Dubrovnik pravoslavljem ugrožen

Prvo rusko-crnogorsko haračenje Dubrovačkom Republikom dogodilo se još na početku 19. stoljeća, a službena dokumentacija o ratu Svetog Pravoslavlja koja se nalazila u dubrovačkim arhivima uklonjena je „nevidljivom rukom“

Nedavno prikazivanje dokumentarne nizanke Rat za Dubrovnik potaknulo me da podsjetim javnost na – danas zaboravljeno i prešućivano – prvo rusko-crnogorsko haračenje Dubrovačkom Republikom koje se dogodilo 1806. Uostalom, neki od zlokobnih tragova tog prvog zločinačkog pohoda Svetog Pravoslavlja bili su uočljivi po dubrovačkoj okolici sve do jeseni 1991. Nažalost tada se na potomke starih Dubrovčana i Konavljanja okomilo novo, još okrutnije, potomstvo pravoslavnih hordi. Umjesto insignija carske Rusije, nosili su one JNA. U Gradu nije bilo Francuza, niti je bilo u pitanju zauzimanje Boke kotorske. Ubijali su, rušili, palili i haračili u ime srboslavlja.˝

Francuzi razbijaju rusko-crnogorsku opsadu Dubrovnika 1806.

Vraćam se dva stoljeća unatrag! Bit ću malo opširniji, budući da hrvatska javnost o tome očigledno ne zna ništa. To je osobno potvrdio i donedavni predsjednik (Stjepan Mesić) izjavivši urbi et orbi da Crnogorci nikada nisu ratovali protiv Hrvata!

Rusi pretekli Francuze

Mirom u Požunu (Bratislavi) sklopljenim 26. prosinca 1805. između Napoleona i Franje I. obvezali su se Austrijanci predati Francuzima Istru, Dalmaciju, Boku kotorsku i jadranske otoke sa svim utvrdama. No dok su francuske trupe u proljeće 1806. sporo napredovale kroz dalmatinska bespuća, u Boku stižu ruski ratni brodovi te u dogovoru s Crnogorcima i dijelom Bokelja preuzimaju od Austrijanaca sve utvrde bez ikakva otpora. Tako je počelo ostvarenje ruskoga plana za prevlast na Jadranskom moru. Francuska vojska pod zapovjedništvom generala Lauristona ulazi u Dubrovnik 27. svibnja 1806. da bi ga „privremeno“ zaposjela dok im Rusi ne predaju Boku kotorsku. Rusi, da bi se suprotstavili Francuzima i kaznili Dubrovčane, zaigraju tada na kartu pravoslavlja. Osim Crnogoraca, u veliki vjerski rat pozovu i pravoslavne stanovnike Hercegovine i Bosne, a neke čak iz Vojne krajine. Ti dobrovoljci trebali su „sobom ponijeti na konju svoju hranu, jer je imao u ratu svak da misli na sama sebe“! Da bi ih pridobili što veći broj, obećaju im bogatu pljačku. Oni iz obližnjih krajeva od davnine su gajili duboku mržnju spram katoličke Dubrovačke Republike, „koja bez oružja bijaše podigla na obroncima svojih gora neprohodnu barijeru između sebe i tursko-bizantinskog slavenstva“.

Već 30. svibnja dođe do prvog ozbiljnijeg okršaja kod Zvekovice. Stotinjak Francuza borilo se pet sati protiv tri stotine Crnogoraca. Pristigla neprijateljska pojačanja prisile Francuze da napuste Cavtat 3. lipnja. Stanovništvo se povuče s vojskom spašavajući najnužnije. No kada pravoslavna rulja upadne u taj starodrevni gradić, „oni po azijatskom običaju pretresu preostale domove, opustošiše kuće u gradu i okolini, u čemu ih“, piše admiral Senjavin caru Aleksandru, „nismo mogli spriječiti.“

Francuski general Lauriston

Napoleonove vojnike, koji su vojevali po mnogim europskim ratištima, osobito iznenadi i zaplaši okrutni postupak sa zarobljenicima i ranjenicima, kojima odreda „sijecahu glave i noseve“! Kao svjedočanstvo citiram pismo koje je general Lauriston uputio po posebnom tekliću ruskom vrhovnom zapovjedniku Senjavinu:

„Dubrovnik, 8. lipnja 1806.

