Revija jazz-vokala

Više sam puta pisao o našim (ne)profiliranim pjevačicama jazza, spominjući i one koje unatoč svojim karijerama u području zabavne i rock-glazbe iz nekih motiva pokušavaju interpretirati i jazz, služeći se pritom ponajviše repertoarom iz glasovite „mape američke popularne glazbe“. No čini se da se profiliranje u našem, valja to naglasiti, ženskom vokalnom jazzu, ipak mijenja nabolje. Pokazao je to dijelom i koncert naslovljen Croatia jazz ladies, održan 30. travnja u zagrebačkom Kazalištu lutaka u sklopu projekta Jazz Appreciation Month, koji već drugu godinu potkraj travnja programira naša agilna pjevačica jazza Maja Savić.

Valerija Nikolovska

Uz pratnju vrlo dobra kvarteta, u kojem su svirali pijanist Hrvoje Galler, gitarist Joe Pandur, kontrabasist Tihomir Hojsak i bubnjar Borna Šercar, nastupile su četiri vokalistice: Gordana Kovačić, Jelena Balent, Habiba Meanz’dear iz Splita i Valerija Nikolovska. Dobro koncipiran program koji je kakvoćom rastao prema kraju, započeo je nastupom Gordane Goge Kovačić, vokalistice, kojoj je pjevanje jazza, uz ostale obveze, očito ipak u drugom planu. Pomalo ekscentričnim načinom ponašanja na pozornici, s manjim je intonativnim nesigurnostima otpjevala nekoliko standarda, među kojima Caravan i baladu I Fall In Love Too Easily imajući sigurnu i veliku potporu članova pratećeg kvarteta.

U prvom je dijelu koncerta uslijedio nastup Jelene Balent, koju se može svrstati među naše profilirane jazz-pjevačice s evidentnim iskustvom. Moglo se to zapaziti odmah, kako po načinu interpretacije i fraziranja, tako i po odabiru repertoara. To je otkrilo i njezin afinitet prema u jazzu nužnom bluesu, najprije u poznatoj temi Route 66, a potom i u tradicionalnom Stormy Monday Bluesu s vrlo dobrim funky-solima pijanista Gallera i inventivnim arco-korusima kontrabasista Hojsaka. Svoj feeling za baladu pokazala je Jelena Balent u Davies-Ramirezovoj skladbi Loverman, predstavivši se i tom izvedbom u vrlo dobru svjetlu vokalne jazz-interpretacije. Ona svakako zaslužuje više od relativne anonimnosti, kakvu uživa na našoj jazz-sceni.

Nakon kraće stanke na pozornicu je stigla i nama dosad nepoznata Habiba Jonić, umjetničkog imena Habiba Meanz’dear iz Splita, predstavivši se posebnim pristupom i mikrofonsko-studijskim glasom, evidentnim već na samu početku nastupa u prvoj interpretaciji samo uz gitaru vrlo dobra melodičara i harmoničara Joea Pandura. S osjećajem za scat-improvizaciju i chase-koruse s bubnjarom Šercarom, upoznajemo je potom u izvedbi poznatog swing- standarda Bye, Bye Blackbird Dixona i Hendersona te u pomalo neočekivanom i pretencioznom izboru poznate be-bop-teme Theloniousa Monka, Straight, No Chaser, s vokalizmima u brzom tempu, čime je u potpunosti opravdala pozivnicu za ovakav koncertni nastup.

Za kraj ove male revije naših pjevačica jazza na red je posve opravdano došla najrutiniranija među njima, Valerija Nikolovska, vokalistica s višegodišnjim profesionalnim iskustvom. Iz bogata repertoara, podijeljena, ovisno o tipu nastupa, u tri stilske kategorije, Nikolovska je za ovu večer odabrala jedan, s četiri u jazzu poznata, ali u nas ne osobito često izvođena standarda, koji su tekstove dobili nakon instrumentalnih verzija. Nikolovska se vrlo dobro uklopila u završni program ovogodišnjeg JAM-a i na svoj poznati profesionalni, nastudirani i mirni način, s evidentnom kontrolom glasa, još jednom potvrdila svoj vrlo ozbiljan pristup jazz-vokalu. Sigurna u intonaciji i interpretaciji, s odličnim osjećajem za dinamiku i fraziranje, uz vrlo inspiriranu i raspoloženu prateću swing-grupu, čiji su se solisti i u ovoj kombinaciji pokazali u najboljem svjetlu, Nikolovska je otpjevala u nas rjeđe izvođene standarde You Don’t Know What Love Is Gene de Paula, Just Friends Johna Klennera i jamačno najpoznatiju, Yesterday Jeroma Kerna, te svoj nastup privela kraju s Beautiful Love Victora Younga.

Bila je to relativno skromna, no vrlo ugodna i slušljiva koncertna jazz-večer, prava mala revija vokala, koja je, kao i neke druge u nas, neopravdano prošla gotovo nezapaženo, dijelom zahvaljujući i nezainteresiranosti medija, koji, za razliku od najava brojnih nevažnih, umjetnički često sumnjivih glazbenih priredbi, pokazuju malo zanimanja za praćenje, a time i promicanje takvih kvalitetnih koncerata.