Vltava teče prema Jadranu

Nepotrebno je ovom zgodom govoriti o zaslugama Dušana Karpatskoga za hrvatsku književnost i kulturu. Više od stotinu prevedenih knjiga, dugotrajno djelovanje i prijateljevanje s našijencima, nesaglediva suradnja u časopisima, leksikonima, povijestima, enciklopedijama, antologijama itd. govore sami za sebe. U nemaloj povijesti češko-hrvatskih dodira i veza Duško sam zauzima možda najopsežnije poglavlje (ukoliko ona povijesno najvažnija ostaju rezervirana za biskupa Duha, Augusta Šenou i Stjepana Radića – kojima se, međutim, i naš autor višekratno odužio).

Antibarbarus, Zagreb, Sa(n)jam knjige u Istri, Pula i University Press, Sarajevo, 2010.

Premda je Karpatskýjev Epistolar također u najvećoj mjeri vezan za hrvatske pisce i domaće nam teme (jer je knjiga izdana u nas i obraća se pretežno hrvatskoj publici), ipak mi se pri čitanju sve više nametala misao kako je ta knjiga zapravo i piščeva osobna ispovijed, duhovna autobiografija ili svođenje računa s proteklim vremenom. Skroman, samozatajan ili dovoljno lukav i autoironičan, Dušan Karpatský svoj je povijesni saldo učinio pretežno kroz druge. Stavio je svoje sugovornike, prijatelje i znance, suputnike i suradnike, molitelje i zahvalitelje u prvi plan, a sebi je ostavio jedino poziciju komentatora i tumača, stvorio aktivnu pozadinu iz koje promatra svoje raznolike korespondente i neusporedive situacije u kojima su se oni – tijekom više nego polustoljetnoga razdoblja – nalazili.

U pravu je bio kad je pomislio kako znatan dio njegova dopisivanja ima ne samo subjektivno nego i nadosobno – dokumentarno ili literarno – značenje. Duškovoj skrupuloznosti treba zahvaliti što je tako bogatu i zanimljivu građu pomno sačuvao, a njegovoj erudiciji i spisateljskoj vještini treba odati priznanje za preciznu, lapidarnu i često duhovitu kontekstualizaciju. Njegovi literarni profili i medaljoni sudionika prepiske živo su i kompetentno sročeni, katkad začinjeni pokojom pikanterijom iz dugogodišnjega poznanstva.

Sasvim je razumljivo da će hrvatskoga čitatelja i kulturnog povjesničara ponajprije privući bogata i zanimljiva korespondencija autora s protagonistima naše književne scene: iznimno neposredna i informativno ispunjena pisma Miroslava Krleže, jamačno unikum u obraćanju inozemnom korisniku, zatim još razvedenija i prisnija prepiska s neprežaljenim Marijanom Matkovićem, glavnim promotorom Karpatskýjevih boravaka u Hrvatskoj, poticateljem i zagovarateljem njegovih raznih angažmana, takoreći krivcem što je dominanta Duškovih zanimanja pala na hrvatsku knjigu i jadranski ambijent, a tu je i više nego lijepa epizoda odnosa s Dragutinom Tadijanovićem, pa sporadični pisani kontakti s Rankom Marinkovićem, Vladanom Desnicom, Nikolom Šopom, Slavkom Kolarom...

Pravi je kuriozitet mladenačko dopisivanje s Antom Marinom, iz studentskih dana – prije više od pola stoljeća – impregnirano atmosferom pokušaja otvaranja intelektualno-kritičke klime, a susret s Dragutinom Prohaskom dolazi kao epilog davnih dana.

Karpatský je Zagreb zavolio i s njime se srodio ponajviše zahvaljujući druženju s tek nešto starijim spisateljskim kolegama, takoreći idealnim suputnicima, uglavnom našim krugovašima. To se uglavnom zbilo u Čakovečkoj br. 3, gdje ga je isprva udomio Vojislav Kuzmanović, a gdje su stanovali brojni pisci s kojima je ubrzo postao sasvim blizak, domaći. Pisma što su mu upućivali Kuzmanović i Raos nadahnuta su djela epistolarne književnosti, dopisivanje s Pricom i Gotovcem nabijeno je prijateljskim osjećajima, javljanja Šoljana i Mihalića su, uz nedvojbene dokaze bliskosti, bremenita i praktičnim pitanjima (od prevođenja do uređivanja i objavljivanja). Tri Zlatka (Crnković, Šešelj i Stahuljak) zaslužuju poseban spomen, otvarajući nove registre Duškovih kompetencija i preokupacija, a kako nije komunicirao s Tomičićem – „četvrtoga ne razumijem“.