Gospodine generale, Vi ne možete ne znati za barbarski način ratovanja Vaših vojnika i onih što ratuju pod ruskim zastavama; u ratu je taj način do sada među uljuđenim narodima bio nepoznat. Ne govorim samo o pljački i požarima koji se posljednjih osam dana oboriše na nesretne stanovnike neodgovorne za ovaj rat. Europa će izreći svoj sud o njima. Ali ima nešto drugo, gospodine generale, na što mi je red tražiti od Vas odgovora.

U nekoliko bojeva ovih posljednjih dana, ja sam vidio šest francuskih vojnika, odsječenih i na najužasniji način unakaženih glava. Ja sam o tom izvijestio Nj. V. Cara Francuza i kralja Italije. Vi znate da u Francuskoj ima 18.000 ruskih zarobljenika i da se s njima tamo postupa na najčovječniji način. Rad sam vjerovati, gospodine generale, da ćete podsjetiti Vaše postrojbe i one što se bore pod Vašim zastavama na prava ratna načela.“

No sve je bilo uzalud. Rat neuljuđenih pravoslavaca postajao je sve okrutniji...

Dvadesetodnevna opsada Grada

Na Gornjem Brgatu, 17. lipnja, dok je francuska bitnica tukla ruske redove, crnogorska rezerva – skrivena na turskom teritoriju (!) za kosom koja silazi k Trebinju – napadne ih s leđa. Odred generala Delgorguea nije se uspio izvući. Teško ranjenu generalu Crnogorci, kličući od radosti, odsijeku glavu. Zatim je nataknu na kolac te s njom i „krstašima“ u povorci krenu na Srđ, gdje urlajući poput ljudoždera triput obigraju naokolo kapelice!

General Lauriston duboko potresen sramnim činom pisao je 25. lipnja knezu Eugeneu:

„Vaše je Carsko Veličanstvo bez sumnje obaviješteno o barbarstvu neprijatelja prema našim zarobljenicima i ranjenicima: vođe ovih barbara plaćaju po zlatnik za svaku odrubljenu i njima donesenu glavu. Eto s kakvim se razbojnicima udružuju Rusi! Kakve li pouke civiliziranoj Europi!“

Poslije odsudne bitke na Gornjem Brgatu Francuzi se povuku u grad zajedno sa stanovništvom iz okolice: „Nastade strašno komešanje na gradskijem vratima. Žene, djeca nahrupiše na most, padoše u rov, mnogi slomiše noge, mnogi ostadoše smećeni ili zadušeni...“ Oko 17 sati general Lauriston zapovjedi neka se zatvore gradska vrata. U predvečerje rusko-crnogorske straže zauzmu padine Srđa, a jedan odred zaposjedne bez otpora gruške utvrde. Iste noći neprijatelj presiječe dovod pitke vode. Na sreću grad je tada obilovao gustijernama. Ruski mornari zaplijene brodove usidrene u gruškoj luci.

Počela je dvadesetodnevna opsada Dubrovnika. U gradu se okupilo oko 15.000 civila i 1.200 francuskih vojnika. Žita je bilo za četiri mjeseca, ali ostalih namirnica veoma malo. Lauriston objavi niz opsadnih naredbi. Svaka obitelj morala je dostaviti popis namirnica. Svi koji nisu željeli ostati, kao i oni što nisu imali sredstava za opstanak, morali su odmah napustiti grad bez prava povratka. Iz kuća se nije smjelo izlaziti poslije 20 sati. Voda se dijelila po jednu pintu (0,913 litre) dnevno. Bijela zastava Sv. Vlaha spuštena je s utvrda, a istaknuta francuska trobojnica.

