Bajka za djecu i odrasle

Svaka dobra bajka ujedno je i alegorija. Ponajprije namijenjena dječjem uzrastu, u svojoj doslovnosti bajka djetetu upućuje poučnu poruku, uči ga određenim stvarima, upozorava na stanovite opasnosti, ukazuje na štetne pojave. Pritom, čitana u alegorijskom ključu, bajka postaje zanimljiva i odraslima, jer iza poučnosti namijenjene mlađem čitalačkom uzrastu često sadrži i slojeve upisane u podtekst priče. Takav je slučaj i s bajkom Iznenada u dubini šume uglednoga izraelskog pisca Amosa Oza (1939).

Prev. Laila Šprajc, Fraktura, Zaprešić, 2011.

Priča Ozove bajke vrlo je jednostavna: negdje na kraju svijeta postoji selo, tužno i sivo, jer je ispražnjeno od esencije koja selo čini selom. Naime, to je selo u kojem nema nijedne životinje, selo bez cvrkuta ptica, bez mukanja krava, bez ovčjega blejanja, bez laveža pasa, bez pijetlova kukurikanja i puranova ćurlika.

Legenda kaže da je sve životinje iz sela odveo planinski zao duh Nehi koji svake noći kruži selom, utjerujući ljudima strah u kosti. Ne želeći se pomiriti s odrastanjem lišenim društva životinja, djevojčica Maja i dječak Mati odlaze u mračnu šumu koja okružuje selo pronaći životinje i duha Nehija.

Ono što u šumi otkrivaju njima osobno otkriva mnogo o životu, o odnosima među ljudima te strahovima i nesigurnostima kao važnim čimbenicima međuljudske komunikacije, ali spoznaju i poriv za pripadanjem i prihvaćanjem u društvu kao imperativ socijalne interakcije i samoostvarenja. Pričom o dječaku kojega su zbog različitosti odbacili vršnjaci, zbog čega je otišao živjeti u šumu, gdje se sprijateljio sa životinjama i naučio njihov jezik, a kao osvetu društvu koje ga je odbacilo, iz sela je odveo sva stvorenja osim ljudi, Amos Oz pripovijeda o bullyingu, odnosno mladenačkom nasilju i zlostavljanju kao zastrašujućoj pojavi među djecom, ali upozorava i na bešćutnost odnosa ljudskih bića prema životinjama, koje su primorane na život podređen služenju čovjeku, bez prava na slobodu, a često u uvjetima neprilagođenima njihovoj stvarnoj prirodi. Pišući o viktimiziranosti zbog različitosti Oz govori i o nedostatku empatije i nespremnosti da se tuđi položaj sagleda izvan žarišta vlastite samodostatnosti. Također, autor upozorava na pogubnost izopćenja, na prisilnu samoću kao težak udarac svakoj individualnosti, koja, ako se uspije realizirati u kreativnosti, ima nade za opstanak, u protivnom je lišena izgleda. Također, Amos Oz piše i o čovjekovoj navici da se ne raduje onomu što ima, već da se veseli zbog onoga što drugomu nedostaje. No on upozorava i na pogubnost osvete i na nužnost suzdržavanja od kažnjavanja drugih kao odmazde za vlastitu nesreću.

U svojoj bajci Amos Oz neprikriveno osuđuje nepravdu i pred djecu postavlja brojna pitanja, od kojih su najzanimljivija primjerice: je li moguće zabavljati se a da se drugoga ne ponizi i je li moguće šaliti se a da to ne bude na tuđi račun, upozoravajući pritom na traumatične, trajne i vrlo bolne posljedice naizgled bezopasnih i nevinih dječjih šala. U prostoru djetinjstva Oz prepoznaje poligon za svakovrsne traume i strahove, koji će ozbiljan trag ostaviti na cjelokupan život zlostavljana djeteta, jer se ono naposljetku pretvara ili u odraslog zlostavljača ili u nesigurnu osobu koja životom brodi bez samopouzdanja, i u položaju vječne podložnosti. Također, posredovanjem svoje bajke Amos Oz uči mlade čitatelje odvažnosti da krenu vlastitim putem, potiče ih da se suprotstave zadanostima i ograničenjima, da nastoje samostalno spoznavati stvari i usude se mijenjati ih, onkraj nametnutih zabrana i ograda.

Uz očitu brojnost pouka upućenih dječjem čitalačkom uzrastu, bajka Iznenada u dubini šume, čitana u alegorijskom ključu, sadrži i podtekst namijenjen odrasloj publici, jer iza priče o selu bez ijedne životinje Amos Oz zapravo metaforički pripovijeda o holokaustu. Ozovu bajku naime moguće je iščitati i kao alegorijsku priču o bystanderima, o ljudima koji su zatvarali oči pred zločinima praveći se da ne vide kako im jedan po jedan susjedi svakodnevno nestaju, o ljudima koji su ravnodušno okretali glavu, uporni u samoobmani te aktivno odbijajući suosjećati, očiju širom zatvorenih lagodno se leškareći, začahureni u nevinost vlastitog navodnog neznanja.

Pisac vrlo dojmljivo gradi priču i sugestivno oblikuje mračnu i prijeteću atmosferu nesigurnosti i tajnovitosti, a povremene sentimentalnosti i kod žanra bajke uobičajene pomalo kičaste opise krajolika neutralizira humorom i blagom ironijom. Otvorenim krajem koji apostrofira određene zapreke koje još čekaju mlađahne junake na putu njihova osamostaljivanja i osobne izgradnje Oz izbjegava robovanje žanrovskim konvencijama, na tragu čega je i karakterizacijska inverzija (hrabra djevojčica i plašljiv dječak), ali i izgledna mogućnost svršetka koji nužno ne mora biti sretan, i kod kojega Dobro na kraju, nažalost, možda i neće pobijediti.

Ukratko, i kad piše za djecu, Amos Oz uspijeva stvoriti višeslojno djelo, djelo koje se lako čita, a teško zaboravlja, u kojemu je imaginarni svijet zrcalnim odrazom onoga stvarnog, što njegovu bajku čini zanimljivom i odrasloj publici, za koju je pripremio iznenađenje u obliku alegorije skrivene u podtekstu priče.