Prijeti li Hrvatskoj politički ekstremizam

Bez obzira što Hrvatska nije Atena, gdje bankari ginu u napadima ekstremnih ljevičara i anarhista, trend jačanja političkog ekstremizma u Europi mogao bi zahvatiti i Hrvatsku

Val prosvjeda koji je nakon izbijanja globalne ekonomske krize potresao Europu s malim je zakašnjenjem zahvatio i Hrvatsku. Nezadovoljni gospodarskim, socijalnim i političkim stanjem u zemlji prosvjednici su izašli na ulice hrvatskih gradova kako bi javno izrazili neslaganje s načinom na koji političke elite vode državu. Iako su prosvjedi u većini slučajeva bili mirni, ipak nisu mogli proći bez incidenata. Na meti ogorčenih, frustriranih i bijesnih prosvjednika ponajprije se našla vladajuća stranka, no od kritika i ispada nije bila pošteđena ni oporba. U Zagrebu su prvih dana prosvjeda izbili sukobi između prosvjednika i policije koja im je zapriječila put prema državnim institucijama, u Osijeku je spriječen pokušaj napada na sjedište HDZ-a, dok su nepoznati počinitelji u Bjelovaru Molotovljevim koktelom pokušali zapaliti službene prostorije Gradskog i Županijskog odbora HDZ-a. U Karlovcu i Zagrebu ljevičarska organizacija Radnička borba crvenom je bojom zalila sjedišta HDZ-a, dok su prosvjednici u Zagrebu zapalili zastave SDP-a, HDZ-a i Europske Unije. Najozbiljniji incident izazvalo je postavljanje improvizirane eksplozivne naprave kod Gradskog poglavarstva u Zagrebu. Ako se ispostavi da je bomba djelo prosvjednika, onda se već može govoriti i o ozbiljnom terorističkom činu. Iako su se napetosti na ulicama smirile, incident s bacanjem cigle kroz prozor zagrebačke središnjice HDZ-a početkom svibnja samo pokazuje da se političko nasilje lako može vratiti na scenu.

U listopadu 1995. u Rijeci je teroristička skupina Gama Islamia podmetnula autobombu ispred Policijske uprave

I na skupovima branitelja koji su zbog uhićenja veterana Domovinskog rata Tihomira Purde također iskazali ogorčenje i protivljenje politikama Vlade i predsjednika Ive Josipovića bila je zastupljena žestoka retorika, a prosvjednici su čak zaprijetili da će ako bude bilo potrebno „opet ustati i uzeti oružje“ u ruke. Nakon osuđujuće presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču branitelji su ipak pozvali na mirne i dostojanstvene prosvjede, iako su se žestoko obrušili na političke elite, kako vladajuće, tako i one u oporbi.

Hrvati nezadovoljni standardom

Iako nasilni incidenti u Hrvatskoj nisu bili ni izbliza tako žestoki kao na ulicama drugih europskih gradova, nasilje usmjereno protiv političkih elita ozbiljno je upozorenje da politički ekstremizam nije rezerviran samo za druge države. Činjenica je da je sve veće nezadovoljstvo hrvatskih građana ekonomskom situacijom u zemlji veliki izvor frustracija, koje bi mogle dovesti do jačanja političkog nasilja. A da su Hrvati uistinu nezadovoljni, pokazalo je prošlogodišnje istraživanje Gallup Balkan Monitora provedeno između 18. lipnja i 19. srpnja. U istraživanju je navedeno da su Hrvati uvelike nezadovoljni životnim standardom, da ne vjeruju Vladi, a političare smatraju nesposobnima i izrazito korumpiranima. Da korupcija prevladava u Vladi, smatralo je 89 posto ispitanika, a u biznisu čak 93 posto, što je Hrvate svrstalo među najnepovjerljivije u ovom dijelu Europe. Velik broj Hrvata također je pokazao izraziti pesimizam glede budućnosti, s obzirom da je dvije trećine ispitanika smatralo da se ekonomsko stanje u Hrvatskoj pogoršava. Istraživanje je također pokazalo da 42 posto anketiranih teško spaja kraj s krajem, dok ih deset posto to čini s velikim poteškoćama.

