Stepinac – zaštitnik progonjenih

U svojstvu promicatelja postupka za proglašenje blaženim i svetim nadbiskupa Stepinca najdragocjeniji dokumenti bili su mi oni koje sam pronašao u arhivu CK KPH ili CK KPJ ili drugih arhiva međunarodnih ustanova, koje bezrazložno prikrivaju dokumente koji svjedoče o kršćanskoj dobrotvornosti na području NDH, a sve radi toga da se ne sazna cjelovita istina o nadbiskupu Stepincu, o ulozi Katoličke crkve u Drugom svjetskom ratu i poraću, ili pak da se trajno drži u zaptu cijeli hrvatski narod kao „ustašoidan“ / Čuđenje povjesničara Tvrtka Jakovine na podatak objavljen u tjedniku Der Spiegel da je najveći postotak Židova stradao u Kraljevini Jugoslaviji doista je pljuska povijesti nakon spoznaje da nigdje u Europi nije tako drastično bio primijenjen protužidovski zakon kao u Beogradu i u Srbiji / Moje je mišljenje da su Srbi tražili Stepinčevu glavu kao ustupak za likvidaciju Draže Mihajlovića

Crkvena godina započela je velikim događajima u Katoličkoj crkvi. Uz beatifikaciju sada blaženoga pape Ivana Pavla II., u Vatikanu se priprema i proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca. Uoči dolaska pape Benedikta XVI. u Hrvatsku razgovarali smo s postulatorom postulature za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, monsinjorom Jurjem Bateljom.

Snimio Mirko Cvjetko

Ova nam je godina započela s iznimnim djelom krašićkoga župnika Josipa Vranekovića Dnevnik – Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca. Kolika je važnost Vranekovićeve knjige s obzirom na još uvijek prisutne kontroverze u hrvatskom društvu o životu i smrti blaženog kardinala?

Kontroverze kojima se pokušava zasjeniti osobu bl. Alojzija Stepinca, kojega je blaženik Ivan Pavao II. prozvao „najsvjetlijim likom Crkve u Hrvata“, besmislene su i zlonamjerne. Njegova osoba i djelo podložni su proučavanju i kritici, ali ne zlonamjernoj i klevetničkoj. U to nas uvjerava i 900 stranica Vranekovićeva dnevnika koji nam predočuju lik bl. Stepinca od 24. studenoga 1951. do 27. siječnja 1960. Iz njega mogu crpsti građu, pouzdanu i autentičnu, svi ljudi i staleži, teolozi i povjesnici (naročito crkvene povijesti), politolozi i sociolozi, filozofi i komunikolozi, pedagozi i etnolozi, pravnici i psiholozi, antropolozi, medicinari, prirodoznanstvenici, i drugi. Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić je u Pozdravnom slovu napisao: „Dnevnik je značajno povijesno, duhovno i literarno djelo koje čitatelja ne može ostaviti ravnodušnim, a ujedno je i svjedočanstvo jednog povijesnog razdoblja, svjedočanstvo u kojem se oslikava lik vjernog pastira Crkve, ali i pisca ovog djela župnika Vranekovića, poniznog svećenika u službi Krista i njegove Crkve.“

Treba što prije hrvatskoj javnosti otvoriti oči za strahotne posljedice što ih je po hrvatski nacionalni i katolički identitet prouzročila srpska diktatura od 1918. pa sve do stvaranja samostalne države 1991, ali koja čini se i danas ima snažne pipke u RH / Ni stotine spašenih Židova u Stepinčevu primjeru nisu dostatan broj za medalju pravednika među narodima

