Dalmacija gledana iz Bonna

Wilfried Potthoff odlučio je organizirati kroatističke simpozije o Dalmaciji jer nas je ta hrvatska pokrajina svojom kulturom i uljudbom u stoljećima prije narodnog preporoda najviše povezivala sa zapadnom Europom

Kad se malotko nadao da će se pojaviti ovaj zbornik, napokon je pred nama s ne baš svima, ali ipak važnijim referatima s dvaju dalmatinskih simpozija što su održani u godinama 2003. i 2006. na Sveučilištu u Bonnu, zahvaljujući u međuvremenu preminulom prof. Wilfriedu Potthoffu. Riječ je o simpozijima Dalmacija kao prostor europske kulturne sinteze i Gradska kultura u Dalmaciji – geneza jednog europskog kulturnog prostora. Zbornik s 663 stranice izdao je Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Odsjek za povijest, a izdavači su, osim Potthoffa, Aleksandar Jakir, Marko Trogrlić i Nikolaos Trunte. Njima treba odati dužno priznanje jer iako je izdavanje zbornika bilo opterećeno velikim i neshvatljivim zakašnjenjem neki su autori plasirali svoje priloge u drugim publikacijama, i ono što je ostalo zaslužuje svaku pohvalu. Prilozi su uglavnom na njemačkom, ali i na hrvatskom i engleskom jeziku. Šteta što ti nisu dobili sažetke na njemačkom, koji prevladava u zborniku.

Prema onoj narodnoj, bolje ikad nego nikad, nećemo ulaziti u odiseju koja je bila uzrokom kašnjenja ove zaista znanstvenim sadržajima bogate knjige. Prof. Potthoff (1945–2009), čija smrt gotovo nije bila zapažena u hrvatskoj kulturnoj javnosti, odmah se nakon završetka Domovinskoga rata dao na organiziranje prvoga dalmatinskog simpozija u okviru Slavističkoga instituta na Sveučilištu u Bonnu. Sudionici su bili iz Hrvatske, Njemačke, Italije, Švicarske, Mađarske i Srbije. Držimo da je slabost što nije objavljen popis svih sudionika s obaju znanstvenih skupova pa da se vidi koliko su ti simpoziji zaista bili reprezentativni. Može se odmah na početku postaviti pitanje: zašto se prof. Potthoff odlučio za Dalmaciju, a ne za cijelu Hrvatsku, jer bio je ne samo slavist i romanist nego u još većoj mjeri cjeloviti kroatist? Odgovor je jasan: Dalmacija je sa svojom kulturom, uljudbom i vezama sa zapadnim svijetom najviše ono što je Hrvatsku stoljećima prije hrvatskoga preporoda povezivalo sa zapadnom Europom, pa je taj zaključak imao i svoju aktualnost s obzirom na stanje naše Republike nakon završetka Domovinskog rata, kad je ona tražila satisfakciju u Europi, koju je tek djelomično dobila. Tako su referati na prvom dalmatinskom simpoziju, premda se u njima uglavnom govorilo o prošlosti, imali i svoje suvremeno opravdanje.

Dalmacija između stranih utjecaja i hrvatstva

Dalmacija je s jedne strane bila stalno otvorena spram inozemnih utjecaja, od Bizanta, preko Mletaka, Austrije, kratko vrijeme Francuske, potom opet Austrije i Jugoslavije, ali je uvijek uspijevala sačuvati hrvatski karakter u književnosti, arhitekturi, narodnim običajima, u gradskom i poglavito seoskom načinu življenja. Ona je bila mnogostrana glede različitosti tih utjecaja, ali i originalna pod dominantnim utjecajem kulture svoga većinskog, hrvatskoga naroda, premda su u njezinim gradovima živjeli i pripadnici drugih naroda, posebice susjednoga talijanskoga, gotovo sve do kraja Drugoga svjetskog rata. Na drugom simpoziju, onom o gradskoj kulturi Dalmacije, bilo je govora i o ruralnoj okolici, jer su se gradovi i sela stalno nadopunjavali, posebice nakon prodora Osmanlija, kad su izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, te sjeverne Dalmacije, tražili utočište unutar gradskih zidina pod zaštitom Republike sv. Marka.