Istraživanja javnog mnijenja pokazala su da je u vrijeme prosvjeda oko 70 posto građana Hrvatske podupiralo izlazak nezadovoljnih masa na ulice, no okupljanja prosvjednika bila su daleko manja od postotka koji ih je podupirao. Moguće pogoršavanje političko-ekonomske situacije u zemlji moglo bi ponovno poslužiti kao okidač za izlazak građana na ulice, pa i njihovo omasovljenje. A s više ljudi na ulicama i mogućnost za nasilje postaje veća, kao i za infiltraciju radikalnih pojedinaca ili grupa. Iako u Hrvatskoj ne postoje radikalno lijeve ili desne organizacije, barem ne onoga tipa kao u većini europskih država, njihovo se djelovanje ne smije zanemariti.

S uvjetno rečeno krajnje lijeve strane hrvatskoga političkog spektra pojavile su se dvije zasad marginalne organizacije, Radnička borba i Crvena akcija, koje se zalažu za rušenje kapitalizma i svjetsku revoluciju. Njihovi su ciljevi izraženi jasno i glasno. Kako to poručuje Radnička borba, članica Četvrte internacionale: „Srušimo Vladu, riješimo se lažne oporbe, sva vlast u ruke naroda!“. Na svojim internetskim stranicama Radnička borba navodi kako vjeruje u neprekidnu revoluciju koja se stalno razvija, dok se Crvena akcija izražava „protiv diktature kapitala“ te poziva na borbu. Iako su ljevičari na prosvjednim skupovima transparentima poručili da se protive kapitalizmu i političkom establišmentu, nisu pozivali na nasilje, već na bučno izražavanje nezadovoljstva političkim elitama i raspisivanje prijevremenih izbora. Pozivi na revoluciju protiv „neprijatelja“, koji prema njima uključuju i vlast i oporbu, ipak izazivaju stanovit oprez, s obzirom da su revolucionarna previranja često završavala nasilnim sukobima. U svakom slučaju, u Hrvatskoj se unatoč naelektriziranoj atmosferi i nekim nasilnim incidentima još ne može govoriti o većoj opasnosti od širenja političkog nasilja koje bi došlo s krajnje lijeve strane političkog spektra. Ljevičarske organizacije u Hrvatskoj nisu pokazale rušilačke ni terorističke sklonosti poput grčkih Vatrenih urotničkih ćelija, koje su odgovorne za oružane napade i smrtne slučajeve tijekom posljednjeg vala uličnog nasilja u toj zemlji. No to nipošto ne znači da politički motivirana nasilja s tog pola ubuduće neće i biti.

Sveopće nezadovoljstvo u Hrvatskoj pokušava iskoristiti i desnica. Osim dijela navijača koji se svojim stavovima mogu ubrojiti u krajnju desnicu i koji su bili inicijatori nasilja u prvim danima antivladinih prosvjeda, tu su i desne i krajnje desne stranke koje zagovaraju rušenje vlasti kako bi se pokušale jače pozicionirati na političkoj sceni. Njihovi čelnici tvrde kako Hrvatsku „vode ljudi iz bivšeg jugo-komunističkog sustava“, kao što piše u političkom programu Hrvatske čiste stranke prava, te da se „Hrvatskoj izvana stalno nameću novi uvjeti koji derogiraju isplativost ulaska u EU“, kao što je nedavno izjavio Danijel Srb, predsjednik Hrvatske stranke prava. Krajnje desne stranke još se odlučnije protive hrvatskom političkom vodstvu, koje smatraju „omraženim boljševičko-fašističkim režimom, koji već skoro dvadeset godina, kontinuirano, pljačka i terorizira hrvatski narod”, kako je to u jednom svom priopćenju naveo Hrvatski uljudbeni pokret. Politici predsjednika Josipovića žestoko se protivi i Hrvatska straža bivšeg hrvatskog ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića, koja je osudila dolazak srpskog predsjednika Tadića u Vukovar te tvrdi da je hrvatska vanjska politika „pala na dno dna” i da „vlast ubrzano slabi državu“. Službena politika Vlade i predsjednika Josipovića također se našla na meti žestokih osuda političkog pokreta Hrvatski rast (skraćeno Hrast) koji smatra da Hrvatska sustavno gubi suverenitet, da vladajuće elite izdaju nacionalne interese te da vode politiku očaja i nacionalne ugroze. Tu je dakako i Nova hrvatska desnica Mladena Schwartza, koja je sastavila i popis „hrvatskih unutarnjih neprijatelja“ u kojemu se, između ostalih, nalaze predsjednik Josipović, premijerka Jadranka Kosor i čelnik SDP-a Zoran Milanović.

