt realiziran unutar sama konclogora, kao i da su za glum(i)ce i statist(ic)e angažirane preživjele zatočenice Oswieczima. Kronika jezivih sudbina logorašica svakodnevno izloženih nepojmljivim maltretiranjima, zvjerstvima i zatiranju posljednjih ostataka ljudskosti na putu do plinskih komora režirana je neobično sigurno i predočena s ne previše patetike, što i ne čudi imaju li se na umu riječi same redateljice da joj je upravo ideja o filmskom dokumentiranju doživljenih strahota pomogla da u sebi pronađe snagu i preživi. Tijekom promatranja koliko nisko čovjek može pasti u barbarskom zatiranju humanosti nelagoda ponekad postaje nepodnošljiva.

Teške etičke dvojbe

Najuspjeliji je igrani film prikazan na festivalu nagrađivana egzistencijalna ratna drama Deveti dan Volkera Schlöndorffa, koji je uz suradnju scenarista Eberharda Görnera i Andreasa Pflügera adaptaciju logoraškoga dnevnika preživjeloga luksemburškog svećenika Jeana Bernarda iskoristio za davanje ponešto drukčijeg i naglašeno osobnoga pogleda na holokaust.

U središtu je zbivanja otac Henri Kremer u interpretaciji pojavom i stoicizmom dojmljiva Ulricha Mettesa, miran i sa sudbinom naizgled pomiren svećenik sa stotinama svoje braće po habitu interniran u zloglasni logor Dachau. Predan molitvi i podnošenju i najvećih poniženja, Kremer će svoju vjeru dvaput staviti na kušnju. Jednom izvana isprovociran ponudom njemačkoga potporučnika Gebhardta (odlični August Diehl) da tijekom devetodnevnog odmora (otpusta iz logora) luksemburškoga biskupa nagovori na potpisivanje pastoralnog pisma kojim bi se Vatikan pokušalo privoljeti na odobravanje nacizma, a drugi put iznutra, kad u zabitom dijelu logora pronađe neispravnu staru slavinu s koje povremeno kapa prljava voda te kad to otkriće u borbi za preživljavanje odluči zadržati za sebe. Dok nema nimalo dvojbi o tome da unatoč prijetnjama obitelji svoje sestre Gebhardtovu ponudu mora odbiti, u prilog čemu govori i biskupov pasivni otpor nacistima, Kremera mnogo više muči to što je prešućivanjem kakve-takve vode iz slavine možda posredno skrivio (raniju) smrt nekog od zatočenika. A kad se u završnici devetog dana vraća u logor, Kremerov je mir više posljedica svijesti da zaslužuje biti kažnjen zbog egoizma.

Nenametljivo režiran Schlöndorffov film krase sjajni dijalozi, slojevito bavljenje intrigantnim etičkim dvojbama i izvrsni glumački nastupi, a isto se to s iznimkom glume može reći i za odličan dokumentarac Nasljeđe Jamesa Molla. Njegova je protagonistica nesretna Monika Hertwig, žena na pragu starosti, rođena potkraj rata 1945, čiji je čitav život obilježila činjenica da je kći Amona Goetha, zloglasna upravitelja logora Plaszow pored Krakova, kojega je u Spielbergovoj Schindlerovoj listi maestralno utjelovio Ralph Fiennes. Odrastajući uz distanciranu majku koja je prema njezinu shvaćanju nikad nije voljela, Monika je informacije o ocu doznavala na kapaljku od bake i drugih ljudi, da bi tek kao odrasla postala svjesna užasne drame svoje obitelji. „Gledajući Spielbergov film zamrzila sam oca, a zamrzila sam i Spielberga što me na to natjerao“, riječi su kojima ta hrabra žena, suočena i s teškom narkomanijom svoje kćeri čijeg sina podiže, pokušava koliko-toliko racionalizirati svoje trajno uskovitlane i traumatične emocije. Kao jednu od etapa u cjeloživotnom suočavanju s očevim grijehom Monika će organizirati i susret s Helen Jonas-Rosenzweig, od sebe petnaestak godina starijom ženom koja je bila Goethova služavka i koja je živi svjedok njegovih zvjerstava. Dakako da djeca nisu nimalo odgovorna za zlodjela svojih očeva/roditelja, no ona nemaju pravo na sentimentalnost, negiranje i zatvaranje očiju pred činjenicama. A kako kaže Monika, svaki otac koji ide u rat morao bi misliti na vlastitu djecu i njihovu budućnost.