Druga tri Zagrebačka koncerta

I tri djela praizvedena na koncertima 22. ožujka (Srđan Dedić), 19. travnja (Davorin Kempf) i 24. svibnja (Srećko Bradić) u Hrvatskom glazbenom zavodu pokazala su da je neoklasični stil i dalje nadahnuće na koje skladatelji rado odgovaraju

Ovo je nastavak priče s početka sezone koju su Zagrebački solisti, naš u svijetu najslavniji i najdugovječniji komorni orkestar, prigodom svojega 57. koncertnog ciklusa obilježili bitnim novostima u programiranju koncerata. Kako je to nekoć činio Antonio Janigro kada je slagao repertoar kojim će se glazbenici solističkih pretenzija okupljeni u skladno gudačko komorno tijelo predstaviti na svjetskim turnejama, tako je i novi umjetnički voditelj violinist Borivoj Martinić Jerčić želio dati svoj obol epohi u kojoj djeluje. Kako publika voli na koncertima ne samo uživati u glazbi nego i doživjeti nešto novo, te neka poznata ostvarenja povezati s primjerima novih skladateljskih napora, tako se i možda na prvi pogled šablonski princip slaganja programa pokazao kao dobitna kombinacija s obzirom na velik odaziv na svakom od koncerata: Brandenburški koncert – solističko rijetko izvođeno djelo s nekim od vodećih domaćih ili stranih solista – praizvedba Zagrebačkog koncerta.

Umjetnički voditelj Zagrebačkih solista violinist Borivoj Martinić Jerčić

Bachovska pozicija autora

U prvom dijelu kao odraz povijesnoga repertoara ansambla s kojim je Janigro i počeo davne 1954. odabran je po jedan koncert antologijskih Brandenburških koncerata Johanna Sebastiana Bacha koje je autor posvetio grofu Christianu Ludwigu Brandenburškom, namijenivši djela raznolike instrumentacije sastavu od sveukupno 17 svirača koliko ih je u to doba (a riječ je o godini 1721) imao pred sobom na raspolaganju u Köthenu. Kako je navodno orkestar u tom gradu obilovao samim vrhunskim instrumentalistima, tako je virtuozna kvaliteta izvedbe jedan od preduvjeta za izvođenje Brandenburških koncerata u kojima Bach vizionarskom gestom iskonskoga genija ispituje različite, čak i za današnje doba neuobičajene kombinacije instrumenata, čime pred sebe postavlja različite probleme sonornosti i teksture. Poziciju kakvu je počekom 18. stoljeća imao Bach pred odabranim instrumentalnim skupinama za pojedine orkestre, Zagrebački solisti željeli su nametnuti i nekolicini hrvatskih autora naručivši od njih po jedan Zagrebački koncert čiju su praizvedbu smjestili na kraj svakog od koncerata sezone. Prema dogovoru s autorima, svaki od Zagrebačkih koncerata trebao je slijediti dionice partiture određenog broja Brandenburških koncerata, a po mogućnosti i formu, dok su izraz i glazbeni jezik mogli biti sasvim originalni i suvremeni. Usporedo s time Zagrebački su se solisti obvezali raditi i na izdavanju partitura, kao i na snimanju svakoga koncerta, na čemu im je pomogao i Hrvatski radio (čak i uz probleme postavljenih stupića pred ulazom u dvoranu), sa željom da se na kraju sezone objavi nosač zvuka sa snimkama svih šest Zagrebačkih koncerata praizvedenih u sezoni 2010–2011, što bi ubrzo trebala objaviti diskografska tvrtka Cantus.

Za takav ambiciozan pothvat od povijesnog značaja Solisti su odabrali vodeće autore koji trenutačno djeluju u Zagrebu i predaju glazbenoteorijske predmete na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, svestrane umjetnike različitih generacija te skladateljskih poetika koje susrećemo na više strana hrvatske glazbene scene (Mladen Tarbuk, Berislav Šipuš, Krešimir Seletković, Srđan Dedić, Davorin Kempf i Srećko Bradić).

Četvrti, Peti i Šesti

Dok smo o prvom dijelu ciklusa Zagrebačkih koncerata (djelima Tarbuka, Šipuša i Seletkovića) već pisali u jednom od ranijih brojeva Vijenca, pred nama je osvrt na preostala tri uratka kojima je zaokružen taj jedinstveni projekt.

Srđan Dedić dobio je priliku predstaviti se na četvrtom koncertu sezone ne samo praizvedbom svojega Četvrtog nego i izvedbom mladenačkog Concerta grossa za gudače iz doba studija kod Stanka Horvata. Time je autor već rano pokazao osobitu sklonost poigravanju baroknim modelima kao i iskazivanju kroz poznate forme originalne zvukovnosti, kreativnosti i individualnosti. U svojem Zagrebačkom koncertu Dedić je zadržao svježinu nadahnuća naglašavajući živahne, vibrantne glazbolike u kojima su uz Borivoja Martinića Jerčića na violini solo briljirali flautisti Dani Bošnjak i Lidija Ljubičić, uz stalnog pratitelja Zagrebačkih solista na čembalu, Pavla Mašića. U dvama je međusobno prožetim stavcima autor gradio složeno tkivo bogate sonornosti uposlivši svakoga pojedinca u ansamblu. Oni pak nisu skrivali radost solističkog angažmana pri prvoj realizaciji u zvuku još jednoga vrijednog ostvarenja koje je s mnogo oduševljenja i ovacija objeručke prihvatila i publika.

