Društvo koje nema kamo

Postmoderno je doba, s koliko god se možda nostalgije prisjećali vremena s jasnije definiranim vrijednostima, postalo trajnom pa, čini se, i konačnom fazom razvoja čovjekova duha i društva. Sam naziv „postmoderno“ nerijetko pobuđuje animozitet jer ovako skovan označuje da je riječ o nekakvu prijelaznom razdoblju koje se nastavlja na modernu i koje bi, bar prema analogiji sa sličnim radobljima u povijesti čovjekova duha, trebalo voditi prema nekoj novoj, premda još nejasnoj etapi, koja će se moći definirati pa i imenovati afirmativno, bez relacije prema onome što joj je prethodilo. Ta nova etapa, međutim, ne nazire se, i premda postmoderna vremenski ne traje dugo (pola stoljeća ili nešto više od toga, u najboljem slučaju) te je stoga prerano za donošenje prosudbi o budućem razvoju društva, vrijednosti koje zagovara i nameće kao da ne dopuštaju nastanak nečega novog što bi je uspješno nadomjestilo, a što ona ne bi već nekako uspješno inkorporirala u vlastiti sustav vrijednosti i shvaćanja.

Ali o čemu govorimo kad govorimo o post-moderni? Mislimo li na epohu u razvoju ljudske kulture ili, prošireno, na etapu u razvoju ljudskog društva u kojoj je, uz široko proklamiranu toleranciju i ravnopravnost svih oblika stvaranja i iskustava, dominantna jedino logika tržišta i maksimizacije profita? Jasno je da je postmoderna neodvojiva od suvremenoga kapitalizma. Jer samo se u vremenu u kojemu je jedini autoritet novac mogla dogoditi destrukcija tradicionalnih autoriteta koji nisu zagovarali vrijednosti isključivo materijalne. Uopće pojam autoriteta (i svih onih koji iz njega proizlaze, poput hijerarhije i jasnih kriterija za izbor između određenih mogućnosti) danas gotovo da i ne postoji jer ima elitistički prizvuk i ne odgovara jednom zapravo egalitaristički uređenom vremenu. Ono što je međutim specifikum današnjega vremena upravo je nemogućnost da se iznađe nekakav drugi okvir društvenoga uređenja koji bi Mamona smijenio s njegova prijestolja. U tom je smislu društvo u kojemu se tehnološke inovacije i umjetničke mode zbivaju i smjenjuju nevjerojatnom brzinom u svojoj cjelini osuđeno na neku vrstu mirovanja, statičnosti, i koje zbog te nemogućnosti kvalitativne promjene živi zapravo u razdoblju permanentne krize.

U odgovoru na tu krizu jedna je znanost, kako se sama predstavlja, ili ideologija, kako je drugi nazivaju, posebno vitalna, premda je upravo egalitarizam njezin postojan interes. Riječ je u marksizmu.

Marksističkim (ili postmarksističkim) kritičarima zacijelo nije lako danas djelovati s bremenitim nasljeđem komunističkih zločina diljem svijeta i sa spoznajom da je konačan projekt njihove ideologije sama povijest zauvijek demantirala. Zbog toga su i oni primorani ući u neku vrstu dijaloga s dominantnom ideologijom liberalizma, što u konačnici stvara neobična partnerstva. U ovom broju zato postavljamo pitanje kušnje današnje ljevice. Jure Vujić piše o zajedničkoj idejnoj premisi koju dijele marksistički i liberalni utilitarizam, a koja se sastoji u promatranju čovjekova rada isključivo kao merkantilne kategorije, dok Borna Zgurić i Vedran Obućina analiziraju konkretne primjere transformacije ljevice u Kini i Kubi, odnosno Srednjoj i Jugoistočnoj Europi.