Šimun Kožičić Benja i njegova glagoljska tiskara u Rijeci

Pojava Kožičićeve tiskare u prvoj polovici 16. stoljeća krupan je događaj u kulturnoj povijesti hrvatskoga naroda, napose u kulturnoj povijesti grada Rijeke. To više što su u njoj sve knjige tiskane nacionalnim (glagoljskim) pismom i hrvatskim jezikom

Šimun Kožičić Benja (oko 1460–1536) potomak je jedne od najstarijih, najuglednijih i najbogatijih plemićkih obitelji u Zadru: punih osam stoljeća obitelj je živjela u Zadru. U rodnom gradu mogao je primiti humanističko obrazovanje, jer je Zadar u drugoj polovici 15. stoljeća imao nekoliko humanističkih učitelja, među kojima su bila poznata imena onoga vremena. U isto se vrijeme u gradu njegovala staroslavenska liturgija. Ali i u samoj obitelji Benja njegovala se glagoljaška tradicija i humanistička kultura. Jedan od začetnika humanizma u Hrvata bio je član te obitelji Juraj Benja (Georgius Begna, umro 1437), koji je djelovao u humanističkom krugu formiranom unutar Samostana sv. Krševana u Zadru (N. Kolumbić). Šimunov djed dao je u Ugljanu na istoimenom otoku sagraditi samostan s crkvom posvećenom 1430. sv. Jeronimu, koji je u to vrijeme slavljen kao legendarni „izumitelj“ glagoljice i kao zaštitnik glagoljaša. Za svećenika Kožičić se mogao spremati u Zadru. U Rim je prvi put došao 1500, gdje je papa Aleksandar VI. svojim nedostojnim životom vrlo neugodno djelovao na njega. Zadarskim kanonikom i upraviteljem Crkve sv. Ivana – izvan luke u Zadru postao je 1502, potom i arhiprezbiterom (nadsvećenikom) na Pagu. Biskupom modruškim ili krbavskim izabran je 7. studenoga 1509. U lipnju 1510. Kožičić je na dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja Vladislava II. Jagelovića s darovima: blagoslovljenim mačem, kapom i šeširom koje je kralju poslao papa Julije II. („dar koji su u to doba pape darivali samo najutjecajnijim ratnicima“), kad je papa nastojao skloniti istoga kralja na mir s Venecijom i na rat s Turcima (Kožičićeva diplomatska uloga). Zadarski notar Ivan Filip Rajmundo bilježi da je u listopadu 1510. boravio u rimskoj kuriji („in curia romana“), u kojoj je i odsjeo. Nakon što su Turci zauzeli Jajce i prodrli u Krbavu i Liku, opljačkali su i popalili dio Modruške biskupije. Zauzeli su i sam Modruš i zapalili biskupsku palaču. Kožičić je napustio Modruš i povukao se u Novi Vinodolski, u kojem se nije osjećao sigurnim, pa se 1529. prebacio u Rijeku. „Ovdje sad provodim život na području Rijeke, jer se ne usuđujem biti u Vinodolu poradi Turaka, iz ruku kojih jednom jedva utekoh“, pisao je 1530. ljubljanskom kapetanu Kacijaneru. Prema jednima u Rijeci se smjestio u dvoru Nikole Jurišića, riječkoga kapetana, a prema drugima ondje je imao veliku stambenu zgradu. Sam pak kaže da su njegove knjige štampane „v Rici v hižah prębivanija častnoga gospodina Šimuna biskupa modruškoga“. Iz Rijeke se 1532. vratio u rodni Zadar i ondje je umro u ožujku 1536. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u spomenutom franjevačkom Samostanu sv. Jeronima u Ugljanu. Godinu dana nakon smrti brat Ivan Donat, zadarski kanonik, postavio mu je nadgrobnu ploču, bogato ukrašenu s uokvirenim latinskim natpisom, u kojem Ivan Donat govori o zaslužnome bratu Šimunu, modruškome biskupu, preslavnomu u znanosti božanskih i ljudskih književnosti, pobožnim roditeljima Alvizu i Oreji i premilomu bratu vitezu Petru.

