Bdjenje povrh svijeta

Dunja Detoni Dujmić, vrsna književna znanstvenica i enciklopedistkinja, sada se pred nama ponovno javlja u onome što joj je vjerojatno intimno najdraže – u vlastitoj poeziji. Nedavno joj je, naime, objavljena četvrta zbirka pjesama Tiha invazija i ta knjiga već svojom fizičkom prisutnošću čini još urgentnijim pitanje recepcije pjesništva naše autorice. Ta je recepcija dosad bila nerazmjerna vrijednosti poezije Dunje Detoni Dujmić pa njezin poetički profil tek očekuje podrobniji opis i valorizaciju.

Izd. DHK, Zagreb, 2010.

No da ne bismo svu krivnju za slabo prihvaćanje i razumijevanje spomenuta pjesništva svalili samo na kakve izvanknjiževne razloge ili manjak kritičke intelektualne znatiželje, valja ustvrditi da je jedan dio odgovornosti i na samu tipu poezije o kojem je ovdje riječ. Dakako, takva konstatacija nikako nije vrijednosni sud o tome pjesništvu, nego zapravo uvod u deskripciju njezinih unutarnjih poetičkih obilježja koja počesto nalikuju na, biblijskom metaforikom govoreći, hortus conclusus, odnosno skriveni vrt. Nije to, dakako, skriveni vrt kakva tajnoga gnostičkog nauka, čak ni mistike ljubavi Pjesme nad pjesmama, već je to poezija koja se smješta u tradiciju neizričitosti, neizravnosti, značenjske zatamnjenosti pa tako i otežane recepcije modernog europskog pjesništva – od simbolizma preko imažinizma i hermetizma sve do nadrealizma. Uostalom, sve je to Dunji Detoni Dujmić dobro poznato ne samo iz vlastite pjesničke intuicije, nego i iz njezina književnog znanstva, koje se dobrim dijelom i udubljivalo u modernu europsku i hrvatsku poeziju. Zato se, možemo to odmah reći, njezino pjesništvo u zbirci Tiha invazija – poetičkom osmišljenošću, zanatskom dorađenošću i misaonom produbljenošću – velikim dijelom naslanja, uz intuitivna, također na teorijska znanja o modernome pjesništvu.

Diferentia specifica poezije naše pjesnikinje u odnosu na mnoge druge suvremene (auto)poetike svojevrsna je antitetičnost, čak oksimoronskost na više razina. To je pjesništvo i utišana tona i napregnute slikovitosti, i zatamnjenih značenja i ekspliciranih katastrofičnih akcenata, i afirmacije prirodnoga i duhovnoga areala i uočavanja sve tragičnijih napuklosti i nedostatnosti u odnosu na neku žuđenu puninu, i obrisa tradicionalnoga lirskog metonimijskog ulančavanja i nadrealističke razdrtosti dijelova toga ulančavanja. Nije li, uostalom, i sam naslov knjige neslučajan i jasan simptom upravo te oksimoronskosti, bivajući zapravo sinegdohom cijele zbirke Tiha invazija. Uistinu je to invazija poetskoga preoblikovanja stvarnosti, diktatorske mašte, ali i tragična urušavanja kozmičke cjelovitosti i evidencije globalne opasnosti („I želju da poletiš i završiš s tim otapanjem i zamrzavanjem / Jalovim svjetlucanjem nad trzajima konopca koji zvoni / A uzbune nema na toj voštanoj luni koja se noću ne vidi / A danju je tako smiješna, svuda samo šareni baloni / U ručicama slabašne djece što ne mogu otvoriti šaku / Ali ona će im se ipak oteti s vriskom ispod svilenih vlasi / Klizeći zajedno sa starim svemirom / Koji se puši i sopće pa ništa ne vidiš“). Sve se to, međutim, zbiva tiho – kao pounutreno, intimizirano, implodirano događanje unutar elegantne tekstovne ritmiziranosti i raskošna leksika nijansirane i neizravne semantike.

