Slikovitost poetskih razina

Svaki pjesnik ima svoju mjeru pjesničkog kazivanja, svoju unutarnju svrhovitost koja se čitatelju otprve ne otkriva. Možda ona suhoparna sintagma „što je pjesnik htio reći“, usprkos očiglednoj banalnosti, ipak ima svoj raison d’ętre koji nalazi opravdanje u opetovanu traženju toga imaginativnog smisla. Kažem opetovanom, jer svaki pjesnik projicira svoju književnu paradigmu tražeći u pjesmotvorima vlastiti ekvilibrij, svoje osebujno otkrivanje svijeta. A traženje te ravnoteže po svojoj mjeri mukotrpan je put i zato poseban. Doduše, u današnjim globalističkim perturbacijama i poezija uranja u neka poremećena, neudobna stanja, podvrgnuta lažnoj transcendentnosti u kojoj je artificijelnost i konfliktna netransparentnost definitivno obilježje tzv. modernosti, kad nerazumljivost pjesme postaje trendom, kad postaje in ili must. Onda se izmisle i nazivi poput stvarnosna poezija, jer ambivalentnosti ima u nas kao u priči. Na svim razinama.

Izd. Jutro poezije, Zagreb, 2011.

A zbog poetske razine privukla me knjiga pjesama Suhozid pjesnikinje Lidije Dujić. To je ponajprije susret s imaginativnim jezikom, gibljivim i dinamičnim, koji kreira vitalnu sliku boja i zvukova.

Poetski antropomorfizam koincidira sa svijetom pjesnikinje koja se identificira sa životom prirode pridajući joj čovjekolika svojstva.

Stihovi pjesme Kako smo se rijeka i ja spremile na počinak asociraju diskretno i na ljubavna čuvstva:

Tijela nam pomno istražuju / vlastite oblike

predajući ih dnu, tlu / napuklom od prekinutih molitava, / nedosanjanih snova…

U ovoj zbirci od šezdesetak pjesama rijetko ćemo naići na izrazito ljubavnu pjesmu. Ipak, pjesnikinja je znala imaginativnim jezikom pretočiti ozvučene poetske slike u jednu drugu, asocijativnu dimenziju:

Tkanina slijedi liniju dodira. / Jednosmjerno, /

Ne prepoznajući ugibališta / (tvojih) usana, / spušta se do koljena. / U porubu ne razaznaje rub

vlastitog tijela. (Spavaćica)

Pjesme Lidije Dujić komuniciraju s čitateljima vizualiziranim govorom slika što gotovo bajkovito proširuju odabrani vidokrug kojem ne nedostaje diskretan ironijski odmak uronjen u simboliku svakodnevice:

Moj je prozor stisnuo čvrsto kapke, / rukama poklopio oba uha / i sav se skupio pod ono malo kose. / Leđa je okrenuo ulici, / nogama se pomiješao / s korijenjem biljka lončarica / (jer misli da ga ne vidim) / i plače. (Strah)

Sam naslov zbirke Suhozid asocira na podizanje zida u koji se ugrađuje kamen bez uobičajenoga veziva. Tako pjesnikinja kreirajući svoj „poetski zid“ prinosi, osmišljava pjesme i u tom autonomnom stvaralačkom činu, svaka pjesma postaje svijet za sebe. Živi i pulsira – sobom:

Eno što si mi darovao: / padinu još neprocvalih narcisa, / usjeklinu divljih bezmirisnih metvica / i brežuljak navodno najljepših zalazaka. (Darov(an)i)

I to je obol začudnoj ljubavnoj semiologiji.

Za kraj, iz pogovora književnika Ludwiga Bauera:

„…i da je svaki trenutak života vrijedan poetizacije, vrijedan pjesničkog proživljavanja i zapisa.“