Dragocjeni spomenar

U neuobičajeno veliku formatu i možda najizvornijoj i najljepšoj likovnoj opremi koju je za izdanja te vrste moguće zamisliti objavio je Međunarodni dječji festival i Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku monografiju Godišnje doba radosti prigodom pedesete obljetnice Međunarodnoga dječjega festivala u Šibeniku.

Glavna urednica i autorica stotinjak stranica eseja o toj temi, koliko znalački utemeljena, toliko lirski obojena, svojim bogatim povijesnim uvidom u ljepote grada Šibenika i njegova diljem svijeta poznata jedinstvenoga festivala – Grozdana Cvitan i likovni urednik, autor dizajna Danijel Srdarev, ostvarili su raskošno izdanje pod dubokim dojmom dječjega stvaralaštva. Iz dječjih usta, odnosno teksta koji je za festivalski bilten napisala djevojčica, uzet je naslov monografije Godišnje doba radosti, s velikih i dosad nenadmašenih šibenskih izložbi dječjega likovnoga stvaralaštva u ovo izdanje uvršteni su mnogobrojni radovi i prihvaćeni mnogi poticaji. Iz dnevnoga festivalskoga biltena Nora, koji za vrijeme trajanja festivala pod okom voditeljice Grozdane Cvitan rade djeca iz festivalske novinarske radionice, citirane su mnoge začudne misli, duhovita i maštovita zapažanja. Sve je to i još mnogo drugoga s naglaskom na slikovitosti koja sve više postaje glavna odlika kazališne kao i drugih umjetnosti našega vremena (pa bi se ono po tome moglo nazvati isto toliko vizualnim kao što je teatrolog Jean Duvignaud u Sociologiji kazališta vizualnim nazivao srednji vijek) majstorski objedinjeno u ukoričeni spektakl neprolazna sjaja, koji na listatelja i čitatelja djeluje poput istodobno uzvišene i prisne himne najstarijemu hrvatskom gradu i njegovu međunarodnom dječjem festivalu, kao uknjižena poema neiscrpne svježine i dojmljivosti.

Ali… uvijek ima ali. Tekst Grozdane Cvitan, koji se isprekidan likovnim prilozima i obilatim umecima kao dugim stankama proteže na tristotinjak vrlo dojmljivih stranica, zajedno s autentičnim svjedočanstvima o djelovanju u razdoblju Domovinskoga rata, taj izvrstan tekst na neki je način oštećen, odnosno prijelomom knjige stavljen u drugi plan. A tek povijesna dokumentarnost, ona je posve izgnana iz svečanoga, 355 stranica teška dijela knjige. Kao u sivu komoricu bijela bogato oslikana i rasvijetljena prostora divot-knjige neizbježni podaci o festivalu spremljeni su na tridesetak sivkastih stranica pod naslovom Kronologija od 41. do 50. festivala. (Sastavio ju je Ante Pulić.) Srećom, to nije nepopravljivo, ali izaziva zamjerke.

S užitkom listajući ovu nadasve slikovitu monografiju nema, naime, načina da saznate koju predstavu, manifestaciju, osobu, izložbu, skup… predstavlja ijedan od blistavo raspoređenih kaligrafskih zapisa i šarolikih ilustracija. Dekorativno razasute među fotografijama neodoljive dječje misli i zapažanja o pojedinim događajima na festivalu jedva ponegdje i to posve slučajno imaju veze s okolnim fotografijama. Sadržaje morate sami prepoznavati. Najlakše je to s tradicionalnim vatrometom na efektnoj duplerici, ljetnim spektaklom na nebu koji je mogao biti snimljen bilo gdje. Ostalo će ostati gotovo svima nepoznanica. Nećete primjerice saznati ni jeste li na pravom putu dok nagađate tko bi mogao biti autor prvoga i još vjerojatno najpoznatijega, mnogo puta reproducirana festivalskoga plakata iz 1958. Možda ćete reći: pa bilo je i vrijeme da se negdje pojavi nova, svijetla, od svih dosadašnjih odveć kričavih ili pak suhoparnih, prečesto oblikom tmurnih i stereotipnih posve različita, najmodernija publikacija te vrste, koju pak prožimlje vječnost kamena i radost mladosti kao trajnog nadahnuća. Nema dvojbe da festival koji već pola stoljeća traje i raste na dobrim temeljima, izvrsno prihvaćen u rodnom gradu, domovini i širom svijeta, može i u svojim publikacijama naći ravnotežu između slike, pisma i dokumentarnih podataka. Jer ovaj jedinstveni dvojezični spomenar između ostaloga nije namijenjen za dar samo njegovim današnjim prijateljima nego i budućim istraživačima, piscima, povjesničarima.