Govori u papinskoj palači

Kao Simon Modrusiensis bio je nazočan na Petom lateranskom koncilu, koji se sastao 1512. i trajao do 1517. godine. Na šestoj sjednici koncila i sam je Kožičić 27. travnja 1513. održao govor na latinskom jeziku, a drugi 5. studenoga 1516. U prvom govori o nevoljama svoje domovine koje dolaze od Turaka.

Naslovna stranica Misala hruackoga Šimuna Kožičića tiskanoga u Rijeci 1531. / Reprodukciju ustupila Erasmus naklada

„Skradin, grad nekoć vrlo slavnog sudišta, napadnut više puta pa čak i ove godine, to smo upravo nedavno vidjeli, sam se obranio više Božjom nego ljudskom pomoći izgubivši u svojoj blizini četiri utvrde. A da je modruška Crkva kojoj ja sada, makar nedostojan, stojim na čelu neprestano izložena napadima, da su sela spaljena, utvrde osvojene i da su za ova dva mjeseca dvije na juriš zauzete i razorene i da je – jao žalosti – odvedeno više od dvije tisuće kršćana, ima li tko koji još to nije čuo, još nije zajecao, osim nas ovdje u Gradu koji drijemamo, slušamo i za to ne hajemo.

Ne spominjem ostalu obalu Jadranskog mora i svu Dalmaciju; iako je ona opustošena neprestanim provalama, najviše upravo zbog toga jer što god je u njoj bilo najboljih pješaka i konjanika, svi su oni pozvani u italske mreže, ipak da vas uporno ne brane budne straže Mlečana i uvijek vrlo moćno brodovlje i da k tome Dalmatinci nisu ratoborni, pred sobom biste na svoje oči gledali Turke u Italiji, jer je odavno provaljena ona brana, skršeni oni zavori i pregrade...

Nas ništa ne plaši sve bliži, sve moćniji, sve okrutniji neprijatelj. Ima ovdje velik broj naših ljudi koji se jadni izgubivši maloprije žene i djecu i čitav imetak, meni utekoše moleći savjet i pomoć. Mogao bih i ja vama danas, oci, na ovom istom mjestu pokazati njihove svježe i još krvave rane. Ali dokle ćete još trpjeti takva neprijatelja u blizini? Koliko ćete ga dugo podnositi kao čavle u očima i sulice u slabinama?... Bojim se, zaista se bojim i vjerujte, oci, kako će se to više nego sigurno dogoditi da će za kratko vrijeme, ako se što ne poduzme, kod vas ručati oni koji su već doručkovali s onima o kojima sam govorio.“ Izravno se obraća papi Leonu X. da pomogne kršćanima u borbi protiv Turaka. „Tebe smo, preblaženi Leone, očekivali kao spasitelja... Udri na one koji nas udaraju.“

U drugom govoru koji naslovljuje De Corvatiae desolatione oratio ad Leonem X, pontificem maximum (Opustošena Hrvatska) prikazuje žalosno stanje u poharanoj Hrvatskoj i moli papu za brzu pomoć – za borbu protiv Turaka i otkup zarobljenika.

„Tebi, dakle, kako rekoh, pripada briga da kršćanska zajednica ne pretrpi kakvu štetu. Stoga se, preblaženi Oče, pobrini da ostali kršćani jasno vide kako nas je spasila tvoja pomoć. Mi jadnici malo od vas tražimo moleći da utažimo glad mrvicama koje padaju s vašeg stola.

Što koristi, zaklinjem vas Bogom, neutaživom žudnjom zgrtati zlato i srebro kad ga zgrtana čuvamo kao orlolavovi? Podižemo goleme palače i, kao da ćemo u njima vječno stanovati, oblažemo ih zlatom i mramorom. Što nam koristi skupocjeno pokućstvo? A zlato, koje crkva treba da ima za otkup zarobljenika da ne padne u vlast neprijatelja... kakvu svrhu ima pri svetom obredu, ako se oskvrnjuju hramovi, pljačkaju posvećena mjesta, obeščašćuju djevice, kalja Božje svetište i ako gledamo i podnosimo da svetogrdna neprijateljska ruka izvlači iz svetohraništa presveto tijelo Kristovo i da ga bez ikakve kazne nogama gazi? Dva dječaka (tako vam svemogućeg Boga) iz nedavnog modruškog plijena otkupljena su od Turaka za ciglih 6 vagana zobi, treći dječak za 1 vagan, a četvrti za pogaču, tako da smo vrlo malim dijelom zlata ili srebra, koje čuvamo pretjeranom brižljivošću, mogli ne samo otkupiti čitav onaj plijen nego i spriječiti da budu zarobljeni“ (s latinskoga na hrvatski jezik preveo Veljko Gortan).

