Tko je autor putopisa o staroj Slavoniji

Od Skitnji Matka Peića dijele nas četiri desetljeća. Po toj knjizi, koju je kritika proglasila „putopisnim otkrićem” (Miroslav Slavko Mađer) i „remek-djelom putopisne proze” (Dalibor Cvitan), Matko Peić ide u red najboljih hrvatskih putopisaca (Matija Mažuranić, Antun Nemčić, A. G. Matoš, Franjo Horvat-Kiš, Milan Begović, Miroslav Krleža, Slavko Batušić).

Zagonetni putopis objavljen je 1870. u Osijeku

Ovdje ću spomenuti i tri knjige putopisa o Slavoniji pjesnika Zlatka Tomičića (Slavonijom, zemljom plemenitom, Ples ždralova, Kutjevo) te putopisne feljtone Jakova Ivaštinovića (Hrvatskom uzduž i poprijeko). Ove knjige objavljene su potkraj prošlog stoljeća. Spominjem Peića, Tomičića i Ivaštinovića da bih naglasio vrijednost beletrističkih tekstova putopisnoga žanra i s toga stajališta podsjetio na putopisno djelo iz 19. stoljeća koje je do danas ostalo gotovo nepoznato.

To je knjiga na francuskom jeziku pod naslovom Le Pélerin Slave, koja je 1870. izišla u Osijeku, u tiskari Ignatza Mederschitzkog, s potpisom Jeana Victora.

Knjiga Le Pélerin Slave ima dulji naslov. Preveden na hrvatski on glasi: Slavenski putnik, opća razmatranja o staroj i modernoj povijesti trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i Vojne krajine s obzirom na vjeru, osnovno školstvo i promet u ovim zemljama. Zanimljivo je da knjiga nije posvećena nekoj osobi, već ustanovi – Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu. A trebala je biti posvećena Josipu Jurju Strossmayeru, uz čiju je materijalnu pomoć i tiskana. To je vrijeme banovanja mađarona Levina Raucha, protivnika Narodne stranke i biskupa Strossmayera, te posveta izostala.

Što sadrže zapisi o staroj Slavoniji?

Putujući Slavonijom, autor knjige Le Pélerin Slave obišao je bližu i dalju okolicu Osijeka, pokazujući živo zanimanje za povijesne spomenike i život stanovništva. Za Orahovicu kaže: „Što se tiče stanovništva Orahovice, od srca sam mu zahvalan na gostoprimstvu. To su pravi tipovi klasične ljepote, a naročito su žene lijepe i mile.”

U Orahovici pisac je posjetio nekoliko seljačkih kuća i bio gost u zadruzi Panić. Život te slavonske obitelji, koja ga je dočekala s kruhom i solju, ostavio je na stranca snažan dojam: „Domaćin, starac, sjeo je pokraj mene i nazdravio u moje zdravlje. Ja sam zahvalio digavši čašu i poželio gazdi, njegovoj porodici i slavonskom narodu sreću. Moram priznati da je bilo prvi put u Europi da sam vidio ovako divan hram kreposti i ćudoređa u krugu krasne i brojne obitelji. Protiv takva naroda ne može politika odnarođivanja imati nikakva uspjeha.”

U Orahovici je Jean Victor čuo i zabilježio anegdotu o kneginji Ružici koja je, prema predaji, počinila samoubojstvo strmoglavivši se u ponor da ne bi postala ženom opakoga gotičkog viteza Ulricha.

Iz podataka objavljenih u knjizi Le Pélerin Slave vidi se da je u 19. stoljeću i u Slavoniji bilo pojava zlatne groznice.

Od 1851. nadalje poznati kapitalist Gutmann, poslije osnivač niza pilana i pogona za preradu drveta, ispitivao je uz pomoć geologa Charlesa Zerrenera neke krajeve Slavonije tražeći zlato i kositar. U tome je imao i nekog uspjeha. Oko Cernika i Šagovine ispod sloja crvene ilovače nađeno je osam grama zlata. Na području Gornjega Lipovca i Škrabutnika došlo se, ispiranjem goleme hrpe pijeska, do pet grama zlata. Rezultat ispitivanja u Velikoj bio je trostruko veći – 14 grama zlata.

U knjizi Jean Victor ističe ljubav za domovinu, koja je „razvijena kod svih Slavena, a njihovu je patriotizmu razlog što se rađaju da budu slobodni i tako dostojni svoga bića, a ne da savijaju koljena pred jarmom feudalne njemačke i mađarske gospode”.

Na nekoliko mjesta istaknut će veličinu i zasluge biskupa J. J. Strossmayera (to je jedino ime koje spominje iz novije povijesti), čovjeka „napredna duha i prosvijećenog patriotizma”, koji je mnogo učinio da se sačuva narodni jezik i rodoljubni osjećaj, a za njegove projekte izriče pohvale, jer namjere i riječi ne mogu „zadržati svodovi Sv. Petra” (aluzija na poznati Strossmayerov govor u Vatikanu). Zatim ga hvali kao dobrotvora i osnivača JAZU, tog „nacionalnog hrama” koji bi trebao ujediniti sve Slavene.

To su samo osnovne misli i činjenice što ih sadrži knjiga Jeana Victora. U zaključku na kraju knjige autor kaže da te opservacije nisu drugo nego odvojeno mišljenje, jer nije moguće sve iznijeti u jednoj knjizi. A razvidno je da mu je glavni informator o društveno-političkoj situaciji u Hrvatskoj i Slavoniji bio Strossmayer, dok mu je povijesne i druge podatke pružio, vjerojatno, Franjo Rački. Jasno, autor je precijenio ulogu J. J. Strossmayera i, ne videći u Hrvatskoj i Slavoniji nikakve druge političke snage, nikom drugom ne posvećuje toliko prostora kao poznatom đakovačkom biskupu.

Navedene podatke iznio sam služeći se zabilješkama Martina Kaminskog i njegovim prijevodima nekih dijelova knjige Le Pélerin Slave. Profesor Kaminski (nakon brodske Pedagoške akademije i Historijskog instituta Slavonije djelatnik rektorata Sveučilišta u Zagrebu, umro 2009) bio je poznat kao bibliofil s vrijednom vlastitom knjižnicom rijetkih i dragocjenih knjiga. Ne zna se – rekao mi je Kaminski – koliko se primjeraka knjige Le Pélerin Slave do danas sačuvalo. Za nju se malo zna već stoga što je njezina gotovo cjelokupna naklada bila zaplijenjena, a njezin autor zbog promicanja slobodarskih ideja i slavenstva proglašen ruskim špijunom. Osim toga, za knjigu se malo zna i zato što je bila objavljena na francuskom jeziku, koji je u ono vrijeme bio u nas poznat samo rijetkim pojedincima.

Poznat je samo jedan osvrt na knjigu Rikarda Hafnera, novinara osječkog Hrvatskog lista dvadesetih godina prošloga stoljeća, koji pretpostavlja da je prezime Victor pseudonim. Autorstvo knjige Hafner dovodi u vezu s poljskim grofom Zarembom, koji je kao emigrant boravio u to vrijeme u Slavoniji, družio se s osječkim geometrom Le Maitreom, Francuzom po podrijetlu, s kojim je obilazio okolicu Osijeka tražeći starine.

Bilo bi zanimljivo istražiti tko je zapravo autor najstarijega putopisa o Slavoniji.