Vole li Hrvati kraljeve?

Iako Hrvatska ima rojalističku tradiciju, sve glavne struje hrvatske političke misli, od konzervativnih do socijalističkih, nosile su u sebi slobodarski i republikanski duh

Kraljevsko vjenčanje princa Williama i novopečene vojvotkinje od Cambridgea Kate Middleton oduševilo je svijet, a i u Hrvatskoj su mnogi(e) pustili suzu za par koji obećava blistavu budućnost britanskoj kraljevini. Zasigurno najpoznatija, najpompoznija i najnapadanija kraljevska kuća Europe donijela je Velikoj Britaniji turistički profit od dvije milijarde funti, dok je samo vjenčanje prema procjenama koštalo između 1,2 pa sve do 2,9 milijardi funti. Zbog vjenčanja na Otok je pristiglo oko četiri milijuna posjetitelja, a procjene govore da je 24,5 milijuna ljudi gledalo vjenčanje izravno na televiziji u zemlji, uz dodatne dvije milijarde ljudi koji su gledali isječke, internetske programe ili izravne prijenose na komercijalnim televizijama diljem svijeta. Takvo oduševljenje teško mogu očekivati druge kraljevske obitelji, koje su često regionalnoga karaktera. Na vjenčanje španjolskoga prijestolonasljednika došli su tako obožavatelji iz bivših kolonija Južne Amerike, a Skandinavci ne mogu računati ni na to. Jedina kraljevska obitelj koja bi se radije sakrila od kamera je belgijska obitelj. Belgijski kralj Albert II. trenutno je i doista najjači monarh Europe jer de facto drži moć u rukama zbog nemogućnosti sastavljanja vlade u toj zemlji. U konstitutivnoj petlji, stranke i parlament predale su kralju svu mogućnost (ali i obvezu) biranja premijera; problem je što nitko u Belgiji više ne želi biti premijer. Monarhije u Skandinaviji su pak više-manje posljedica sentimentalnog odnosa Norvežana, Šveđana i Danaca prema vlastitim državama, a o tome koliko se normalno osjećaju suvereni tih država pokazuje i činjenica da se npr. švedski kralj bez problema kreće među svojim građanima, tek uz ponekog zaštitara sa strane. Takvo što u Britaniji nije ni zamislivo. Britanska monarhija zapravo je najveći turistički proizvod na svijetu, a ujedno stjecište raznih utjecaja i plemićko-viteških redova koji se bave političkim lobiranjem po cijelom svijetu, odnosno u bivšem britanskom imperiju, „gdje sunce nikad nije zalazilo“. Narodu Ujedinjenog Kraljevstva kruna znači sigurnost i jedinstvo.

Grobnica Habsburgovaca u Beču

Hrvati su također skloni narodnim veseljima, gledanju i prepričavanju kraljevskih vjenčanja, vole pogledati filmove o kraljici Viktoriji, Elizabeti I, Elizabeti II, o austrijskoj carici Sisi... Trenutak, carica Sisi? Komu danas pada na pamet da je Elizabeta Bavarska, popularno zvana Sisi, voljena i nikad prežaljena supruga cara i kralja Franje Josipa, bila ujedno hrvatsko-ugarska kraljica i dalmatinska cesarica? Njezin grob nalazi se zdesna muževa u grobnici Habsburgovaca u Beču (slijeva slavnoga cara njihov je sin Rudolf, koji se ubio u Mayerlingu). Hrvatski turisti često posjećuju grobnicu, blaženo nesvjesni da su im još bake i djedovi bili podložni toj carskoj/kraljevskoj kući. Neki turisti imaju priliku u Budimpešti posjetiti zgradu parlamenta i diviti se predivnoj kruni sv. Stjepana. Malotko će u tom trenutku zastati i priupitati zašto ta kruna stoji u republikanskoj Mađarskoj, kad je podjednako i hrvatska kruna, odabrana kao zajednička kruna hrvatsko-ugarskih kraljeva, od kojih većina nisu bili mađarskoga podrijetla, a nijedan nije bio hrvatskoga. S tom logikom, mogla bi biti izložena i u Hrvatskom saboru.