Kožičićevi sjajni govori uklapaju se u renesansni književni rod opus oratorium, svojstven za renesansna historiografska djela. Oni se nadovezuju na niz također sjajnih renesansnih govora i epistola naših autora od sredine 15. stoljeća. Oba govora „vrve biranim riječima i skladnim izrazima, sračunatima na jači efekt kod obrazovanih slušatelja, pravi su arsenal antičkih i retoričkih rekvizita i sjajan obrazac Ciceronova stila i govorničke umješnosti“ (Glavičić).

Novootkriveni latinski tekst

U novije vrijeme otkriven je još jedan latinski tekst u kojem se Benja pojavljuje kao pisac predgovora u knjizi Marka Vigeria: Simon Begnius, episcopus Modrusiensis, lectoribus bene vivere (Šimun Benja, biskup modruški, čitateljima želi čestit život). Otkrio ga je naš suvremenik ing. Ivo Dubravčić, bibliofil s bogatom vlastitom zbirkom starih hrvatskih knjiga, u primjerku Vigeriove knjige pohranjene u Sveučilišnoj knjižnici u Antwerpenu. Tekst predgovora temeljito je raščlanio poznati naš marulićolog Bratislav Lučin.

Predgovor je u neku ruku poslanica upućena čitateljima, u kojoj Kožičić pripovijeda kako mu je u knjižnici oca Marka Vigerija, koju je po njegovoj želji sređivao, u ruke dospio rukopis Controversia de excellentia instrumentorum Dominicae passionis per Marcum Vigerium, episcopum Praenestinum, cardinalem Senogalliensem, discussa (Spor o štovanju oruđa Muke Gospodinove raspravljen po Marku Vigeriju biskupu Prenesta, kardinalu Sinigaglie). Kožičiću se rukopis toliko svidio da ga je više puta pročitao i „stekao za sebe nemalu korist“, „da je svoju korist odlučio... (trudom tiskara) učiniti dostupnom“ i čitateljima. Dao ga je tiskati u tiskari braće Euharija i Marcela Silbera alias Franck u Rimu (iz tiska je izašla 12. studenoga 1512). Bratislav Lučin je pokazao da je Kožičićev tekst, premda nevelik (jedva jedna kartica), važan iz nekoliko razloga. Ponajprije zato što je bio nepoznat, a najranije je tiskom objavljeno Kožičićevo djelo. Do otkrića se mislilo da prvenstvo pripada govoru na lateranskom koncilu 1513. Predgovor donekle upotpunjuje oskudne podatke o Kožičićevu boravku u Rimu i povrh toga pokazuje uvjete tiskanja njegovih latinskih govora. Samim time što je jedan od najizvrsnijih teologa svojega vremena, magister Sacri palatii (učitelj Svete palače), to jest službeni papin teolog i kardinal, povjerio Kožičiću sređivanje svoje knjižnice, što je odobrio da se pobrine za tiskanje njegove knjige i, povrh toga što je dopustio da se Kožičić u knjizi i sam pojavi kao pisac predgovora, pokazuje da je Kožičić u Rimu stekao ugled prije nego što je održao prvi govor na lateranskom koncilu.

Što se pak tiče tiskanja Kožičićevih latinskih govora, Bratislav Lučin zapazio je da su grafički okviri naslovnica obaju govora (1513. i 1516) „potpuno jednaki“ naslovnici Vigeriove knjige iz 1512. godine. Iako na objavljenim Kožičićevim govorima nema kolofona ni podataka o tome gdje su tiskani, pretpostavljalo se da su objavljeni u Rimu, ali za tu pretpostavku nije bilo dokaza. Sad kad se zna da je Kožičić Vigeriovu knjigu dao tiskati kod braće Euharija i Marcela Silbera alias Franck u Rimu „smijemo s dovoljno utemeljenosti zaključiti kako su Kožičićevi govori tiskani u istoj tiskari, u istom gradu“ kao i Vigeriova knjiga (Lučin).