Isprepletanje hrvatske i talijanske kulture pretvorilo je Dalmaciju u širi europski kulturni prostor (Potthoff) jer su preko Apenina putovima humanizma i latiniteta dolazili u istočnojadranske gradove i utjecaji iz udaljenijih prostora europskog Zapada. Nižući imena zaslužnih kulturnjaka u dalmatinskim komunama Potthoff zaključuje da su Hrvati, polazeći iz Dalmacije u drugom smjeru, u svijet „preuzeli odgovornost za sliku vlastita duhovnog života koji posredovaše“. To je u referatu potvrdila Zdenka Janeković Römer na primjeru Dubrovnika, koji je bio je sretno sastajalište latiniteta i slavenstva, pri čemu je grad-republika imao u tome, zahvaljujući samostalnosti, znatne prednosti ispred ostalih dalmatinskih gradova. Unatoč blizini srpskoga i bosanskoga zaleđa, srednjovjekovni Dubrovnik ostaje, prema autorici, „zapadni, mediteranski grad“, dakako s prevlašću slavenstva čiji je sadržaj bio, i poslije izričitije postao, hrvatski.

Kulture zapadne i istočne obale Jadrana sažeto je povezao Francesco Saverio Perillo iz Barija, što može biti otkriće i za poznavatelje talijansko-hrvatskih kulturnih odnosa. On govori o homo adriaticusu, tezi zanimljivoj, ali i posve nepolitičnoj, kako je netko ne bi doveo u vezu s nekim suvremenim zazubicama talijanske politike spram hrvatskih jadranskih obala.

Marija Dragica Anderle, hrvatska znanstvenica s adresom u Njemačkoj, referirala je o javnom životu u Dalmaciji u mletačko vrijeme, oslonivši se pritom na svoju knjigu (doktorsku disertaciju) o ložama (loggia communis) u dalmatinskim i istarskim gradovima. Ona mletačku vladavinu u našim krajevima s pravom naziva kolonijalnom, ali joj ne osporava neka kulturna i civilizacijska postignuća. Lože su oduvijek bile susretište građana ne samo u međusobnom ophođenju nego i s komunalnim moćnicima. Danas su one samo relikt prošlosti. Šteta.

U referatu Zrinke Blažević Između komunalnog patriotizma i protonacionalnog univerzalizma: modeli u ranomodernoj dalmatinskoj historiografiji riječ je o trima identitetskim matricama u Dalmaciji: partikularno-komunalnoj, regionalno-dalmatinskoj i univerzalno-ilirsko/slavenskoj koje, svaka pojedinačno, odudaraju od susjednih talijanskih ideologema. Pojednostavnjeno rečeno: dalmatinski ilirizam imao je korijene u vjernosti gradovima, dalmatinstvu i slavenstvu. Da ne bude zabune, riječ je o prednacionalnim stanjima, dakle prije konačnog oformljenja hrvatske nacije na ruševinama ilirstva i južnoslavenstva, što se po nekima, primjerice Aleksandru Jakiru, dogodilo tek nakon pobjede HSS-a na posljednjim parlamentarnim izborima u Dalmaciji neposredno prije Drugoga svjetskog rata. O rečenome su opravdana i drukčija mišljenja.

Višejezična Dalmacija

Dragocjene i specifične priloge o višejezičnosti u Dalmaciji kao i o prožimanju Slavije i Romanije u Dalmaciji i Rumunjskoj (!) pružio je Klaus Steinke, čemu se pridružio nedavno preminuli Žarko Muljačić s referatom O ulozi romanskih jezika u „pozapadnjenju“ hrvatskoga jezika. Steinke je u skladu s naslovom drugog simpozija objavio studiju o Gradskoj i jezičnoj kulturi u Dalmaciji (aspekti višejezičnosti i jezičnoj politici u dalmatinskim gradovima), čime je potvrđena prevlast jezičnih tema na obama znanstvenim skupovima. Tako je Mateo Žagar nastupio s temom o reformi glagoljice u kontekstu reforme latinice kao dokaza za utjecaj zapadnog kulturnog kruga na hrvatski. Nikolaos Trunte pozabavio se položajem hrvatske varijante crkvenoslavenskoga jezika koja je gotovo nestala, ali bi je po njegovu mišljenju trebalo oživiti kao „dostojan književni jezik koji bi i danas bio neposredno dostupan vjernicima koji ne baš slučajno govore čakavski ili su završili studij slavistike“. Zanimljivo, ali nakon Drugog Vaticanuma teško izvedivo. Isto vrijedi i za pojedine gradske govore koji su iščezli. Tomu nasuprot čini nam se životniji referat Amira Kapetanovića Štokavski književni jezik čakavaca u 17. i 18. stoljeću, s tezom da su čakavski autori nastojali postati štokavci već u to doba, što je pridonijelo prevlasti toga narječja kao književnoga jezika u 19. stoljeću.