U takvu poetičkome kontekstu hotimice zamućene predmetnotematske razine, najčešće udaljene od izravne referencijalnosti pa i od raznih drugih šifri poetskoga razumijevanja, ipak razmjerno često i dovoljno jasno izranjaju glavne autoričine tematske opsesije. To je – kao možda najizraženija – korespondentnost između čovjekove nutrine i kozmosa, između čudesnosti, ali i nedostatnosti prirode i čovjeka koji na širokim prostorima između mikrokozmosa i Boga bezuspješno traga za nekim izgubljenim, destruiranim zavičajem („Nekoć je usred tebe rasla drhtava grana / i ružin vrh čije si izdanke / pripremala golim rukama / kao da mijesiš kruh po brežuljcima. / Još si zadihana kao da počinje svršetak velikog proplanka / Razbacana po golemu smetlištu kojemu nema ravna“). Ta priroda – bolje rečeno mi sami – u kojoj je „djelić Boga a opet je tako dosadna“, „koja više ne može imati potomstva, jer žrtva je slučaja što se pruža u svijet naslijepo“, ta, dakle, priroda kao da je nepovratno skrhana i za svoj opstanak i spasenjsko iscjeljenje proziva svoga Autora. I ta krajnja instanca, sam Bog, u pjesnikinjinoj se optici ne vidi kao rješenje problema, nego prije kao onaj koji je odgovoran da je u svijet ugrađena nesavršenost i raspadanje („Tko bi riješio taj spor? najbolje On vršcima prstiju, / Onaj oko koga se roje zvijezde kao mušice, ali malo je napržit, / Tankih živaca i razglavljen na svim pržinama svijeta“).

U tako negativno ocrtanoj ontološkoj shemi, bez nade u Božji spas, izlaz iz sve nepodnošljivije realnosti nastoji se pronalaziti u snu kao metafori kakve paralelne bilo psihološko-duhovne bilo umjetničke zbilje. Zato je, naoko paradoksalno, san ujedno i buđenje u spomenutu zbilju koja je zbog svoje poetske sugestivnosti i značenjske gustoće punija od negativizmom umanjene svakodnevice. Poezija se tako, u zadnjem ciklusu zbirke Tiha invazija, očituje upravo kao insomnia, nesanica, kako je ciklus i naslovljen. Nesanica je to u kojoj lirski subjekt bdije povrh svijeta. Kako rekosmo, naoko paradoksalno, sanja o buđenju: „Sanjam da se dižem iz atmosfere i plovim cestom, / Da lupkam nogama po globusu i okrećem ga prstima... stršim među krilima u izgubljenom stanju / Odcijepih se, utonuh, / odguravah se nogama nečuveno hladnim, / Uzdignuta čela odjedrih na plahti“.

No ni u poetskome bdjenju ni u nadmoćnoj nesanici čovjek ne biva lišen mračnih spaktakla vidljiva svijeta. Dapače, u snu se počesto samo intenziviraju mrkle stvarnosne slike pa je poezija, u koju su ponekad projicirane i spasenjske ambicije, često samo neko frojdovsko izvrnuto zrcalo realiteta. Tako se i pjesnikinjin lirski subjekt u zaključnoj pjesmi zbirke zatječe u položaju da je istodobno u dvama svjetovima, stvarnom i zasanjanom, koja su isprepletena do nerazmrsivosti, da je kao „dvoglava želva / Što puže iz mora naprijed i straga / I luta žalom kroz prašinu kristala / I ne zna što je vani a što gori iznutra / Ili za koju da se napokon odluči varijantu“.

Sve u svemu, nova zbirka Dunje Detoni Dujmić ponovno vraća u igru već gotovo zanemarene pjesničke potencije kao što su odnos prvoga plana i pozadine, njegovana stila i zatamnjenih značenja, pjesme kao još uvijek razmjerno cjelovita književna djela i njezine maksimalne svjetotvorne rastvorenosti. Pjesnikinja s jedne strane dubinski ocrtava gotovo apokaliptičnu dramu u kojoj se čovjek zatekao, a s druge strane i u tako teškim okolnostima duhovnom i zanatskom sabranošću čuva svoj pjesnički i ljudski integritet. Time poezija Dunje Detoni Dujmić postaje svojevrstan signum temporis koji, i u naglašenome subjektivizmu vlastitoga poetskog glasa, jasno i sugestivno posreduje kolektivne neuroze i egzistencijalno-ontološka hrvanja.