Zajedno s predgovorom objavljenim 1512. u knjizi kardinala i znamenitoga teologa Marka Vigerija, govori na lateranskom saboru čine Kožičićev latinski opus, koji je ocijenjen kao „formalno i sadržajno interesantan i kao izvještaj iz prve ruke i prvorazredno povijesno štivo“ (Glavičić). Kožičićevi latinski govori zapravo su autentični komentari svoga vremena (Kurelac).

Tiskarski pothvat u Rijeci: 6 knjiga za 6 mjeseci

Kožičić je u Rijeci osnovao tiskaru i 1530. putovao u Mletke radi tiskarske opreme. Ondje je nabavio jednu nepotpunu seriju dekoriranih polugotskih ksilografskih inicijala s portretima svetaca; dao je izraditi svoj tipografski znak, koji je zapravo njegov obiteljski grb; pet jednostavnih crno-bijelih glagoljskih ksilografskih inicijala; dvije vrste ukusnih glagoljskih slova; manje polugotske inicijale i u istoj veličini sedam glagoljskih inicijala. Polugotske inicijale s likovima svetaca izradio je umjetnik Mattio da Treviso, jer neki drvorezi imaju njegove signature: m, M P i mati fecit. Nije poznato tko je Kožičiću izradio ostalu grafičku opremu (Kolendić). Poznato je da su glagoljska slova u Mlecima tada imali Andreas Torresani i Bindoni-Pasini. Kod Torresanija je tiskan glagoljski brevijar 1493. i 1527. raskošni glagoljski bukvar (početnica), a u tiskari F. Bindoni i M. Pasini izašao je 1528. Misal Pavla Modrušanina. Slova Kožičićeve tiskare ne odgovaraju ni jednima ni drugima i do danas se ne zna tko je lijevao kalupe za njih.

U Rijeci je u nepunih šest mjeseci – od 15. prosinca 1530. do 27. svibnja 1531. Kožičić u vlastitoj tiskari objavio šest glagoljskih knjiga: priručnik (bukvar, abecedarij), početnicu za učenje glagoljice i čitanje molitava, koji naslovljuje: Psaltir; molitvenik za privatnu pobožnost (liber horarum): Oficij rimski. Oficij blaženije Devi Marije; misal: Misal hruacki; mali ritual: Knjižice krsta; povijesno djelo o rimskim papama i carevima: Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov; i priručnik o tome kakav treba biti redovnik: Od bitija redovničkoga knjižice.

Navedene knjige uglavnom su jedina i, dakako, najvažnija svjedočanstva o Kožičićevoj tiskari, jer drugi dokumenti o njoj gotovo da nisu ni poznati. U kolofonima, završnim formulama na kraju knjiga, zabilježeni su podaci o priređivaču, mjestu i datumu tiskanja i tiskarima. Iz kolofona se saznaje: da je knjige priredio Šimun Kožičić Zadranin, biskup modruški; da je tiskara radila u Rijeci i bila smještena u kući Kožičićeva prebivanja; da su ih tiskali vjerojatno Dominik i Bartolomej iz Brescie (z Breše) o Kožičićevu trošku (traćenijem jego to jest Kožičićeve milosti). U svim knjigama osim u Psaltiru zabilježen je datum izlaska (dan, mjesec i godina).

Prva knjiga – molitvenik

Prva datirana Kožičićeva knjiga je molitvenik, tiskan 15. prosinca 1530. pod naslovom Oficij rimski. Oficij blaženije Devi Marije kužan i popravljen častnim ocem gospodinom Šimunom biskupom modruškim s mnogimi jaže pridana sut: kako se v sledećem voĵi kažet.