Za strance posebno bi mogao biti zanimljiv prilog Maje Bošković-Stulli Narodne pjesme iz Dalmacije: priobalje i zaleđe, jer su neke od njih zaista jedinstveno lijepe, ali neke bi trebalo braniti od prisezanja istočnih susjeda (primjer Hasanaginica), na što je autorica i upozorila.

Poznati njemački slavist i kroatist Reinhard Lauer izvijestio je u svome referatu Dubrovačka književnost u sredozemnom prostoru o neizmjerno veliku doprinosu književnika ispod Srđa hrvatskoj, ali i mediteranskoj literaturi.

Posebno je zanimljiv prilog Davora Dukića Jerolim Kavanjin kao primjer kompleksnog dalmatinskog identiteta u ranom novom vijeku, prije svega poradi toga što se u Kavanjinovim djelima nalaze političke proturječnosti kakve nisu rijetke u doba prije pojava nacionalnih ideologija, no mi bismo mogli reći da se kavanjinština ponekad može naći i u pisaniji nekih dalmatinskih suvremenika koji kao da se ne mogu pomiriti s postojanjem neovisne Hrvatske, ali to je posebna tema.

Za Dunju Fališevac Dubrovnik je bio Otvoreni ali i zatvoreni grad, što bi mogla biti odlika mnogih sredozemnih gradova-republika koji su rado primali strance unutar svojih mira, ali su isto tako morali zatvarati vrata svojih utvrda kako bi se obranili od nasrtaja moćnijih susjeda. Dunja Fališevac ovdje misli prije svega na kulturu primanja i odbijanja stranih duhovnih utjecaja u Dubrovačkoj Republici. Njezin prilog jedan je od najboljih u knjizi.

Za razliku od nekih priloga prenatrpanih stručnom terminologijom, esej Krešimira Nemeca Od otoka do obale i nazad odiše ljepotom jednostavnosti i napisan je u čast isolamanije, a sve na primjerima iz hrvatske književnosti. Po njemu otok je idila, ali i tamnica, u prenesenom smislu.

Istvan Lökös nalazi u Hrvatskom pjesništvu 16. i 17. stoljeća (od Mavra Vatranića do Ivana Gundulića: mađarske povijesne topose, što je još jedan dokaz stoljetne povezanosti Hrvata i Mađara, u nas često demonizirane, ali to nije bilo baš sasvim tako, kako možemo naći u djelima i dubrovačkih književnika, čiji je prostor ipak bio daleko od trvenja dvaju susjednih naroda.

Nikolaos Trunte uvodi nas u Dalmatinski obziri u „srpskom“ aleksandrijskom romanu, (navodnici su postavljeni kao upozorenje da je bio srpski sadržajem, a ne autorstvom), koji je prvobitno pronađen 1389. u ostavštini jednog zadarskog trgovca, kao primjer kako se u Dalmaciji doživjelo prodiranje Osmanlija na Balkan, na kojemu je poslije poraza Srba i njihovih saveznika na Kosovu polju Ugarska preuzela ulogu vodeće sile, premda nije bila dio toga poluotoka. Dakako, u Trunteovu prilogu uglavnom se govori o literarnim prožimanjima raznih aleksandrijskih romana, što je vrlo ekskluzivno štivo koje, prema autoru, još čeka na svoje hrvatske tumačitelje.

Neprohodni putovi prema današnjici

I u Hrvatskoj poznati njemački povjesničar Ludwig Steindorff (njegova vrlo uspješna knjiga Kroatien prevedena je prije nekoliko godina na hrvatski) piše o Dalmatinskim gradovima između bizantskoga nasljeđa i komunalne emancipacije. Dovodi nas sve do današnjice, citirajući „kratku povijest Splita“ napisanu na ploči štandarca na Narodnom trgu u tome gradu.

Marko Trogrlić osvijetlio je temu Dalmacija i politika središnje vlade u Beču u 19. stoljeću prema pisanju Narodnog lista o jezičnoj politici vlade Eduarda von Taaffea, koja je bila nepovoljna za hrvatsku stvar u našoj južnoj pokrajini i poradi toga što okoštale prilike u Austro-Ugarskoj nisu dopustile sjedinjenje južne sa sjevernom Hrvatskom.