Bach je uvijek inspiracija

Sličnu je za klasična zbivanja netipičnu gromoglasnu reakciju u gledalištu izazvala i praizvedba Petog zagrebačkog koncerta Davorina Kempfa, tim više što se taj skladatelj kao svojevrstan autsajder ustaljenih tokova suvremene skladateljske scene još odveć rijetko nalazi na koncertnim rasporedima naših uglednih ansambala. Šteta, jer je to doista autor neiscrpna nadahnuća te perfekcionističke tehnike i zanata kojemu bi trebalo davati što više prilike da piše. Pet je uistinu bio sretan broj za Soliste, koji su predvođeni koncertnim majstorom Martinićem-Jerčićem uz ponovno jednu flautisticu, sada virtuoznu majstoricu Renatu Penezić, te pravoga čarobnjaka čembala Pavla Mašića, uz svesrdnu dirigentsku pomoć spretnoga maestra Tomislava Fačinija, skladno rastumačili Kempfov Peti zagrebački koncert. U njemu se osjeća skladateljev iskonski ushit i zadovoljstvo pri stvaranju vlastitoga djela prema načelima svojega velikog uzora kojim se i sam višestruko bavio u karijeri kao profesor polifonije i autor ciklusa radijskih emisija. U trima stavcima, sasvim u skladu s izvornikom, Kempf kombinira citate iz Bachovih djela koji počinju notornim tonskim motivom B-A-C-H i razvijaju se u složenu izvrsno orkestriranu strukturu, koja rezultira hipnotizirajuće primamljivom glazbom, ugodnom i za sviranje i za slušanje.

Možda najveće iznenađenje u novoj zagrebačkoj Šestorki izaziva ime Srećka Bradića, koji je u dosadašnjem stvaralaštvu pokazivao najmanje zanimanja za komorne neoklasične uzore, modele i postupke. Taj je nositelj dviju diploma s Muzičke akademije u Zagrebu (Glazbena kultura i Kompozicija u Horvatovoj klasi) dugo bio član Tamburaškog orkestra HRT-a prije nego što je počeo predavati teorijskoglazbene predmete na instituciji gdje je i sam nekoć studirao. Njegova važnija djela mahom su opusi velikih formi, širokih gesti, gusta sloga, ekspresionističke razbarušenosti i konstruktivističkog odnosa prema zvuku, pomalo u stilu Ligetija i Poljske avangarde. Nakon koncerata za klavir, violu i violončelo, te flautu uz orkestar, te stavak Credo za soliste, zbor i orkestar, vrhunac gradacije građe i izraza Bradić je doživio u svojoj operi Crux Dissimulata praizvedenoj na otvaranju Muzičkog biennala Zagreb 2009. No pri realizaciji narudžbe za Šesti zagrebački koncert, klanjajući se božanstvu Bachu, Bradić kao da pogledava u svoju još neistraženu nutrinu, otkriva sklonosti intimističkom i duhovnom izrazu u glazbi što je publici prišapnuo već i podnaslovom djela – Concerto da chiesa. Njegove su megalomanske zvukovne potrebe ovdje reducirane na septet dubokih gudača bez violina, koloristički na jednoličnu tamnu nijansu, materijalno na jednu glavnu glazbenu misao koja vodi do sažimanja trostavačnosti u trodijelnost jednog ujednačenog i zaokruženog stavka.

Neke misli za kraj

Zajednički nazivnik svakako je činjenica da su svi kandidati od naručitelja dosljedno ispunili tek prvi i najstroži uvjet narudžbe koji je zadan već samim izvođačima koje imaju na raspolaganju – instrumentaciju – dok su u formalnom pogledu uglavnom radili veće ili manje otklone od predloška. Posebno je zanimljivo da su u pogledu aspekta koji im je najviše ostavljen na volju, originalnoga suvremenog glazbenog jezika, sva šestorica bila manje slobodna i upravo se isključivo – ali svaki na svoj način – povodila izrazom kakvim je pisao Johann Sebastian Bach: polifonija, motorika, plošna dinamika... Iako je neoklasicizam u 20. i 21. stoljeće vrlo često izbijao na površinu skladateljskih interesa u Hrvatskoj, na oduševljenje šire pretplatničke publike preplašene strogo avangardnim strujanjima naših bijenalaca, ovaj je „umjetno“ stvoren neoklasični ciklus sustavni dokaz da je taj stil i dalje nadahnuće na koje skladatelji rado odgovaraju, mahom i zbog posla kojim se bave u vrijeme dok ne skladaju (visokoškolska glazbena pedagogija). Kako smo mogli čuti, „jabuke ne padaju daleko od stabla“, a ni mi nećemo biti daleko u nestrpljivu iščekivanju novoga CD-a nužna za dalja podrobnija istraživanja ovih djela.