Molitvenik je sadržajem bogat, s mlađim dodacima (Kožičić već u naslovu ističe da je njegov Oficij rimski s mnogimi jaže pridana sut). Molitvenik je tipa liber horarum. Osnovnu jezgru toga tipa molitvenika čini služba ili oficij Marijin potom kalendar i psalmi pokornički. Namijenjen je privatnoj pobožnosti. Zadar je među prvim gradovima u Europi gdje se tip liber horarum uopće javlja (Benvin). Zadranin Šimun Kožičić u svoj je Oficij rimski unio: uvodne dijelove (s kalendarom), Marijinski dio, psalamski euhologij (grč. molitvenik), opći euhologij, Zrcalo svestnoe (Speculum conscientiae) i dodatak. Opći euhologij uz još neke molitve (sv. Augustina, sv. Ciprijina, sv. Anselma i dr.) sadrži Petnaest molitava sv. Brigite, legendarne švedske svetice (1303–1373), što ih je tobože sv. Brigita izrekla pred Raspetim. Svetica je poznata po viđenjima, objavama, u kojima je raspeti Krist opominje i savjetuje kako bi ljudi trebali kršćanski raditi i živjeti, pa su njezine molitve osobita pobožnost prema Isusovoj muci. Pripisuje im se velika moć, pa se i danas mole: tko ih moli svaki dan tijekom jedne godine – vjeruje se – bit će mu osigurano da bude primljen i pridružen najvišem zboru anđela. U hrvatskoj književnosti Petnaest molitava sv. Brigite poznate su još u dubrovačkom ćirilskom molitveniku iz 1512, tiskanu u Veneciji u tiskari Giorgio Rusconi.

Kolofon: Štampan v Rici v hižah prebitanija (!) višerečenoga gospodina Šimuna biskupa Modruškoga Dominikom i Bartolomejom z Breše. Vladajuću tagda prevedrenomu gospodinu Frdinandu kralju rimskomu ugarskomu i češkomu. Leto ot krstijanskoga spasenija. 1530. Dan 15. dektebra miseca. Bogu hvali.

Očuvano je šest originalnih primjeraka: Milano, Sankt-Peterburg (2 primjerka), Weimar, Zagreb (2 primjerka).

Misal ukrašen drvorezima

Najopsežnije i najljepše Kožičićevo djelo svakako je Misal hruacki po rimski običaj i čin: sa vsimi jaže v dijačkih misaleh sut: v njemže neičtena męsta popravljena sut: mnoga ošće znova stlmačena i pridana sut: jakože voĵ kažet: iže jest na konce misala: na božju hvalu i hrvackago jezika prosvećenije. Zamęrite punte vi ki čtetę: da razumeli budete slovo božije: jemuže slava budi vsagda i čast.

Obiluje polugotskim i glagoljskim inicijalima, ukrašen je drvorezima, od kojih neki idu preko cijele stranice (Navještenje, Raspeće). Još nije proučen pa nije poznato je li Kožičić za predložak uzeo rukopisni ili tiskani tekst, jer su u liturgijskoj upotrebi bili brojni rukopisni glagoljski misali, a prije Kožičićeva Misala objavljena su čak tri glagoljska misala (1483, 1494. i 1528). Kožičić u inciptu navodi da je misal po rimski običaj i čin sa svime onim što imaju latinski misali (sa vsimi jaže v dijačkih misaleh sut) i da su u njemu „neizbrojena“ mjesta popravljena (neičtena mesta popravljena sut) i uz to mnoga ponovo prevedena i dodana (za riječ neičten „neizbrojen“ Akademijin Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika ima samo dvije potvrde – obje iz Kožičića). Što je Kožičić ponovo prevodio; što je dodavao tradicionalnom glagoljskom misalskom tekstu, a što mijenjao u jeziku – pokazat će istraživanja, koja su u tijeku.

Kolofon: Svršujet misal hrvacki od slova do slova kužan popravljen i prępisan častnim va Isukrstę otcem gospodinom. Šimunom Kožičićem Zadraninom biskupom Modruškim:Štampan v Rici: v hižah jego prębivanija: traćenijem jego milosti. Dominikom i Bartolemejom z Bręše štampaduri. Vladajuću vedrenomu gospodinu Frninandu kralju rimskomu ugarskomu i češkomu dan 28 miseca aprila: leto od Krstova rojstva 1531.

