Traganje za smislom života

Distribucija nekog mađarskog filma u hrvatskim kinima iznimna je rijetkost, štoviše endemska pojava koja još jednom svjedoči o učmalosti i provincijskom mentalitetu naše kulture. Činjenica da se u ovdašnjim kinima poput ekscesa doima prikazivanje filma iz zemlje čiju su kinematografiju u minulim desetljećima dominantno obilježila velika autorska imena Alexandera Korde, Zoltána Fábrija, Pétera Bacsóa, Miklósa Jancsóa i Istvána Szabóa, a danas je ključno oblikuju velikani poput Bele Tarra, Györgyja Pálfija i veteranke Márte Mészáros, jasno govori o samoizabranoj marginalnosti hrvatske kulture i duhu kulturnoga kolonijalizma koji njome vlada.

Éva Gábor (desno) izvrsno je utjelovila pretilu medicinsku sestru Pirošku

Zlatno doba mađarskoga filma poklapalo se sa zlatnom erom tamošnjeg nogometa tijekom 50-ih i 60-ih godina, u vrijeme dok je najprije ugarskim, a potom španjolskim nogometnim terenima vladao Ferenc Puskás. To ne treba čuditi jer su i umjetnost i sport područja u kojima se uvijek mogu ostvariti liberalniji duh i makar partikularna sloboda. Dok se tijekom druge polovice 20. stoljeća, u doba socijalizma, mađarski film dominantno bavio povijesnim temama od borbi protiv Turaka do Drugoga svjetskog rata, ili je pak u žanru satirične komedije subverzivno ismijavao tadašnje društveno uređenje, u posljednjih dvadesetak godina mađarski su se filmaši okrenuli suvremenim pričama, tranzicijskoj stvarnosti i socijalnom angažmanu. Među takve naslove pripada i odlična psihološka egzistencijalna drama Adrienn Pál, drugi dugometražni film darovite mađarske redateljice i suscenaristice Ágnes Kocsis, koja je za sjajnu, no u nas nedistribuiranu dramu Friss levegö iz 2006. nagrađena u Cannesu te na festivalima u Varšavi i Bruxellesu. Posrijedi je ugođajem tjeskobna i naglašeno pesimistična storija o plahoj i povučenoj Piroški (izvrsna Éva Gábor), pretiloj medicinskoj sestri s odjela za terminalne bolesnike jedne budimpeštanske bolnice, ženi na pragu srednjih godina pritisnutoj teretima lošeg braka, vrlo teškog i stresnog posla i egzistencijalne besperspektivnosti. Premda naizgled mirna osoba koja stoički i bez posljedica podnosi sve, od skrbi o umirućim pacijentima čije posljednje otkucaje srca neprestano prati na ekranima s EKG-om, preko tračeva kolegica i zamorna rada u noćnoj smjeni, do hladnog odnosa s distanciranim suprugom Kálmánom, Piroška je ipak senzibilna i ranjiva osoba koju će iz prividne ravnoteže konačno izbaciti smrt stare pacijentice Adrienn Pál. Naime, upravo tako se zvala i Piroškina najbolja prijateljica iz djetinjstva, razredna kolegica koja je iz škole otišla nakon četvrtog razreda. Od tada su prošla dva i pol desetljeća tijekom kojih je Piroška nikad nije vidjela, te ona odluči u svoje slobodno vrijeme potražiti Adrienn. Njezina potraga počet će u staračkom domu, gdje će razgovarati s njihovom starom razrednicom, a nastaviti se susretima s nekadašnjim kolegicama, davnim prijateljima i osobama koje bi mogle znati nešto o Adrienn. No čini se da se djevojčice gotovo nitko ne sjeća, a dosta Piroškinih sugovornika ne pamti ni nju osobno. Traganjem za Adrienn Piroška će pogoršati svoje odnose sa šefom i kolegicama te dodatno zanemariti muža, strastvenog maketara, da bi jednoga dana po povratku s posla shvatila da ju je on napustio.

Fasciniraju tematsko bogatstvo, suptilno psihološko profiliranje protagonistice i značenjska slojevitost dramaturški i narativno linearnog te prividno jednostavnog filma Ágnes Kocsis. Vrlo sugestivnim pseudodokumentarističkim postupkom s elementima naturalizma i uz oslanjanje na glumce naturščike realizirana priča o medicinskoj sestri koja, potiskujući svoje frustracije i nezadovoljstva, traga za davno izgubljenom prijateljicom, zapravo je storija o nesigurnoj, zanemarenoj i nevoljenoj ženi koja traga za vlastitim životom i njegovim smislom. Racionalno dijelom možda i nesvjesna svoje čemerne svakodnevice i slijepe ulice u koju joj je život dospio, no pritisnuta slikama i zvukovima s EKG-ekrana koje stalno nadzire, brigom o posve bespomoćnim pacijentima koji s ovog svijeta odlaze u često neljudskim i ponižavajućim uvjetima, kao i terorom supruga koji je prisiljava na dijete i tjelovježbu, Piroška makar podsvjesno osjeća da nešto svakako mora promijeniti i svojoj egzistenciji dati dublji smisao. U tom kontekstu njezino traganje za Adrienn Pál, prema njezinu uvjerenju jedinom pravom prijateljicom koju je ikad imala, postaje traganje za samom sobom, za vremenom mladosti, bezbrižnosti, nevinosti i barem prividne sreće. No podatak da se Adrienn nitko osim nje ne sjeća govori o Piroškinoj iluziji, odnosno o neosnovanu idealiziranju vremena koje je, čini se, samo njoj ostalo u lijepu sjećanju. Naime, svi ostali koje susreće uglavnom s nelagodom pamte ta vremena, a riječ je o posljednjoj dekadi mađarskoga socijalizma za koju neki Piroški pretpostavljivo lažu da ih se ne sjećaju. Jer, film Ágnes Kocsis osim egzistencijalne drame protagonistice nudi i kirurški preciznu sliku današnjega mađarskog društva. To društvo obilježavaju velike klasne razlike u rasponu od siromašnih umirovljenih nastavnica u staračkom domu, preko nižeg srednjeg sloja oličena u provincijskom novinaru i paru usidjelica koje žive okružene čoporom mačaka, do uspješnog poslovnog čovjeka u suvremeno minimalistički dizajniranu stanu koji se ne želi sjetiti Piroške ni Adrienn, te njihove razredne kolegice koja se pretvorila u dekadentnu suprugu tranzicijskog tajkuna. U opisanom kontekstu film Ágnes Kocsis srodnik je reprezentativnim djelima suvremenoga rumunjskog filma, od kojih baštini socijalni senzibilitet i neizravnu no jasnu kritičnost. Piroška tom svijetu ne pripada, ona je katatonična osoba koja u samoj završnici shvaća da je zapravo živi mrtvac, baš poput pacijenata nad kojima bdije. Ukratko, unatoč određenim slabostima poput mjestimičnog gubljenja ritma, povremene redundantnosti i pokoje suvišne doslovnosti, egzistencijalna drama Adrienn Pál iznadprosječno je uspjelo modernističko ostvarenje namijenjeno ambicioznijim filmofilima.