U raskoraku s vremenom

Možda se nepravedno čini kritički osvrtati na specijalizirani časopis koji je jedini u svojoj disciplini. Svaka se naime refleksija o plesu u takvoj situaciji može shvatiti dobrodošlom, osobito kad se u obzir uzmu svi problemi vezani uz plesnu umjetnost, iz čega nije isključeno ni izdavanje plesnih publikacija. Ipak, izostanak konkurencije ne bi smio dovesti do toga da se časopis utopi u ispraznoj superlativnosti, opravdanoj naporima uredništva da se izbori za izlaženje svakoga broja. Iako uredništvo (glavna urednica Iva Nerina Sibila te Maja Đurinović, Katja Šimunić i Željka Turčinović) nastoji prikazati Kretanja kao jedino relevantno mjesto suvisle refleksije o plesu, kvalitetnih tekstova koji promišljaju ples na kritičkoj, teorijskoj ili istraživačkoj razini može se naći i drugdje. Težnja osmišljavanju tematskog bloka u posljednjih nekoliko godina izlaženja časopisa pohvalna je s obzirom na neredovitost njegova izlaženja. Ritam izlaženja jedanput do dvaput godišnje, a to se obično svede na izlaženje jednoga dvobroja, onemogućuje sustavno praćenje plesne produkcije pa dopunjavanje broja tekstovima o događanjima čija je aktualnost davno istekla, prevedenim izvacima iz plesne literature ili pak recenzijama kakve knjige ili DVD-a podsjeća na svaštarenje.

Kretanja br. 13/14, koji je uredila Katja Šimunić, na svjetlo dana izišla su tijekom veljače 2011. u engleskom izdanju. Uredništvo je revidiralo razdoblje izlaženja časopisa od 2006. do danas, probirući među objavljenim tekstovima prema njihovu sudu bolje i prevodeći ih na engleski. No osnovno je pitanje komu je englesko izdanje doista namijenjeno kad ni distribucija Kretanja na hrvatskom jeziku nije osobita? I zašto se, ako se već cilja na inozemnu recepciju, svako izdanje ne objavljuje dvojezično? Kad bi Kretanja izlazila barem tri do četiri puta godišnje, objaviti stare tekstove na stranome jeziku ne bi bio nikakav luksuz. Ovako hrvatski čitatelji na više od godinu dana ostaju zakinuti za nove informacije ili teorijsku potporu. Titula hermetičnosti svojedobno se pripisivala kazališnom časopisu Frakcija, no Frakcija se postupno otvarala suradnji s inozemnim autorima i sada se svrstava među nekolicinu kazališnih časopisa relevantnih u međunarodnim razmjerima. U Kretanjima nije riječ o neprobojnosti tekstova, nužnom poznavanju teorije na višoj razini da bi se uopće shvatilo na što se određenim tekstom ukazuje. Hermetičnost Kretanja druge je vrste, prije svega odnosi se na zatvaranje kruga autora i zastupanje sličnih, više tradicionalnih nazora o plesnoj umjetnosti, dok suradnje s inozemnim autorima gotovo i nema. Od tradicionalističke struje odmiču tekstovi plesnih autora koji na stranicama Kretanja povremeno promišljaju vlastiti rad. Autorefleksija umjetnika možda je i najveća vrijednost časopisa.

Zastarijevanje tekstova ovoga broja posebno se odnosi na osvrte o predstavama iz 2009, koje se više ne izvode ili se izvode tek sporadično (Human Error), tako se tekst Which Body, Which Gesture Ive Nerine Sibile bavi predstavama Razloga 4 Edwarda Cluga i SOLO Sonje Pregrad, dok Jelena Mihelčić u Marija Šćekić’s Human Error razmatra istoimeni rad Marije Šćekić. Maja Marjančić u tekstu Movement is Life. The dance opus of Anka Krizmanić i Maja Đurinović u tekstu The Exibition and Afterwords o izložbi Avangardne tendencije u hrvatskoj umjetnosti usredotočuju se na poveznice likovnih umjetnosti i plesa. Tekst Katje Šimunić Three Gestures in Which a Hand Touches the Forehead na primjerima Rostandova Cyranoa de Bergeraca, koreografija Marthe Graham Letter to the World i Trio A Yvonne Rainer propituje mogućnost prijenosa geste iz jednoga medija u drugi i njezine transformacije. Ostatak ovoga broja Kretanja donosi engleske prijevode izabranih tekstova s prvog simpozija o Milku Šparembleku, održana 2008. Sva izlaganja s toga simpozija u cijelosti su objavljena u Kretanjima br. 11.