Očuvalo se petnaest originalnih primjeraka: Dubrovnik, London, Ljubljana, Moskva, Odessa, Oxford, Sankt-Peterburg (2 primjerka), Punat na otoku Krku, Rim (2 primjerka), Wroclaw, Zagreb (3 primjerka).

Životopisi rimskih papa i careva te ritual

Kožičićev ritual Knjižice krsta: blagoslova pr-ste-na: pričešćenija: poslednago mazanija: prę­po-ru-čenija duše: pogręba mladenac i starijih: po rimski običaj: stlmačen častnim otcem gospodinom Šimunom biskupom modruškim: na slavu i čast Boga vsemogućago.

Sadrži kako je u naslovu navedeno: obred krštenja, blagoslov prstena, pričest bolesnika, bolesničko pomazanje, preporuku duše na samrti, obrede sprovoda djece i sprovoda odraslih. Tekstovi se izdvajaju iz ranije glagoljaške tradicije i „po izboru obrazaca i po svojoj redakciji“; u njima je uvedena nova redakcija liturgijskih obrazaca, „koje je najvjerojatnije proveo sam Kožičić“ (Tandarić).

Kolofon: Štampan v Rici v hižah prębivanija častnoga otca gospodina Šimuna biskupa modruškoga: va vrime vzveličenoga gospodina Mikule Jurišića kapitana ričkoga i pročaja. Dan 2. maja miseca: leto od Krstova rojstva 1531.

Očuvana su tri primjerka: Sankt-Peterburg, Vicenza, Pariz.

Kožičićevi životopisi rimskih papa i careva naslovljeni su: Šimuna Kožičića Zadranina biskupa Modruškoga knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov: od Petra i Julija: daže do sadanjih Klimenta Sedmoga i. Karla Petoga: let Gospodnjih 1531.

Sadrže životopise rimskih papa i careva od najstarijih vremena (od Petra i Julija Cezara) do Kožičićevih suvremenika (Klementa VII i Karla V) i „ekskurse“: o Partima i Perzijancima, o propasti Rima, o povijesti Muhameda i o povijesti Turaka. Svoje predloške Kožičić je „relativno vjerno“ slijedio premda je pojedine dijelove skraćivao. Upravo zato za potanje podatke upućuje čitatelja na izvore kojima se sam služio, ali svoje izvore Kožičić nije naveo. Služio se, kako je u novije vrijeme utvrđeno, Platininim djelom: Liber de vita Christi et omnium pontificum za životopise rimskih papa i Egnacijevim djelom: De Caesaribus libri III za životopise rimskih careva i spomenute „ekskurse“.

Na početku je Kožičićeva posveta trogirskomu biskupu Tomi Nigeru, u kojoj Kožičić objašnjava svoje napore oko izdavanja glagoljskih obrednih i nabožnih knjiga. Nagovara Nigera da što prije napiše knjižicu – za koju ga je već prije molio – o hrvatskoj zemlji i njezinoj slavi (od hrvacke zemlje i od hvali njeje). Nije poznato da je Toma Niger uspio napisati knjigu o kojoj Kožičić govori.

Kolofon: Štampane v Rici v hižah prębivanija gospodina Šimuna biskupa modruškoga. Vladajuću vedrenomu gospodinu Frdinandu kralju rimskomu ugarskomu češkomu: i proča. Va vrime vzveličenoga gospodina Mikule Jurišića kapitana ričkoga: dan 25 maja: leto od Krstova rojstva 1531.

