Snažne emocije i destruktivnost

Između Park Chan-wooka i Bong Joon-hoa, usprkos različitim uzorima, mnogo je sličnosti: od svježih pristupa odabranim žanrovima, preko redateljskog i pripovjedačkog majstorstva, do slojevitoga psihološkog profiliranja likova i posezanja za eksplicitnim nasiljem

Zahvaljujući ponajviše redateljima Park Chan-wooku, Bong Joon-hou i Kim Ki-duku, kojima svakako valja pridružiti autora sjajne Poezije Lee Chang-donga te s određenom rezervom Kang Je-gyua, potpisnika hitova Shiri i Izgubljeno bratstvo, kao i Kim Sung-sua, redatelja zapažene povijesne epske romantične drame Musa ratnik, južnokorejsku kinematografiju tijekom posljednjega desetljeća opravdano krase epiteti velike i jedne od najzanimljivijih svjetskih kinematografija.

Kadar iz filma Majka

Posrijedi su redom filmaši s ostvarenjima kojih su se i hrvatski gledatelji makar dijelom imali prilike upoznati, a među kojima titula najintrigantnijega neosporno pripada Park Chan-wooku. On je umjetnik koji je nakon debitantskog ostvarenja The Moon is... the Sun´s Dream iz 1992. tijekom 90-ih iskustvo i redateljsku zrelost stjecao filmom A Trio i akcijskom dramom JSA: Joint Security Area, da bi nepodijeljenu naklonost i kritike i publike konačno zaslužio šokantnom i ekstremno nasilnom „trilogijom o osveti“ sastavljenom od naslova Simpathy for Mr. Vengeance, Oldboy i Simpatija za gospođu Osvetu. Dojmljivom psihološkom art-triler dramom Oldboy, središnjim i najuspjelijim dijelom trilogije, Chan-wook se hrvatskim filmofilima predstavio kao mudar, zreo i promišljen autor, kao izraziti moralist i traged iznimno vješt u pričanju kompleksnih storija i prepletanju filmskih žanrova. Svojim djelima, uključujući i nedavno na DVD-u objavljenu fantastičnu romantičnu horor-dramu Žeđ, Park Chan-wook se etablirao kao dijelom mizantrop zaokupljen egzistencijalnim dramama, kao umjetnik kojega za stvaranje začudnih, vizualno iznimno dojmljivih, sugestivno tjeskobnih, naglašeno nelagodnih i efektno stiliziranih studija ljudske naravi i destruktivnosti nadahnjuju klasične grčke tragedije podjednako kao i religijski simbolizam i egzistencijalizam. Nazivajući se ateistom koji se snimanjem filmova oslobađa djetinjih trauma, jer je kao miran i povučen klinac često postajao žrtvom agresije svojih vršnjaka, zbog čega je priželjkivao osvetu, Chan-wook većinu svojih filmova predstavlja kao priče o samoiskupljenju, oprostu i pročišćenju od grijeha, koje s odnosom prema Bogu nemaju prevelike veze iako ih odlikuje istaknuti religijski simbolizam. Premda se u njima uvijek bavi negativnim emotivnim stanjima protagonista predočenima putem nerijetko ekstremnoga nasilja za kojim posežu, redatelj unatoč stilizacijama koje ne smijemo brkati s glamurom to nasilje nikad ne glorificira. Upravo suprotno, njegovi protagonisti zbog osvete kojoj se utječu naposljetku plaćaju iznimno visoke cijene, a autor uvijek jasno sugerira da svako nasilje neizbježno rađa novo.

Hitchcock kao nadahnuće

S obzirom na njegove tvrdnje da ga je za bavljenje filmskom režijom presudno nadahnula Hitchcockova Vrtoglavica, nimalo ne čudi što su glavne tematske preokupacije Park Chan-wookovih tjeskobnih karakternih studija rubna psihofizička i emotivna stanja traumatiziranih, opsesivnih i ponekad mentalno nestabilnih pojedinaca.

Nakon što se u svom prethodnom filmu, psihološkoj humornoj romantičnoj drami I´m a Cyborg, But That´s OK iz 2006. na iznimno suptilan način pozabavio ljubavnom vezom dvoje mentalno hendikepiranih mladih ljudi, autor se u dijelom Zolinim romanom Thérčse Raquin nadahnutoj Žeđi okrenuo fantastici i hororu te kreirao začudno poetičnu storiju o požrtvovnom svećeniku koji spletom okolnosti postane vampir i zaljubi se u frustriranu mladu suprugu svoga starog prijatelja. Vrlo sugestivno režirana, s osloncem na neobične rakurse, odlično glumljena te crnim humorom i religijskom simbolikom prožeta cjelina nudi pronicav i često nelagodan pogled na ovozemaljski i zagrobni život, na humanost, smrtnost i vječno traganje za ljubavlju.