Koliko su Hrvati rojalistički nastrojeni? Poimanje kraljeva i careva nakon hrvatskog osamostaljenja postalo je podosta prisutno u javnosti mijenjanjem naziva ulica i trgova, imenovanjem fakulteta, brodova i postrojenja po starohrvatskim knezovima i kraljevima, a novonastali plemićki zborovi i marginalna Domovinska građanska stranka diskretno su postavljali pitanje ne bi li Hrvatska mogla krenuti stopama konstitutivne monarhije, uzimajući u obzir i nastavak Banovine Hrvatske i nasljednike bana Ivana Šubašića. No hrvatski su kraljevi još iznimno nejasne osobe, bez strogo poznatih datuma vladanja, bez poznatih grobova, a često i krunidbenih mjesta, te se Hrvati ne mogu jasno povezati s njima u kolektivnom sjećanju. Tu i tamo netko će znati da je prvi hrvatski kralj Tomislav okrunjen na Duvanjskom polju te da je Dmitar Zvonimir prokleo hrvatski narod zbog nesloge. Tko se danas sjeća Mihajla Krešimira II, kralja Miroslava ili Svetoslava Suronje? Ta čudna imena zvuče upravo onako kako se za njih i može saznati: kao imena iz prašnjavih knjiga srednjovjekovne prošlosti. Franjo Tuđman htio je povećati važnost hrvatskih kraljeva davajući državna odličja s njihovim imenima dostojanstvenicima iz zemlje i inozemstva. No unatoč pokušaju da se vladari hrvatske krvi i srednovjekovno hrvatsko kraljevstvo postavi kao utemeljiteljski mit hrvatske države, kao što to rade mnogi drugi narodi, Hrvatska je krenula, možemo reći, mnogo logičnijim putem. Nisu kraljevi ti koji su stvarali hrvatsku državnost u minulim stoljećima, već hrvatski narod, a ozbiljenje državnosti postignuto je u borbi za hrvatsku republiku u Domovinskom ratu. Zato je Domovinski rat utemeljiteljska identitetska osnova Hrvatske, a ne sjećanje na Petra Krešimira IV.

Hrvati su iznimno republikanski narod. Sve glavne struje hrvatske političke misli, od konzervativnih do socijalističkih, nosile su u sebi slobodarski i republikanski duh. Vjekovna borba protiv habsburške vlasti, a potom i protiv Karađorđevića, ostavila je među Hrvatima odbojnost prihvaćanja monarhističke vlasti. Ipak, važno je napomenuti da Hrvati slave i svoje velikane koji su bili žestoki rojalisti. U svakom većem gradu u Hrvatskoj postoji trg ili ulica bana Josipa Jelačića. Budnice u njegovu čast, kao i balovi koji se danas organiziraju za sjećanje na Bana i njegovu ženu Sofiju u Novim Dvorima kraj Zaprešića te u Topuskom odaju povezanost Hrvata s jednim od najvećih hrvatskih poklonika bečke krune. Već preko Drave, naši mađarski susjedi ne mogu ni čuti za bana Jelačića, smatrajući ga gušiteljem mađarske slobode. No sudbonosci hrvatske politike, od Starčevića preko Supila, Radića, Mačeka, Pavelića, Tita pa sve do Franje Tuđmana u sebi su imali jasnu republikansku crtu. Pavelić je doduše, zbog prodaje Dalmacije talijanskim fašistima, ujedno prihvatio da Mussolinijev zet, grof Ciano, uzme naslov Tomislava II, kralja Hrvatske.

Oni koji vole povijesni legitimitet mogli bi reći da je Hrvatska pravno i dalje kraljevstvo. Naime Habsburgovci, koji su bili jedini legalno izabrani hrvatski kraljevi – s tim da su birači bili plemići hrvatskog i ugarskog podrijetla – nikad se nisu odrekli krune sv. Stjepana, a Hrvatski sabor nikad nije zapravo odbacio Habsburgovce kao vladare. Prema drugima, kad je Franjo Josip zatražio od Sabora da pošalje izaslanike na njegovu krunidbu u Budimpeštu 1867, Sabor to nije učinio, pa se time jasno pokazalo da Hrvati nemaju kralja. Kako god bilo, habsburški dvorjani i dalje vladaju Austro-Ugarskom monarhijom, no ovaj put ne mačem, nego putem banaka. Time mogu lako pjevati i dalje: Gott erhalte Franz den Kaiser!