Autobiografski elementi i nadahnuti opisi

U neke je tekstove Kožičić dodavao vlastita zapažanja i nove podatke. Za papu Aleksandra VI. piše: Od jegože mnoga bi se mogla reći na zač živut ošće mnozi iže znajut dela jego: od jego i od po njem daže do sego vrimene ničtože nećemo reći... Umri... leto Gospodnje 1503. Az (ja) bil jesm v Rimi 3 leta pred jego semrtiju: i videh mnoga. U životopis pape Julija II. dodaje da je izabran za modruškoga biskupa: I az nedostojan izbran jesam na modrušku biskupiju: dan 7. novembra: leto Gospodnje 1509. U poglavlju o Turcima Kožičić piše o ujaku svojega oca: umri v sej rati (ovom ratu) Frančisko Kontarin, Bnetak, husarov poglavije, babe mojeje, otčinje matere prisni brat, muž zvrstit i poglavit. Životopisima rimskih papa i careva Kožičić je dodao tekst o kralju Matiji Korvinu (Matijašu kralju) u kojem pripovijeda kako je Matijaš došao na ugarsko kraljevstvo (oćemo reći na kratci kim činom pride na ugarsko kraljevstvo). Iz teksta izdvajamo Kožičićev opis smaknuća mladoga Ladislava Hunjadya, starijega brata Matije Korvina, kojemu je hrvatsko-ugarski i češki kralj Ladislav V. Posthum (1440–1457) dao odrubiti glavu 16. ožujka 1457. na trgu pred kraljevskim dvorom u Budimu:

Jedan dan potom izveden bisi Vladislav 16 let imej junoša prelipa tela s rusimi vlasi dlgimi po običaju: svezanima rukama nazad: zlatu nose halju do gležnja: onu: može biti: juže darova mu kralj malo preje. Gredet na semrt gori nose glavu simo i tamo gledajuć i neustrašen. Jegda (kad) pridoše na mesto: ideže (gdje) otsići mu se imejaše glava: poveljeno mu suć (zapovjeđeno) preklonil da bi kolena: rekši nekoliko besed za svoje ispričanije: vsposluša ubojicu. Dvornik že: iže običaj ima očitovati pregrešenija osujenih: posluh zapovedav: ne reče ino neže. Sice nakažajut se iže neverni sut gospodu svojemu. Potom svezav ubojica Vladislavu vlasi da bi ne spali na viju (šiju): poveljen porazil da bi ga: drhćuć i padajuć jedva na četvrti udorac otsiče belu viju (l. 58-58v).

Kožičićev nadahnut i literaran opis smaknuća mladoga Ladislava Hunyadya u kojem se služi književnim figurama i izrazima poznatima u usmenoj književnosti, vjeran je prikaz istinitoga krvavoga događaja. Zna se, naime, da je krvniku tek s četvrtim udarcem pošlo za rukom da Ladislavu odrubi glavu i da je to ogorčilo narod, koji je kao svojega junaka slavio Ladislavova oca Ivana (Janosa) Hunyadya, u narodnoj predaji nazvanoga Sibinjanin Jankom, jer se on proslavio pobjedama u bitkama protiv Turaka. Odmah u nedjelju nakon smaknuća Ladislava neki je propovjednik u Starom Budimu propovijedao „vatrenim riječima kako nedužno prolivena krv vapi za osvetom“ (Klaić). Očito je da je smaknuće mladoga Ladislava bilo živo u sjećanju naroda još u doba Kožičića, rođenoga nakon smrti Ladislava Hunyadya.

Kožičićev opis pogubljenja Ladislava Hunjadya je i svojevrstan dokument jer otkriva godinu Ladislavova rođenja, o kojoj se u literaturi uglavnom nagađalo (na primjer navodila se 1431. pa 1433). Kožičić piše da je Ladislav imao 16 godina kad je pogubljen (izveden bisi Vladislav 16 let imej), a pogubljen je 1457. To znači da je godina Ladislavova rođenja 1441.

Očuvalo se sedam originalnih primjeraka: Beč, London, Odessa, Rim, Wroclav, Zadar, Zagreb.

Posljednje tiskano Kožičićevo djelo naslovljeno je Šimuna Kožičića Zadranina biskupa Modruškoga od bitija redovničkoga knjižice. To je spis, pismo (spisanije), svojevrsna poslanica biskupa Kožičića njegovu vikaru i plovanima (župnicima) u Vinodolu, koji je bio u sastavu Kožičićeve (Modruške) biskupije i tada slobodan njezin dio. Knjižica govori o tome kakav ima biti redovnik, to jest onaj koji prima sveti red. Sastavljena je uglavnom na temelju tekstova koje o redovnicima pišu sv. Pavao i crkveni naučitelji (doktori). Kolofon: štampane v Rici v hižah prębivanija častnoga otca gospodina Šimuna biskupa modruškoga: va vrimę vzveličenoga gospodina Mikule Jurišića kapitana ričkoga i pročaja. dan 27. maja miseca: leto od Krstova rojstva 1531.

