Dva važna gostovanja

Strani majstori ukrasili su u dva navrata kraj sezone u Lisinskom za cikluse Lisinski subotom i Forte fortissimo, a ta su gostovanja osobito vrijedna ako se ovlaš pogledaju najave sljedeće, u kojoj se ipak vide posljedice recesije, osobito u rezanju ciklusa Koncertne direkcije Zagreb. Njihov Svijet glazbe, koji je posljednjih godina doveo mnoge velike orkestre, koji mogu djelovati kao pročišćenje, povezuje se sa solističkim, odnosno komornijim ciklusom Forte fortissimo. Riječ je ovdje o koncertima vrhunskoga poznavatelja stare glazbe Jordija Savala s njegovim ansamblom Hesperion XXI i koji dan prije o Praškom komornom orkestru čija je glavna uzdanica bio solist, sjajni svjetski violinist Vadim Rjepin.

Jordi Saval

Rjepin je siguran magnet za publiku ne samo zbog mnogobrojnih dostupnih snimki, zvjezdanog uspona koji je počeo još u najranijoj dobi kao čudo od djeteta, već i iz odličnih iskustava živih ranijih susreta u Dubrovniku ili Zagrebu. Podjednako je to trebao biti i Praški komorni orkestar zbog dobra glasa koji prati češku gudačku školu. No tu je nastupilo stanovito razočaranje izazvano valjda nekim menadžerskim trikovima da se u pratnji zvijezde nađe ansambl privlačna imena koji neće biti preskup, jer svi će ionako doći slušati Rjepina. Praški komorni orkestar dijelio je koncertnu večer s Rjepinom na jednake dijelove i k tome mu bio pratnja. Dvije samo njihove točke, premda po izboru djela – Mozartov Adagio i Fuga u c-molu i Dvořákova Serenada za gudače – ne bi trebale biti, ispale su samo ubijanje vremena do Rjepinove pojave. On se pak nije dao nimalo impresionirati nedovoljnom spremnošću ansambla, o čijem je teško razgovijetnu i nedefiniranu šuljanju u Mozartovou Adagiu i Fugi teško nešto određeno reći, kao i ponešto bolja, ali i neodređenim karakterom obilježena izvedba Dvořákove Serenade, jednog od ključnih repertoarnih djela gudačkih komornih orkestara, izvedbom od koje se i na neki način više očekuje jer dolazi iz zemlje podrijetla. Ma koliko Praški komorni orkestar bio nedovoljno dostojan suradnik Vadimu Rjepinu, on je svoj koncept izvedbe brzaca mladalačkoga Koncerta za violinu i gudače u d-molu Felixa Mendelssohna i Carmen fantazije Franza Waxmana proveo u djelo bez ostataka. Impresivna i neupitna sviračka tehnika za Rjepina nije nikakva prilika za zavodnički vatrometni šou. On pripada umjetnicima usredotočenim na iznošenje sadržaja djela, a to čini s lakoćom koja se u ponajboljih paradoksalno čini tako prirodnom i dohvatljivom. Laki ranoromantičarski potezi Mendelssohnova Koncerta i tkanje fine čipke prepleteno pjevnošću melodijskih linija pravi su biser Rjepinove vjerodostojne interpretacije u kojoj mu je orkestar tvorio tek zvučnu kulisu, dok je primjerena suradnja u Carmen fantaziji ostala tek nedostižna fantazija. Rjepin je umjesto Sarasateove Carmen fantazije koja se izvodi neusporedivo češće, izabrao onu rjeđu Waxmanovu da bi pokazao začudnu slojevitost i maštovitost virtuoznoga djela koje poštuje izvornik, ali i naznake duhovitog ironijskog odmaka.

Vadim Rjepin

Na svojim putovanjima svjetskim muzikama do 1800. Jordi Saval i njegov ansambl Hesperion XXI, do prijelaza u novi milenij Hesperion XX, širi granice saznanja, ne samo u izvedbenom smislu nego i doslovno zemljopisno. Iako ime Savalova ansambla potječe od drevnog imena za dva najzapadnija europska poluotoka, apeninskog i pirinejskog, svježe putovanje kreće prema istoku. Program nazvan Istanbul predstavio je osmansku glazbu u dijalogu sa sefardskom, armenskom i istočnom tradicijom. Osnovu za to putovanje velikim je dijelom činila zbirka osobita notacijskog sustava iz pera Dimitrisa Cantemira, ujedno i autora Knjige znanosti o glazbi. Cilj projekta Savala i njegova ansambla, koji je za ovu prigodu imao specijalizirane, odlične svirače instrumenata koji su obilježili raznolikosti istočnjačke tradicije, bio je predstaviti kultiviranu instrumentalnu glazbu osmanskoga dvora u dijalogu i neosporno uzajamnim utjecajima s tradicijskom glazbom usmenoga predanja armenske glazbe i sefardske zajednice u multietničkom i multikulturnom stjecištu kakav je Istanbul bio u to doba. Profinjenost svirača ansambla nevjerojatne gipkosti na žičanim instrumentima, udaraljkama te puhačima, s osobitim sviračem žalopojke duduka, njihova predanost u traženju zaboravljenih slojeva i nastojanje da se ona predoče, očarava i plijeni u otkrivanju jednoga tako daleka, a ipak tako bliska svijeta u prepuštanju osobitom istočnjačkom poimanju vremena. U velikoj dvorani poput Lisinskog nužno je dakako bilo ozvučenje, srećom dovoljno diskretno da sačuva doživljaj otkrivanja.