Beskrajna linija Gorgone

Prije pola stoljeća, 25.ožujka 1961, Josip Vaništa objavio je prvi broj antičasopisa Gorgona, drugi broj povjerio je Juliju Kniferu. Posebno za Vijenac, spiritus movens skupine Gorgone koja je, poslužimo se riječima Nene Dimitrijević, više „postojala“ nego „djelovala“, Josip Vaništa priredio je i fotografijama opremio niz zapisa u kojima, sažima značaj i duh Gorgone, ali i otvara pitanje recepcije i značenja fenomena Gorgone; objavljuje tekst svoga manifestnog govora o Gorgoni emitirana na programu Misli za Gorgonu koji se u ožujku održao u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, prisjeća se godine 1959. i prvih druženja skupine prijatelja u njegovu stanu/atelijeru u zagrebačkoj Križanićevoj 11, ocrtava umjetničko, kulturno i društveno ozračje u kojem stvaraju i ideje oko kojih su osovili svoje „postojanje“.

R. Š.

Gorgona ponekad nije radila ništa,

samo je živjela.

J. V.

Antonio Canova, Perzej drži Gorgoninu glavu, detalj, oko 1800.

Za večer Misli o Gorgoni 25. ožujka 2011. u Muzeju suvremene umjetnosti, a u povodu pedesete godišnjice izlaska prva dva broja antičasopisa Gorgona, napisao sam Napomenu:

„Gorgona nije bila slikarska grupa. Nekoliko mladih ljudi kojih je međusobna naklonjenost bila odlučujući faktor povezivanja povremeno se sastajalo. Zajednica u ideologiziranom svijetu šezdesetih godina, zaokupljena časopisom na margini, u koji smo unijeli nešto tamnih sastojaka, apsurd, prazninu.

Naše su težnje bile usmjerene izvanestetskoj stvarnosti. Misaona suzdržljivost bila je iznad golog ironičnog poricanja svijeta u kojem smo živjeli. Djelu se nije pridavao značaj, aktivnosti su bile jednostavne; npr. zajedničke šetnje okolicom grada, „komisijski pregled početka proljeća“ – kako je u šali govorio Putar, obični razgovori u prirodi. Iznenadni intuitivni način viđenja stvari, kratki metafizički izlet. Ne mogu se sjetiti o čemu smo razgovarali. Samo znam da je sve kružilo oko jedne središnje misli: da čovjek pripada zraku.

Godine 1945, nakon rata bez završetka i kolektivizacije koja propada 1948, pejzaž je još u ruševinama. Mnogo grubosti. Nešto je čeličnom petom, da se poslužim naslovom jedne knjige, tuklo po našim još mladim roditeljima. Samo smo gledali oko sebe. Tartaglia nas je upozoravao na onaj prazni dio između predmeta, a Mońod govorio o kozmosu bez svrhovitosti u kojem po njemu nema nikakva unaprijed određena cilja.

Fragmenti iz djela ranog Sartrea, onih Ionesca, njihove misli, stizale su do nas kroz pukotine jednoga strogog sistema.

U Beckettovu Dahu 1969, na primjer, zastor se diže, otkriva slabo osvijetljenu praznu pozornicu na kojoj nema ništa osim otpadaka.

Vladao je zamor od slike, javljao se interes za nešto što je s one strane slikarstva. Pokrenuo sam u formi časopisa Gorgonu, br. 1, godine 1961, devet fotografija praznog izloga.

Volio sam sve što je bilo malo pretjerano, zanimalo me ono što nije imalo praktičnog smisla.

Gorgona je možda zaslužila da ostane u sjeni. Ako počnemo govoriti o tim stvarima, one umiru.”

Srebrna linija na bijeloj pozadini, ulje na platnu, Gliptoteka 2011. Djelo je nastalo 1961, prije 50 godina

* * *

Pedesetih godina po završetku studija, za zamiranja kod nas jedva prihvaćenih tendencija socijalističkog realizma, nakon prvih izložbi, Ljubo Babić sve vraća picturi, izlaže u MUO sa Stupicom i Dulčićem, Mušićem, Bulićem i Tomaševićem. Nastaju krajnje slobodne i ingeniozne Stančićeve monotipije, između ulja s djevojkama u bijelim bluzama. Pomišljamo na Leibla. Govori se o Sartreu, javlja se Beckett.

A tamo daleko, iza granica, objava je ništavila. To nam javlja Yves Klein svojom Klein plavom, antropometrijama.