U prilogu Slavka Kovačića Promjene u strukturi i djelovanju Katoličke crkve u vrijeme austrijske vladavine u Dalmaciji govori se u početnim negativnim iskustvima s Bečom. A Aleksandar Jakir unio je suvremenost u seminar temom Borba za ceste i tračnice kao pokretački čimbenik u Dalmaciji u prvoj Jugoslaviji. Jakir je doktorirao s dalmatinskom disertacijom u Njemačkoj pa je bio predodređen za taj sadržaj, toliko važan u nastojanju da se Dalmacija poveže modernim prometnicima sa sjevernim našim krajevima, što je često nailazilo na otpor u centralističkom Beogradu, ne samo u prvoj nego i u drugoj Jugoslaviji. Jedan od razloga za gospodarsku zaostalost Dalmacije valja tražiti u njezinoj prometnoj izoliranosti. Jakir je to vrlo dojmljivo obradio.

U prilogu Ljerke Schiffler riječ je o Enciklopedijskim nastojanjima u Hrvatskoj kao čimbeniku kulturne sinteze. Autorica nas upoznaje s hrvatskom enciklopedistikom od 13. stoljeća do danas, čije je tako veliko duhovno bogatstvo rijetkost i među kulturno razvijenijim nacijama, a što je, nažalost, nedovoljno poznato u tzv. velikom svijetu.

Organizator dvaju seminara Potthoff upoznao je sudionike s Akademijskim gibanjem u Dalmaciji i Dubrovniku povezujući ga sa srodnim kretanjima u Italiji, što je kao slavist i romanist učinio na izvanredno jezgrovit način.

Od velike je vrijednosti bio prilog Hansa Ullmaiera Ruđer Boković i njegov utjecaj na razvitak fizike ne samo poradi njegova izvanrednog stručnog sadržaja nego i zbog stalnih srpskih pokušaja da tog hrvatskog filozofa, astronoma, inženjera, diplomata i pisca prisvoje, što pripada u kategoriju agresije ne manje opasne od one topničke na Dubrovnik u Domovinskome ratu.

U odjeljku Umjetnosti, mediji i ostalo mogli smo čitati priloge Hane Breko Glazbena kultura Dalmacije u srednjovjekovlju, Gorana Dolinera Glagoljska glazbena tradicija u Dalmaciji kao dio europske kulture, Stanislava Tuksara O glazbenoj kulturi Dalmacije između 16. i 18. stoljeća, Renea Senkovića o Dalmatinskom internetskom identitetu i mobilizaciji tradicija; (ovdje se malko previše bavi internetskim jadikovkama izbjeglih Srba čak i na srpskom jeziku kojim ti ljudi nikad nisu govorili) i Mirne Zeman Putnici i oponašatelji: predstavljanje istočnoga Jadrana u njemačkim tekstovima kasnog 18. i ranog 19. stoljeća: imagološka studija.

A sad nekoliko riječi o organizatoru simpozija. Kombinacija slavista i romanista vrlo je rijetka u njemačkim znanstvenim krugovima, što je osposobilo prof. Potthofa da posebnu pozornost svoga rada usmjeri na Dalmaciju. Zasluge za povijest hrvatske književnosti stekao je dvjema monumentalnim knjigama Die Dramen des Junije Palmotić (Drame Junija Palmotića) i Dubrovniker Dramatiker des 17. Jahrhunderts (Dubrovački dramatičari 17. stoljeća). Knjiga o Palmotiću jedinstvena je u kroatističkoj literaturi. Potthoff je bio dopisni član HAZU, a za vrijeme Domovinskoga rata i poslije otvoreno se deklarirao kao zagovornik hrvatskih nacionalnih prava na državu i neovisnost, šireći u Njemačkoj i izvan nje istinu o Hrvatskoj, što je bilo od osobite važnosti zbog hrvatskih nastojanja oko ulaska u Europsku Uniju, i to u doba kad su nam to neki u Njemačkoj i Uniji osporavali. Prof. Potthoff umro je gotovo nezapažen u njemačkoj i hrvatskoj kulturnoj javnosti. Opravdanja za taj muk nema. Ovom recenzijom odajemo mu svoju veliku zahvalnost, premda sa stanovitim zakašnjenjem. Hrvatska bi ga se znanost trebala posthumno sjetiti spomen-knjigom, možda na idućem Sajmu knjiga u Frankfurtu.