Očarava vještina kojom autor šekspirijansku tragediju utemeljenu na dvama slojevitim karakterima i njihovu složenom odnosu nadograđuje ekstremnim nasiljem i elementima gotičkog horora te stvara moralistički intoniranu priču o senzibilnom svećeniku koji će prvotnu predanost Bogu i požrtvovnost prema ljudima postupno zamijeniti odricanjem od Boga i uzimanjem ljudskih života. On kao vampir čudesnim izlječenjima spašava ljude, dok žeđ za krvlju zadovoljava na pretilom bolničkom pacijentu koji leži u komi. Na transformaciju će ga pak nagnati nezasitna ljubav prema isprva plahoj i možda zlostavljanoj ženi koja će se prometnuti u psihotičnu vampiricu bezobzirnu prema ljudskim životima. A kad shvati da je od nekadašnjeg božjeg sluge postao sluga sotone, svećenik će izlaz iz humanistički i etički nepodnošljive situacije pronaći u zajedničkom suicidu s voljenom, u skladu s rečenicom Giordana Bruna da „samoubojstvo znači da si umro kao mučenik za đavla“.

Angažman i psihopatologija

Između Park Chan-wooka i redateljskim umijećem njemu ravnopravna Bong Joon-hoa mnogo je sličnosti, iako prvi filmaš kao redateljske uzore ističe Hitchcocka i Tarantina, a drugi Johna Frankenheimera i Davida Lyncha. Te se sličnosti protežu od svježih pristupa odabranim žanrovima i bavljenja intrigantnim temama poput serijskih ubojica i pomaknutih, dramatičnih i emocijama nabijenih obiteljskih odnosa, preko redateljskog i pripovjedačkog majstorstva te posvećivanja iznimno mnogo pozornosti kreiranju sugestivnog ozračja, do slojevitoga psihološkog profiliranja likova i posezanja za eksplicitnim nasiljem i crnim humorom.

Sve navedeno bilo je razvidno u dvama u nas već distribuiranim filmovima Bong Joon-hoa, u izvrsnom i socio-politički angažiranom crnohumornom trileru Sjećanja na ubojstvo te u nešto inferiornijoj i ekološkim angažmanom obojenoj fantastičnoj horor-melodrami Domaćin, a jasno se otkriva i u psihološkoj socijalnoj krimi-drami Majka.

U svom zasad posljednjem filmu Bong Joon-ho, član Demokratske radničke partije, minorne južnokorejske ljevičarske stranke, u određenoj se mjeri vraća na teren Sjećanja na ubojstvo i nudi snažnu, emotivnu i rastućom tragikom obilježenu storiju o majci koja se u nekom provincijskom gradiću svim snagama bori za spas svog duševno nestabilna sina osumnjičena za ubojstvo. Ona je prodavačica ljekovitog bilja koja ilegalno prakticira akupunkturu i neprekidno motri na dobrodušnoga sina, tinejdžera najčešće nesvjesna svojih postupaka i njihovih posljedica. Pretjerana majčina skrb ispočetka ukazuje na posesivnost, sve do trenutka dok policajci ne privedu mladića pod sumnjom da je okrutno umorio vršnjakinju koja mu se sviđala. On je te večeri prolazio ulicom u kojoj se zbio zločin, a posljednje čega se sjeća jest da ga je netko gađao kamenom. Uvjerena da joj je sin nevin i da ga je lijena, troma i nezainteresirana ruka pravde odabrala kao žrtveno janje, majka odluči vlastitom istragom pronaći pravoga krivca. No istraga uvjetovana i sinovim djelomičnim prisjećanjem okolnosti čitavog događaja odvest će je u neočekivanom smjeru, a pomalo neobičan razvoj zbivanja rezultirat će, slično filmu Žeđ, moralno nepodnošljivim spoznajama, udvostručavanjem tragedije i napokon neraskidivom povezanošću majke i sina u zločinu.

Zavođenje gledatelja

O nekim segmentima Majka se doima poput filma-blizanca kakvoćom za nijansu superiornije u uvodu spomenute Poezije Lee Chang-donga, s kojom uz zaplet o ženi koja postaje svjesna psihopatologije svog potomka dijeli i socijalno realističan kontekst, elaboriranje okrutnih životnih situacija, dojmljivu vizualnost i naglašavanje tjeskobe intimnih ljudskih drama, koje suptilno poetizira. Analizirajući složen odnos roditelja i djeteta, Bong Joon-ho u sjajno glumljenoj i efektno estetiziranoj Majci znalački zavodi gledatelja i prisiljava ga na identifikaciju s protagonistima, da bi ga u jednom trenutku doveo na brisani prostor suočavanja s naglom erupcijom zvjerske okrutnosti i psihopatologije u likovima s kojima suosjeća. Premda ta erupcija ima čvrsto opravdanje u najbližem krvnom srodstvu, to nimalo ne umanjuje gledateljsku nelagodu. A nakon tog otkrića redatelj u crnohumornom tonu cjelinu zaključuje scenom majčina psihotično-eskapističkog i možda oslobađajućeg plesa u autobusu, sekvencom srodnom onoj njezina plesa u polju kojim je tako nevino otvorio film. Ukratko, i Žeđ i Majka naslovi su koje ambiciozniji filmofili nikako ne bi smjeli propustiti.