***

Matko Meštrović došao je prvi u moj atelijer u Križanićevoj 11. Razgovarali smo. Nagnuta nad pletivom Rosi je šutjela. Sastajali smo se svakog utorka u pet sati popodne. Zatim dolazi Ješo, pa Kožarić. S Putarom i Mića. Julije je bolovao. Ležao je u dotrajalim Dežmanovim barakama na Sljemenu. Netko mu je pričao o našim susretima.

***

Gorgona je (ne pretjerano sretno ime antičasopisa) naslov jedne ekloge koju su sačinili Matija Skurjeni i Mangelos. Gorgona je ime otoka u Tirenskom moru, još iz vremena Napoleona, kažnjenička kolonija. Otok sam vidio iz daljine za jednog putovanja Italijom, za diluvijalnih kiša koje su vladale Italijom ljeti 1962.

***

Linija se javlja na samu početku, na prvim crtežima. Nije opisivala. Kao srebrna linija na bijeloj ili crna na sivoj pozadini ona se pojavljuje između 1961. i 1964. godine. U svom najradikalnijem obliku svedena je na opis pisaćim strojem na komadu papira:

Srebrna linija na bijeloj pozadini

Visina 3 cm

Veličina platna 140 X 180 cm

Izloženo u Studiju G 1964.

***

Reakcije? Evo jedne, Kršinićeve. Bio je veliki kipar, dobar čovjek. Na pitanje novinara ide li na izložbe, odgovara: Ne. Ne idem. A zašto bih i išao? Da gledam jednu srebrnu liniju?

***

Kad se redakcija jednog dnevnog lista godine 1961. dohvatila Julija Knifera i njegova meandra, kako bi ga ismijali, objavili su vijest i reprodukciju s napomenom da će ostatak (meandra) tiskati iduće nedjelje. Knifer je ležao u dotrajalim Dežmanovim barakama sanatorija Brestovac.

Danas, njegovi su meandri u mnogim svjetskim muzejima suvremene umjetnosti.

***

U žeđi za novim sastajali bismo se, razgovarali. Nešto osjetljivo bilo je satkano oko našeg prijateljstva. Vrijeme nije učinilo da to zaboravim pa evociram poneku uspomenu (kao gramofonska igla koja skuplja prašinu s ploče).

***

Mogli bismo reći (s nešto preuzetnosti) da je Gorgona bila djelić procesa koji se, neznatno različit, istovremeno odvijao i drugdje, na Islandu na primjer (Diter Rot), u Milanu, u Arnheimu (Henk Peeters). U odnosu na sredinu, na vrijeme u kojem smo živjeli i na okolnosti koje su vladale, Gorgonina ezoterija, kako se govorilo, smjenjivala bi se s težnjom za preglednošću i jasnošću.

***

S Gorgonom, s vremena na vrijeme, moglo se pobjeći iz vlastitog života.

***

Godine 1961... nešto nam je govorilo, budite zatvoreni, držite se po strani.

Polaganje Crne linije na srebrnoj pozadini, šuma Jelenovac, 1968.

***

U Mrkoplju, na maloj uzvisini, stajala su tri križa kao na Golgoti. Na jednom netko je razbio vodoravni dio, ostao je samo stup zaboden u zemlju. Idući po hranu iz Sungera u Mrkopalj prije toliko mnogo godina, svakoga bi jutra zastao pred prizorom. Na dnu brda uz cestu stajala je jedna napuštena kuća.

Taj slomljeni križ iz malog mjesta okomica je na crtežima mojih mrtvih priroda s neotvorenim pismom (brige) i jednom flašom na stolu (siromaštvo).

Kasne pedesete. Godine koje se vraćaju.

***

Gorgonska polja, nazivali smo u šali prodoline Vukomeričkih gorica gdje bismo znali za šetnji zastati u predvečerje. Pa kako je Tartaglia znao reći da je suton najbolji dio dana kad se u polumraku vidi samo ono osnovno na slici, u opuštenosti i umoru, Putar bi tada (kao Borges) znao govoriti o odsutnom životu. Divno.

***

Nakon jedanaest brojeva Gorgona 1966. prestaje izlaziti. Nije nestala. Oglasila bi se preko pisama koja smo slali jedni drugima, Postgorgonom zatim P. S.-om (post scriptum). Godinama su nam predbacivali pesimizam, tragičan pogled na svijet. Knifer mi je 1991. rekao na cesti: Van, nisi se prevario. Život je postao sama nemogućnost.

Onda je otišao. Nije se nikad javio iz južne Francuske, iz Njemačke.

