Umjetnost – između oskudice i obilja

Društvo izobilja, u kakvome danas živimo ili barem težimo živjeti, svoju je veliku umjetnost najizravnije dobilo u obliku američkog ili britanskog pop-arta. Nacionalna oznaka ovdje nije nevažna jer su dakako Sjedinjene Države i Velika Britanija nakon Drugoga svjetskog rata doživjele snažan gospodarski uspon, koji je kao posljedicu materijalnog obilja imao drugu vrstu krize – društvo je u velikoj mjeri postalo konzumerističko. U vremenu prosperiteta, s ratnim traumama iza sebe, mladi se naraštaj oboružao retorikom samopromocije i zaludio receptom „uspjeha preko noći“, a glavni interesi većine pripadnika društva obilja postali su paradoksalno strahovito jednostavni, i sveli se na seks, hranu i brze automobile.

Te preokupacije većine Amerikanaca u razdoblju pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća vidljive su i na platnima popartističkih umjetnika pa se postavlja pitanje je li pop-art velika umjetnost ili je to velika umjetnost ere konzumerizma. Drugo određenje implicira dakako da velike umjetnosti u društvu obilja i ne može biti, barem ne prema klasičnim mjerilima, i to ne samo zbog svjetonazorske dezintegracije nekadašnjih estetskih ideala nego i zbog ambivalentna odnosa koji pop-art ima prema društvu obilja, a u koji je uključena kako kritika njegovih vrijednosti tako i njihova afirmacija. Vrijedi stoga ovdje podsjetiti na riječi američkoga likovnog kritičara Harolda Rosenberga, koji je rekao da je pop-art: „Reklamna umjetnost koja se reklamira kao umjetnost koja mrzi reklamu.“

Pop-art ipak je prije svega fenomen neodvojiv od društvenoga konteksta u kojemu je nastao, a čiji se utjecaj prelijevao i u druge nacionalne umjetnosti pa tako i u hrvatsku. Povod tematu o pop-artu u ovome broju izložba je u Klovićevim dvorima koja okuplja nove radove najvažnijih hrvatskih pop-artista i tako pokazuje vitalnost jedne estetike. Hoće li hrvatski umjetnici uspjeti na njoj masno zaraditi, kao što su to učinili njihovi američki uzori, teško je povjerovati. Već i zbog te činjenice izložba je zanimljiva jer jednom umjetničkom pravcu čija su djela i sama postala proizvodi masovne kulture (koje su slikari toliko voljeli prikazivati na svojim platnima) oduzima odbojnu jednu neumjetničku i konzumerističku crtu.

Iako danas težimo gomilanju bogatstava – imperativ koji je nerijetko nametnut i ne proizlazi iz stvarnih ljudskih potreba – velika djela čovjekova duha ipak su nastajala u vremenima krize. Dobar je primjer za to modruški biskup iz 16. stoljeća Šimun Kožičić Benja, koji je u vremenu turske najezde, razjedinjenosti i ugroženosti hrvatskih krajeva u Mlecima kupio glagoljska slova te u Rijeci pokrenuo tiskaru u kojoj je za nepunih šest mjeseci tiskao šest knjiga! U povodu 480. obljetnice tog izdavačkog pothvata akademkinja Anica Nazor podsjetila nas je na velikana hrvatske kulture, koji nije dopustio da u tragičnom vremenu za hrvatski narod utrne i pismenost na njegovu jeziku.

Vrijeme krize, bilo da je riječ o materijalnoj oskudici, društvenoj represiji ili egzistencijalnoj ugroženosti, usprkos svim nedaćama rađa izvanredna djela ne samo umjetnosti nego i čovjekoljublja. Blaženi nadbiskup Alojzije Stepinac u vremenu Nezavisne Države Hrvatske riskirajući vlastiti život spasio je mnoge ugrožene građane židovske, srpske i hrvatske nacionalnosti, a u vremenu komunističke diktature pokazao nepopustljivost pred Titovim zahtjevom za osnivanjem nacionalne crkve, što je dovelo do montiranog suđenja i postupne zloćudne Kardinalove smrti. Stepinčeva ustrajnost i vjera dovele su do toga da se zagrebački nadbiskup proglasi blaženikom, a u povodu izdavanja dnevničkih zapisa krašićkog župnika Josipa Vranekovića o posljednjim godinama Kardinalova života, kao i skorog posjeta pape Benedikta XVI. Hrvatskoj, razgovarali smo s postulatorom postulature za proglašenje bl. Alojzija Stepinca svetim, msgr. Jurjem Bateljom.