Drugu familijarnu oazu pružio mu je u Zagrebu sveučilišni ambijent. Iako je na Filozofskom fakultetu proveo samo nekoliko sezona (1996/7 i 1969/70), uhvatio je duboko korijenje, što svjedoče javljanja Frangeša, Vaupotića, Brede Kogoj-Kapetanić, Jirsaka, a najbolje bi to potvrdila pisma Aleksandra Flakera, da je on dao dozvolu za objavljivanje. Kao kompenzacija dolaze informativni uvodni tekstovi iz pera Karpatskoga te dobra nadoknada iz kruga Instituta za književnost JAZU (Vida Flaker i, posebno, Davor Kapetanić, čije toplo evokativno i retrospektivno pismo s pravom dolazi kao primjeren pogovor knjizi). Naravno, ne možemo preskočiti Duškovu suradnju s Dubravkom Dorotić-Sesar, koja je suvereno prevela i prepjevala u ovoj knjizi čitavu češku i slovačku dionicu, zatim s Magdom Vodopija, koja je bitno pripomogla izdanje, te Simonom Goldstein, koja je – naslijedivši dragoga Bertija – ušla u ovaj pothvat s najvećom ljubavlju i motivacijom.

Bilo bi nepravedno ne registrirati kako je Karpatský obilato zadužio i druge južnoslavenske književnosti. Iz srpske je nemalo prevodio, ali naročite intelektualno-emotivne afinitete potvrđuju pisma što su mu ih uputili Miodrag Pavlović i Jovan Hristić; bosanskoj se kulturi i ratnoj patnji zdušno odužio, a zahvalnost su mu iskazivali mnogi (od Hume i Selimovića, Tahmiščića i Sarajlića do Ostija i Vojke Smiljanić-Đikić); crnogorsku je parcelu također posebno obrađivao (s odjecima Lalića, Vukovića, Stojovića). Naravno, nije mogao preskočiti ni mostove češko-južnoslavenskih veza što su ih prethodno gradili Jara Ribnikar, Jan Beran i tri pripadnika roda Kršić (Jovan, Bogdan i Nikola).

Time posredno ulazimo u – ništa manje važnu, dapače – češku polovicu Duškovih pisanih kontakata. Koliko god je on, za tu svrhu, reducirao i umanjio korespondenciju domovinske provenijencije, iz nje Karpatský izlazi kao ravnopravni sugovornik velikih protagonista nacionalne mu kulture, a – možda još i više – zauzeti sudionik često dramatičnih slobodarskih procesa u zemlji iz koje potječe i u kojoj je uglavnom djelovao. Treba pročitati mnoga pisma upućena mu u razdoblju socijalističkog odleđivanja i praškoga proljeća pa da shvatimo njegovu ulogu i mjesto povremenog jakog igrača na kulturnoj fronti i, isto tako, svjesne žrtve u korist liberalnih i civilizacijski visokih načela. Naravno da mi stariji čitamo s mnogo empatije peripetije nasilne kolektivizacije, iznuđene stabilizacije, nasilne normalizacije, ali iz građe koju je u ovoj knjizi okupio zaslužni priređivač izlazi na vidjelo čitav mehanizam represije i strategija švejkovskog snalaženja ili mogućega pripitomljavanja diktature na kulturnom polju.

Vjerojatno će nekoga impresionirati bliskost koju u svojim pismima prema Karpatskom pokazuju i takve veličine kao što su Seifert i Halas, Havel i Holan, Škvorecky, Lustig i Tatarka. Mene se pak više dojmila Duškova osjetljivost i razumijevanje što ih je pokazao u kontaktu s pjesnicima kao što su Bednář, Chytilova, Diviš, Janovic, Jansky, Kabeš, Palivec, Čotola, Štroblova, Žábrana (o mnogima od njih ispisao je i dosjetljive karakteristike i ukazao na doba koje je tražilo hrabrosti za objavljivanje nedogmatskih ili ideološki zastranjenih autora). Ali možda je svojevrsna kruna knjige korespondencija i reminiscencija vezana uz Ludvika Kunderu, iz kojih ne samo razabiremo Karpatskýjev smisao za liriku, nego dobivamo i priznanje kako ga je navedeni autor odvratio od pisanja vlastitih stihova. Duškova samokritičnost, spojena s urođenim darom pjesnika kao kovača zbitih sintagmi i živih slika, urodila je potom remek-djelima antologijske prakse – doista zlatnim knjigama hrvatskoga i češkoga pjesništva.