Bašićević umire, a Putar boluje. Njegov odlazak bio je za nas gubitak koji je nemoguće opisati. Živjeli smo u uvjerenju da s njime naše djelovanje nije promašaj.

***

Gorgona je pokušala nemoguće, govorio je Bratanić.

Izlog trgovine rabljenom robom. Vlaška ulica 1961. Naslovnica prvog broja Gorgone

***

Polaganje slike (Crna linija na srebrnoj pozadini, ulje na platnu, vel. 140 X 180 cm, 1968. godina) za visokog snijega, samo je vraćanje prirodi, zatvaranje kruga, smrti slikarstva kako govori Giacometti.

Jedna TV-ekipa došla je iz tada glavnog grada u Zagreb da to snimi. Ubrzo, djeca su, govori se, sliku odnijela na brdo i po njoj se spuštala u dolinu.

***

O Gorgoni se šutjelo desetljećima. Rijetki pojedinci pokazivali su interes (među prvima Igor Zidić i Ješa Denegri). Kad je Piero Manzoni poslao svojih pet prijedloga, Rauschenberg svoj, pa Lucio Fontana, Vasarely i drugi, javljali su se mladi ljudi, dapače znali su doputovati u Zagreb samo da bi vidjeli Srebrnu liniju, Beskraj – kako su mladenački naivno opisivali sliku. Nedavno, nakon pedeset godina, izložena je u Gliptoteci.

***

2010.

Ne napuniti prostor, isprazniti ga. Ništa ne izložiti, dopiru glasovi do nas...

Naslovna stranica Postgorgone br. 13, kolovoz 2007, s Vaništinim crtežom iz 1953. na lijevoj strani

***

1995. po smrti R. prihvatio sam /da ne siđem s uma/ poziv slovenske vlade na jednomjesečni boravak u slikarskoj koloniji u Portorožu. Prvi dani rujna, idealni uvjeti rada. Iz europskih zema-lja došlo je nekoliko mladih slikara i kipara. Izabrao sam mali atelijer s prozorom, bolje reći otvorom s pogledom na more. Sjedio bih i gledao preda se. Prve maglice na horizontu, prvi dani rujna i često kroz prozor nije se vidjelo ništa. Moje kćeri nisu mogle doći, samo zbog njih prihvatio sam /po Kafki/ ovu kažnjeničku koloniju. Bio sam očajan. Ostanak u Portorožu /za mene/ postao je naglo besmislen. Od naših radova tre-balo je nešto ostaviti ljubeznim domaćinima. Uzeo sam veliki hamer-papir i stavio ga na stol, i na njemu sam u nekoliko dana rimskom kapitalom / koju sam predavao na Tehničkom fakultetu/ pomoću šestara i trokuta ispisao pet slova NIŠTA /ono što sam vidio pred sobom/. Zadnjeg dana prije odlaska, upisao sam ispred tog NIŠTA još dva slova. Jedno V i drugo A. Na porti hotela ostavio sam ključ, otišao u Zagreb. Bez zbogom, bez hvala. Krajnje nepristojno.

Bio je rat. Kći mi je bila daleko. Život mi se urušio.

Ovu malu storiju ispričao sam mladoj djevojci iz Bologne. Gorgona je njen magisterski rad. I ona ju je zapisala. Ne zamjerite mi što je ovdje ponavljam.

***

Za Prvog Muzičkog Biennala došao je i John Cage u Zagreb. Netko ga je doveo Jevšovaru, tamo je Cage komentirao njegovu Sivu površinu. O tom susretu objavljen je dirljiv prikaz u nekom časopisu. I Marijan i Cage, zvuči preuzetno to reći, toliko su bespomoćni pred realnošću da već sama pretenzija da se izraze nadilazi taštinu. Jedan uzima jabuku ili drži predavanje na poziv nizozemnih studenata. O čemu da govorim, pita ih. O bilo čemu, odgovaraju. O onom što će vam prolaziti glavom u tom času. A Marijan briše, negira već učinjeno u kući Ezre Pounda u Meranu.

Djelo je postupak, moralni poučak, plemenita šutnja.

Slikarstvo živi svoju nemogućnost,

svrstalo se u opću beznačajnost,

završava u neizlaganju, u neprostorima.

Govorim s opiranjem. Nisam ni u šta siguran. Mislim na prijatelje kojih nema. Tugujem za njima.

***

U jesen, po Putaru jedinom pravom godišnjem dobu, ili zimi kad pucaju debla od hladnoće, javlja se čežnja za odsutnim prijateljima.

Julije, Ješo, Mića, Putar, gdje ste.