Gaće i mudante

Kad režiser televizijske reportaže zaželi dočarati mediteransku atmosferu, on odmah učini dvoje: pusti da u podlozi sviraju mandoline i uslika usku ulicu iznad koje se vide tiramoli. Ono s mandolinama možda mu je pomalo otrcano, ali zato tiramoli imaju puno opravdanje: oni ne postoje nigdje drugdje nego samo na jugu, a ondje mnogo znače.

Za one koji ne znaju, treba kazati da je tiramol ona sprava na kojoj se suši rublje: sastoji se od dva usporedna konopca pružena preko ulice u visini prvoga ili drugog kata i povezana malim kotačićima nalik na koloture. Tako se konopci mogu pokretati, a rublje približavati ili odmicati. Dok se mnogobrojni turisti tiskaju kroz usku ulicu prema crkvi ili galeriji, nad glavom im lepršaju nečije mudante. Nerijetko im tiramol privuče pozornost, pa stanu i gledaju.

A ima za to i razloga, jer drugdje se rublje suši na posve drukčiji način. U kontinentalnim krajevima ono se prostire u stražnjem dvorištu, na krovu garaže, ili barem na kuhinjskom balkonu koji je okrenut na suprotnu stranu od ulice. U Zagrebu, Karlovcu ili Osijeku u kućama s više stanova čak postoje i posebne prostorije za sušenje rublja, što je i logično ako se uzme u obzir kako često ondje kiši. Ali nije kiša glavni razlog što se tako postupa; razlog je odnos prema rublju i njegovu sušenju. Čini se, naime, da su kontinentalci mnogo stidljiviji od ljudi na moru, pa zato sušenje rublja doživljavaju kao neki jako intiman posao, u koji nitko ne smije imati uvida, nešto kao tuširanje ili pranje zuba. Zato im je nezamislivo da bi nepoznati ljudi zurili u njihov veš na konopcu.

No možda im je to nezamislivo naprosto zato što im može biti, što mogu sebi dopustiti luksuz da budu tako finćukasti? Jer oni imaju obilje prostora za sušenje rublja, pa ga uvijek mogu objesiti negdje gdje nitko ne vidi. Na Sredozemlju takve mogućnosti nema, jer ondje su kuće zbijene jedna do druge, a ulice uske, nema ni dvorišta, ni terase, a ni zatvorene sušionice. Ostaje, dakle, samo tiramol. A tiramol ima svoje zakonitosti, on čovjeka mijenja i oblikuje, pa na kraju utječe i na njegov pogled na svijet.

Jer, prvo što on iziskuje od svojega korisnika svakako je uklopljenost u zajednicu. Da bi tiramol mogao ikako funkcionirati, domaćica s jedne strane ulice mora uspostaviti suradnju s domaćicom na drugoj strani ulice, jer obadvjema je tiramol pri ruci, obadvjema jednako na usluzi, pa se, dakle, moraju dogovoriti oko redoslijeda sušenja. A to pak isključuje svaku suzdržanost i hladnoću: kad s nekim dijeliš tiramol, to je kao da s njim dijeliš ormar ili kuhinju.

Jer, tu je i druga stvar: tiramol se nalazi na javnom mjestu. Kad prostrete robu da se suši, onda svatko može vidjeti kakve su vam mudante, koliko skupe i koliko stare, kakva vam je posteljina i koliko imate grudnjaka. Dok ljudi dolje prolaze – a mogu to biti i važni ljudi, može to biti politička povorka ili procesija – za vrat im kaplje s vašega lancuna. Tako vaše rublje – a i vaše kućanstvo kao cjelina – postaje javna stvar, postaje nešto što se tiče cijeloga grada. A to ne može a da ne promijeni i vas.

Jer činjenica da morate surađivati sa susjedom tjera vas da mu priznate ravnopravnost. A to vas onda štiti od oholosti. Najprije morate priznati da uopće imate prljavo rublje, i to je već velik korak prema skromnosti; a kad to rublje još i pokažete, sasvim je sigurno da vam više neće pasti na um da se napuhavate i pravite važni. Na kontinentu takve obaveze nema: budući da se rublje suši na nekom zaklonjenom mjestu, susjedi ni ne znaju za njega, pa zato uvijek postoji mogućnost da povjeruju kako mi ni ne prljamo rublje, ili, ako ga i prljamo, da je ljepše od njihova.

Činjenica pak da je vaše rublje – i briga oko njega – nešto javno, postaje potvrda vaše prihvaćenosti u zajednici: pristajući da trpe vaše mudante iznad glave, sugrađani pristaju da trpe i vas. A vi onda tražite načina da im pokažete kako nisu pogriješili, kako ste uistinu toga prihvaćanja vrijedni, pa nastojite biti u nečemu uspješni: može to biti posao, sport, glazba, moda, bilo što. Zato se na Sredozemlju ljudi toliko i trude da se probiju, dok se na kontinentu trude daleko manje. Jer, na kontinentu nitko ne mora trpjeti pogled na vaše gaće, pa vas tako za njegovo mišljenje i ne mora biti briga. Ako imate dobro mjesto za sušenje veša, pola posla oko vašega društvenog statusa već je obavljeno.

Otuda onda dolaze i razlike u mentalitetu. Kontinentalci su rezervirani, jer imaju uporište u privatnoj sferi, pa im do javne i nije jako stalo. Mediteranci su mnogo otvoreniji, jer znaju da je uzalud praviti se važan nakon što je cijeli grad vidio kakve su ti mudante.

No, kao i u svemu, i u tome se stvari pomalo mijenjaju. Zamjećuje se, naime, da su naši Sredozemci posljednjih desetljeća postali suzdržaniji nego što su prije bili, pa je u splitskim autobusima danas gotovo jednako tiho kao i u zagrebačkim tramvajima. Razlog je svakako u tome što u Dalmaciji u proteklom razdoblju nastalo jako mnogo stambenih zgrada koje stoje samostalno, a ne u ulicama: ondje obitelji suše rublje na balkonima, a tiramol im ne treba. I to je izravno utjecalo na mentalitet, pa su i ljudi postali zakopčaniji. A tko zna što će biti kad u jezgrama starih gradova ne bude više nitko stanovao, jer će ondje biti sve sami hoteli i uredi: kad ne bude tiramola, ni gradovi neće biti isti.

Zato dobro postupa onaj televizijski režiser kod slika tiramole pune mudanata. Možda će jednog ne tako dalekog dana u donji dio ekrana moći staviti natpis: Mediteran kakav je nekada bio.