Vranekovićev dnevnik pripada među najvjerodostojniju dokumentaciju za poznavanje Stepinčeve duhovnosti i prosudbe vremenitog života i zbilje vječnosti. Dnevnik nije ciljano objavljen uoči pohoda Benedikta XVI. hrvatskom puku, ali ima mnogo dodirnih točaka s ciljevima njegova dolaska, osobito gledom na očuvanje i promicanje kršćanskih vrijednosti, od kojih obitelj i vjera u zagovor nebesnika imaju prevažno mjesto. U tom je vidu Vranekovićev Dnevnik vrelo jasnih spoznaja i ohrabrenja, osobito za poznavanje i učvršćivanje katoličke baštine u narodu i zemlji Hr-vata. Njegovo je značenje presudno za bolje poznavanje duhovnoga uspona, moralne veličine i značaja bl. Alojzija Stepinca, koji nam po sadržaju Dnevnika postaje bliži i draži, uči nas kako je, unatoč protivštinama, u zgodno i nezgodno vrijeme moguće čuva-ti, promicati i posvetiti se u vjernosti Isusu Kristu i njegovoj Crkvi.

Kao postulator Postulature za proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca dnevno „živite“ s ostavštinom, dokumentima, slikama, pismima i knjigama o nadbiskupu Stepincu. Možete li nam izdvojiti neke od prikupljenih dokumenata, koja su se djela vašim zalaganjem zasad objavila, a koja još čekaju na objavu?

Počašćen sam što mi je povjereno istraživati i proučavati pismenu baštinu bl. Alojzija Stepinca. S njome se doista živi. Proučavanje je u službi života, jer svaka Stepinčeva riječ ima svoje duboko izvorište u životu i uvir u vječnost. U svojstvu promicatelja postupka za proglašenje blaženim i svetim nadbiskupa Stepinca uspio sam istražiti arhive državnih, partijskih, svjetovnih i crkvenih ustanova u kojima sam predmnijevao, ili su me dobronamjerni ljudi upozorili da bi mogli posjedovati, vrijedne dokumente. Plod takvoga rada jest 42.500 prikupljenih dokumenata. Bilo bi previše ustvrditi da sam te dokumente sâm pronašao. Mnoge od njih zatekao sam prikupljene u uredu što ga je kardinal Kuharić bio uspostavio u vidu proglašenja blaženim kardinala Stepinca. Želim ipak napomenuti da su mi najdragocjeniji dokumenti bili baš oni koje sam pronašao u arhivu CK KPH ili CK KPJ ili drugih arhiva međunarodnih ustanova, koje bezrazložno prikrivaju dokumente koji svjedoče o kršćanskoj dobrotvornosti na području NDH kao i na cijelom području Kraljevine Jugoslavije, a sve radi toga da se ne sazna cjelovita istina o nadbiskupu Stepincu, o ulozi katoličke Crkve u Drugom svjetskom ratu i poraću, ili pak da se trajno drži u zaptu cijeli hrvatski narod kao „ustašoidan“, što sobom nosi dalekosežne posljedice za narod i njegovu državu.

Franjo Tuđman dobro je poznavao značajku komunističkoga vladanja da među ljude unosi nepovjerenje te je poradio na svenarodnom pomirenju, koje nažalost i dan danas Srbi ne žele i kojemu se komunistički sljedbenici protive / Svi koji su protiv lustracije pomažu u ideološkoj pokornosti držati čitav jedan narod, a za sebe ostvarivati životne pogodnosti i „podobnosti“

Što se sve nalazi u Stepinčevoj ostavštini?

