ZKM je dobio prekrasnog labuda

U našem kazalištu za djecu možemo izdvojiti tek nekolicinu redatelja snažnih autorskih osobnosti čije se predstave dugo pamte i čija se imena često pojavljuju na repertoarima raznih kazališnih kuća. Jedan od njih je Robert Waltl. Njegove su predstave već na prvi pogled prepoznatljive – vizualno su vrlo dojmljive, nerijetko i raskošne, a glazba i ples neodvojivi su dio cjeline. Waltl je tijekom dugogodišnjega rada po hrvatskim kazalištima imao uspona i padova. Uspješnice poput Bajke o ribaru i ribici ili Kresiva (da spomenem samo neke) dugo ćemo pamtiti, dok su u zaborav pale one kojima je forma potisnula sadržaj. U Zagrebačkom kazalištu mladih svjedočili smo jednom i drugom. Nakon scenski atraktivne, ali vrlo hladne Male sirene koju smo gotovo istisnuli iz sjećanja, Waltl na istim daskama ponovno režira Andersena. Riječ je o Ružnom pačetu, premijerno prikazanu 8. svibnja, koji je svakako predstava za pamćenje.

Ružno pače (Vedran Živolić) i Pačja poglavarica (Ksenija Marinković)

Zaštitni znak Waltlova kazališta jest story-tel-ling i poštivanje izvornika, no u Ružnom pačetu pripovjedač je sveden na minimum, a na temelju izvornika Ivor Martinić vješto je ispisao dijaloge i izmaštao situacije i odnose među likovima. Pojedine reakcije likova, pak, kao da je htio opravdati. Posljednje riječi majke patke kod Andersena su: „Dabogda te moje oči nikad ne vidjele!“, a Martinić tu kletvu ublažava nadopisujući: „Majke ponekad kažu i ono što ne misle!“. Martinić inteligentno i nenametljivo gradi priču o odrastanju na više razina. Na razini bajke slijedi Andersenovo putovanje Ružnog pačeta, no blaži je i nježniji od pisca. Ružno pače na svom se životnom putu susreće s raznim životnim pričama, u potrazi za sobom susreće varalice, ali upoznaje i nove, vrijedne prijatelje. Zanimljivo je da na tom putu Martinić uvodi arhetip šume – topos koji u pričama o odrastanju simbolizira sazrijevanje.

Na semantičkoj razini poigrava se relativnošću značenja riječi – primjerice riječi ružan. Za tek rođena pačića to je zgodno ime, a kad dozna njegovo značenje, ono ga voli jer je njegovo i ne želi ga mijenjati. Na taj način implicitno se tijekom cijele predstave provlači poruka: treba voljeti sebe i slijediti svoj put.

Vrlo duhovito Martinić upotrebljava onomatopeju kvak, ubacuje je u pačju konverzaciju pa tako i kaj postaje kvaj. Ganutljivost, toplina i duhovitost upravo su značajke koje rese taj tekst, a redatelj Waltl i dramaturg Ivica Buljan zajedno sa sjajnim suradnicima pobrinuli su se da cijela predstava bude u tom tonu.

Prije svega valja istaknuti Olju Savičević Ivančević, autoricu izvrsnih tekstova pjesama koje je skladao Mitja Vrhovnik Smrekar. Iako ćemo pojedine songove još dugo pjevušiti, glazbeni dio predstave ima i veliki tehnički nedostatak. Nejasno je zašto se neke pjesme pjevaju uživo, a druge se izvode na playback. Time se u svakom slučaju narušila čistoća predstave.

Sve pohvale zaslužuje scenski pokret i ples, koji su neizostavni pokretači zbivanja. Koreografkinja Natalija Manojlović vrlo je detaljno i točno osmislila kretanje životinja. Svaka se patka primjerice gega na drukčiji način, mačji je hod lukav, a kokošji tupav, a Ružno pače svojim zbunjenim kretnjama odudara od svih. Ples je vrlo suptilno utkan u predstavu, pritom pačji plesovi odišu vedrinom i razigranošću, a labuđi gracioznošću.

Waltl je pojedine scene riješio gegovima, no oni su pridonijeli vrckavosti i ludizmu predstave, a sjajno su se uklopili u duhoviti tekst. Umjereni i suptilni, a kao i uvijek neodoljivo privlačni, bili su kostimi Ane Savić Gecan. U pojedinim Waltlovim predstavama dojmljivošću su znali zasjeniti sve ostalo, no u Ružnom pačetu to nije slučaj. Životinje su naznačene pojedinim detaljem – kapama ili čizmama, a prevladava bjelina kostima koja kao da simbolički ističe nevinost Ružnog pačeta. Nevinost je, ali i zbunjenost i naivnost, Vedran Živolić glasom i gestom vrlo točno izrazio. Nina Violić u ulozi majke patke izvrsno je predočila rastrganost između ljubavi prema drukčijem djetetu i mišljenja okoline, s golemom dozom humora, ali i topline. Nezaboravan će ostati i Pjer Meničanin u ulozi psa koji je, svima koji s nostalgijom žale za davnom ZKM-ovom uspješnicom ČPGA, prizvao tu predstavu u sjećanje. Vrlo je ganutljivo, a također duhovito, ispričao tužnu priču psa koji vjerno čeka gazdaricu. Tomislav Kvartuč i Petar Levantić, Goran Bogdan i Kristijan Ugrina nasmijavali su nas svojim ulogama, dojmljiva je bila i Ksenija Marinković, a pomalo su u sjenu pale Barbara Prpić Biffel i Lucija Šerbedžija.

Robert Waltl sve svoje projekte radi s gotovo istim umjetničkim timom, a u ovoj predstavi taj se kolektiv proširio izvrsnim tekstopiscima, glumcima i koreografkinjom. Rezultat toga je jasan: ZKM je dobio prekrasnog labuda!