Izvanserijska ličnost hrvatske kulture

Kožičićeva su izdanja grafički ukusno opremljena: bogato su ukrašena drvorezima slika i inicijala, imaju lijepo oblikovane naslovne stranice i kolofone na posljednjim stranicama, dekorativan tipografski znak, dvobojan (crno-crveni) tisak. Grafičkim izgledom ne zaostaju za suvremenim latinskim izdanjima. Tekstovi naslovnih stranica i kolofona vrlo su sadržajno (s dragocjenim podatcima) sročeni. Sve knjige (osim Psaltira) imaju opširne kolofone s datumima objavljivanja (dan, mjesec, godina izlaska).

Nije poznato kolika je bila naklada Kožičićevih knjiga. Do danas se očuvao oskudan broj originalnih primjeraka. Dvije su knjige unikati (Psaltir i Od bitija redovničkoga knjižice), obje u Sankt-Peterburgu u Ruskoj nacionalnoj biblioteci. Od Knjižica krsta očuvana su tri primjerka (Pariz, Sankt-Peterburg, Vicenza). Najviše se originalnih primjeraka (petnaestak) očuvalo od Misala. U posljednje tri godine u Italiji su otkrivena dva primjerka Kožičićevih knjiga. Prilikom katalogizacije knjiga 16. stoljeća u Biblioteci Civica Bertoliana u Vicenzi otkriven je primjerak Knjižica krsta (otprije su bila poznata samo dva primjerka – u Parizu i Sankt-Peterburgu). Bugarski slavisti Aksinija Džurova i Krasimir Stančev otkrili su u znamenitoj Ambrozijani u Milanu primjerak Oficija rimskoga (otprije je bilo poznato pet primjeraka).

Jedinstveni primjerci Kožičićevih knjiga Psaltir i Od bitija redovničkoga knjižice očuvali su se u konvolutu (nekoliko zajedno povezanih knjiga) uvezanu u starinski pergament zajedno s još trima tiskanima knjigama iz 16. stoljeća: glagoljskim Kožičićevim Knjižicama krsta iz 1531. i ćirilskima: Molitvenikom (bosanskom ćirilicom) iz 1571. i katekizmom Nauk krstjanski iz 1583, tiskanima u Veneciji. Na omotu je otisnut plemićki grb, ime i titula vlasnika: Adrianus Romanus Eques Auratus, a to je učeni Flamanac – liječnik, matematičar i bibliofil – Adriaan van Roomen (1561–1615).

Istraživanja Kožičićeva glagoljskoga opusa posljednjih su godina uznapredovala: 1976. objavljen je faksimil i latinička transliteracija Psaltira; 1983. kritički je objavljen tekst u latiničkoj transliteraciji životopisa rimskih papa i careva, a 2007. objavljen je faksimil i latinička transkripcija teksta; 1984. faksimil i latinička transliteracija rituala Knjižice krsta; 2009. faksimil i latinička transliteracija Od bitija redovničkoga knjižice. U pripremi je kritičko izdanje teksta Misala hruackoga.

Pojava Kožičićeve tiskare u prvoj polovici 16. stoljeća krupan je događaj u kulturnoj povijesti hrvatskoga naroda, napose u kulturnoj povijesti grada Rijeke. To više što su u njoj sve knjige tiskane nacionalnim (glagoljskim) pismom i hrvatskim jezikom.

Sam pak biskup Šimun Kožičić svojom je tiskarom u Rijeci i glagoljskim knjigama tiskanima u njoj te latinskim govorima u Rimu pokazao da je vrhunski intelektualac i profinjeni domoljub, zauzet za svoj narod, koji je u doba njegova biskupovanja proživljavao tragične trenutke. Dr. Anton Benvin bi rekao: Šimun Kožičić Benja markantna je i izvanserijska ličnost hrvatske kulture u prvoj polovici 16. stoljeća. Kožičić je svoj misal naslovio Misal hruacki. Sam čin Misala počinje riječima: Počinje čin misala hrvackago, dok ostali glagoljski misali – rukopisni i tiskani – navode samo misala: Početije misala po zakonu (običaju) rimskoga dvora.