Stepinčeva ostavština sadrži desetke albuma slika, stotine pisama, te knjiga koje je on sastavio ili koje su o njemu napisane. Zato je potrebno sustavno i nadalje prikupljati dokumentaciju da bi se ona jednoga dana mogla u cijelosti pružiti hrvatskoj i svjetskoj javnosti. Naime, dosadašnji uradci pojedinih znanstvenika, osobito političara i pristranih povjesničara, nisu ni domaćoj ni svjetskoj javnosti otkrili cjelovitu istinu, ni istinitu ni pravednu ni objektivnu, kako o samom nadbiskupu Stepincu tako ni o ulozi Katoličke crkve u hrvatskom narodu u 20. stoljeću. Nedavno je u Jutarnjem listu (2. travnja 2011.) objavljen članak „U Jugoslaviji je ubijeno najviše Židova, 95 posto?!“, u kojem člankopisac iznosi čuđenje povjesničara Tvrtka Jakovine da bi „najveći postotak Židova stradao u Kraljevini Jugoslaviji“. Povod tom čuđenju dao je njemački tjednik Der Spiegel, koji je progovorio o čišćenju Židova baš u Srbiji, u Kraljevini Jugoslaviji. Jakovinino čuđenje je doista pljuska povijesti nakon spoznaje da nigdje u Europi nije tako drastično bio primijenjen protužidovski zakon kao u Beogradu i u Srbiji, gdje su pobijeni gotovo svi Židovi, i da su prvi protužidovski zakoni doneseni baš u Beogradu. Naime, između Berlina i Beograda vladala je vrlo prisna politička suradnja, a vlada Kraljevine Jugoslavije nije prosvjedovala kad je u ožujku 1938. Njemačka pripojila Austriju i u rujnu Sudete. Bilo je očito da je Njemačka tada trebala jaku Jugoslaviju. Tako se Jugoslavija u predratnom vihoru sve više priklanjala Njemačkoj i 5. listopada 1940. izdala prvi antižidovski zakon. Srpski su vođe dali odvesti u logore i poubijati gotovo sve Židove nastanjene u Beogradu, a dobivši od Njemačke potom povoljna politička obećanja, Jugoslavija je 25. ožujka 1941. pristupila Trojnom paktu, tj. vojnom savezu zvanom sile osovine.

O tome je brojna svjedočanstva objavila spisateljica Ljubica Štefan u knjigama: Pregled srpskog antisemitizma, Od bajke do holokausta, Mitovi i zatajena povijest. Svoja istraživanja i spoznaje o nadbiskupu Stepincu i načinu njegove pomoći Židovima i njihovu spašavanju objavila je u knjizi Stepinac i Židovi. Svjedočanstva i dokumente o pojavi antisemitizma i rasnih progona u Kraljevini Jugoslavije prikupio je i objavio Tomislav Vuković u knjizi Mozaik izdaje. Svaki se dobronamjerni čovjek s pravom pita zašto te istinite činjenice proizvoditelji pamfleta i neprijatelji Katoličke crkve sustavno ignoriraju i prešućuju, pa se čudom čude kad stranci otkrivaju strahote grobova i žrtava koje nisu napunile „ustaške“ ruke.

Imali još dokaza o sustavnim progonima?

O komunističkom bezakonju govori i 9.800 stranica dokumenata iz arhiva UDBE, svjedočeći o montiranju sudskog postupka protiv nadbiskupa Stepinca, progonu Katoličke crkve i progonu svih dobronamjernih ljudi koji su voljeli svoj hrvatski narod i željeli dobrobit njegovoj domovini. U tom kontekstu valja promatrati i djelovanje zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji je ljubav prema narodu držao ne samo vrlinom, nego i dužnošću, ustanovljenom Božjom objavom. Od te brojne dokumentacije do sada sam, u knjizi Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok evanđelja ljubavi (Zagreb, 2010., troknjižje) uspio objaviti 691 dokument, koji govore na koje je sve način nadbiskup Stepinac spašavao Židove, Srbe, Slovence, Hrvate nepoćudne vlasti, komuniste i druge stradalnike rata, ali i o zloći komunističkog režima kojemu nadbiskup Stepinac nije želio podložiti ni svoj vjernički stav ni Katoličku crkvu. Pozivam gospodu profesore Goldsteina, Jakovinu i sve druge koji pišu o bl. Stepincu, da uzmu u ruke sav taj 691 dokument pa onda neka donose svoje sudove!

Razgovor u cijelosti možete pročitati u Vijencu br. 449 od 19 svibnja 2011.