Željni razaranja, zapjenjeni pravoslavci uzvuku teške brodske topove na vrh Srđa. Bombardiranje počne 20. lipnja poslijepodne. Prve kugle pogode palaču Sorkočevića, u kojoj je odsjeo general Lauriston. Austrijski konzul Timoni postavi na krov svoje kuće austrijsku zastavu, nadajući se da će ga zaštititi od topovskih kugli. Bombardiranje se nastavljalo, pogođena je Crkva sv. Marije, novoosnovana vojna bolnica, više palača u kojima su se nalazili časnici. Poraste broj ranjenih. U jeku topovske paljbe tajnik francuske ambasade u Beču La Grange pođe s austrijskim konzulom na Senjavinov brod. Pregovori nisu urodili plodom.

Dječja povorka

Francuski topnici s Minčete uspiju ušutkati dva topa na Srđu. Kod Svetog Jakova iskrca se 500 ruskih vojnika, opljačkaju Konao, a bitnicu na Srđu ojačaju s još šest komada oruđa. Padaju kugle od 30 i 60 funti. U međuvremenu, 26. lipnja, parlamentarnim brikom stiže novoimenovani austrijski komesar grof L’Epine. U društvu Lauristonova komornika Thiarda posjeti Senjavina. Bombardiranje bude prekinuto samo od podneva do 21.30 sati. Zatim se nastavi nesmanjenom žestinom. Budući da je oskudica sve više pritiskala opsjednuti grad, 29. lipnja Lauriston zapovjedi neka se oko 2.000 Konavljana (od toga 1.500 djece) vrati kućama. Očevidac ovako opisuje taj potresni prizor:

„Jedan sam čovjek praćaše porodicu ako je takvu imao. Ako li je nemaše, davaše mu se jedna da je isprati. Tako se izmegju sedmoro čeljadi, jedne žene i troje, četvoro djece, vigjaše jedan muški gdje ih vodi. Mnoge majke imahu po jedno dijete na prsima i u utrobi, a za ruku držahu jedno treće koje opet vogjaše maloga brata ili sestricu. Kogod mogaše da nosi štogod u ruci ili na plećima bijaše natovaren kakijem zamotom.

I same majke nošahu torbe na plećima. Mali kakav, vodeći ili noseći u naručju mlagjega brata, imaše da se stara o mazgi ili o tovarčiću koji nosaše sve preostalo poljsko blago one nevoljne čeljadi. Misao pak da će taj svijet biti možda potisnut u grad kako bi se ovaj od gladi predao, ili da će izginuti putem, paraše srce svakoga gledaoca. Govori se da im bijahu stavili na volju da ostanu ili da pogju; da mnogi gospari ne šćahu da ih puste uz prkos nestašici hrane, ali oni nesretnici bijahu se uopće riješili na izlazak. Tako slatka bijaše pomisao na mjesto rogjenja! A tako strašna bjaše opsada, da ne mareći za opasnost, izlažahu iz grada sa nekim osjećajem zadovoljstva...“

Ta tužna povorka stigne do Svetog Jakova. Opsadna vojska ih ne propusti i oni se poslije uzaludnih pregovora vrate u grad. Noću 30. lipnja na 1. srpnja odred od 150 francuskh vojnika pokuša uzaludni prepad od strane Pila. Pravoslavci ih suzbiju i odmah zapale „najljepše kuće na Pilama i u Gružu“. Čak zapaljivim kuglama počnu gađati i središte. Građani predlože formiranje dubrovačkog odreda, ali Francuzi ne pristanu. Sutradan, po zapovijedi vrloga vladike crnogorskoga, Petra I. Petrovića Njegoša, opet se pale kuće na Pilama. Dođe do manjih okršaja. Sa Srđa neprijatelj valja veliko kamenje put grada. Bitnici na Srđu pridodan je velik mužar. Panika u opsjednutom gradu dosegne vrhunac. Petorica članova Malog vijeća zatraže 5. srpnja audijenciju kod Lauristona. On ih ne htjede primiti. Tada mu upute pisanu predstavku. Lauriston im odgovori, da ako se toliko boje, neka se sklone u velike kule. Uplašeni narod ispuni „Divonu, Malu Braću, Rozario, stranja ulja i vina, magazine, Rupe...“ Strahovali su da će ostati pokopani pod ruševinama Dubrovnika, kao u vrijeme velikog potresa 1667. Sve je to stoički promatrao iz svoga stožera smještena na Bosanki, vladika crnogorski Petar, udobno zavaljen u „slamnici s razapetim suncobranom nad glavom“! A njegovi čarkaši nadomak gradskih zidina podrugljivo su dovikivali „da se gospođe neće više onako raskošno odijevati kad oni dođu u grad“!

Vatreno povlačenje

Ipak, bio je to zadnji dan strašna bombardiranja. Usiljenim maršem put teritorija Dubrovačke Republike nastupao je general Molitor s 2000 vojnika. Stigavši 6. srpnja na Golubov Kamen, Molitor prijeđe preko teritorija turske Hercegovine, pa je već oko 11 sati bio na granici kod Carine. Njegova prethodnica, u kojoj je bio i odred Dalmatinaca pod zapovjedništvom potpukovnika Nonkovića, sukobi se s Crnogorcima, koji se povuku. Oko 14 sati bio je na Brgatu. Pravoslavci se stanu povlačiti put mora. Iznenađeni Dubrovčani zapaze užurbanost u neprijateljskim redovima na Srđu. Oko 20 sati prve Molitorove čete bile su na Bosanci. U gradu zavlada oduševljenje. Ironijom sudbine, Dubrovnik je stranog osvajača, Francuze, slavio kao osloboditelje!

Tijekom popodneva, dok su se povlačili, Rusi zapale Gruž, Zaton, Trsteno i Orašac. Također zaplijene sve dubrovačke brodove koji su se zatekli u tim mjestima. Potpale i drevno brodogradilište. Francuzima su pali u ruke jedino topovi bitnice na Srđu. Neposredna blokada grada bila je razbijena, ali se uspostavi nova na području Konavala koja je priječila dovoz hrane u grad. Senat zahvali i službeno čestita Molitoru. Lauriston objavi proglas na francuskom i hrvatskom jeziku u kojemu izrazi žaljenje zbog stradanja grada i pohvali strpljivost Dubrovčana. Devetog srpnja velika, raskošna procesija s Gospom od Porata i moćima Svetoga Vlaha obiđe cijeli grad...

Veći dio službene dokumentacije o počinjenim štetama i zločinstvima nad pučanstvom (ankete, tužbe, zapisnici, izvještaji) koji se nalazio u dubrovačkim pismohranama uklonila je „nevidljiva ruka“ tijekom idućih dvadesetak godina. Pretpostavlja se da je to djelo nekih od „podanika“ Republike koji su možda i sami sudjelovali u tom ratu Svetog Pravoslavlja. Srećom, ostala je građa sačuvana u stranim arhivima. Zla uspomena o haračenju pravoslavnih hordi od Cavtata do Slanoga prenosila se i usmenom predajom s koljena na koljeno. Kada je 1852. u Dubrovniku boravila svjetska putnica i književnica Ida von Duringsfeld, šećući po Konalu, Gružu, Lapadu i Rijeci Dubrovačkoj, vidjela je ostatke napuštenih popaljenih kuća i ljetnikovaca. Tada je shvatila i zapisala zašto Dubrovčani „preziru svoje susjede istočnog obreda“ i otkuda tolika antipatija spram „Vlaha“ i „Grka“.

Na kraju pitam se: jesu li ovi događaji zabilježeni u hrvatskim udžbenicima povijesti!?

(ulomak iz veće neobjavljene cjeline)