Unatoč oštru protivljenju hrvatskom političkom vodstvu, s desne strane hrvatskoga političkog spektra ipak ne dolaze otvoreni pozivi za nasilno preuzimanje vlasti. Tako je Hrvatski uljudbeni pokret za svoj glavni cilj istaknuo „pripremiti se ustrojno i izaći na sljedeće, izvanredne ili redovite, parlamentarne izbore, te zajedno s drugim hrvatskim domoljubnim i državotvornim strankama preuzeti vlast u Republici Hrvatskoj“. No desnica, a pogotovo ekstremna, teško će u skorije vrijeme doći na vlast u Hrvatskoj. Hrvatske stranke desnice uglavnom se nalaze na marginama političkog života, što je najvidljivije iz činjenice da u Saboru sjedi samo jedan predstavnik desnog pola, Danijel Srb. S prosvjeda branitelja čuli su se pozivi na okupljanje desnice kako bi na izborima polučila ozbiljnije rezultate, no pitanje je koliko će im partikularni interesi i trenutačno slaba potpora javnosti to omogućiti.

Suzdržavanje od poziva na nasilje ipak ne znači da se može sasvim isključiti mogućnost ekstremnog djelovanja i s tog pola političkog spektra, posebno s obzirom na činjenicu da u političkoj areni stranke desne provenijencije trenutno ne mogu ostvariti znatnije rezultate.

Opasnost od političkih ekstremista treba shvatiti ozbiljno. Uostalom, to je pokazala i bomba u Berlinu upućena na adresu Hrvatskoga veleposlanstva uoči posjeta predsjednika Josipovića. Iako još nema pouzdanih informacija tko je pošiljatelj paketa s ručnom bombom i popratnim prijetećim pismom predsjedniku Josipoviću, javnost, mediji i sigurnosni stručnjaci spekuliraju kako bi iza eksplozivne naprave mogli stajati hrvatski politički ekstremisti, agenti nekadašnje Udbe ili neki od osamljenih ekstremista sa samo njima jasnim motivima. Bez obzira što se pokazalo točnim, pod uvjetom da se ikada sazna, činjenica je da hrvatska politička elita ima neprijatelje koji ne prezaju ni od terorizma.

Valja podsjetiti kako Hrvatska u novijoj prošlosti nije bila imuna na teroristička djela. Tako je još u kolovozu 1991. u Židovskoj općini u Zagrebu eksplodirala bomba koju su najvjerojatnije podmetnuli agenti jugoslavenske vojne kontraobavještajne službe kako bi diskreditirali novoizabrano hrvatsko političko vodstvo. Domovinski rat ostao je obilježen brojnim terorističkim djelima u kojima su stradavali civili kako bi se hrvatski politički vrh prisilio na ustupke koje inače ne bi bio voljan učiniti. U listopadu 1991. JNA je napala Banske dvore iz zraka, sa svrhom likvidacije nekih od najistaknutijih hrvatskih političara, uključujući i tadašnjega predsjednika Franju Tuđmana. Tih je ratnih godina pred zgradom Američkog veleposlanstva na zagrebačkom Zrinjevcu također eksplodirala podmetnuta bomba, iako nema dokaza o povezanosti između ratnih zbivanja i tog čina. Hrvatska nije ostala pošteđena ni terorizma militantnih islamista. Naime, nakon što su hrvatske sigurnosne službe uz pomoć američkih agenata Egiptu u rujnu 1995. izručile Abu Talala, jednog od istaknutijih vođa egipatske terorističke grupe Gama Islamia, u Rijeci je nedugo nakon toga eksplodirala podmetnuta bomba. Odgovornost je samo dan nakon eksplozije preuzela upravo Gama Islamia, objavivši da je to čin odmazde zbog izručenja Abu Talala.

Bomba u Berlinu

Nakon završetka ratova na prostorima bivše Jugoslavije Hrvatska više nije bila metom militantnoga političkog ekstremizma. Pojedinačna i neorganizirana nasilna djela, poput napada na pripadnike manjinskih skupina, strance drukčije boje kože ili homofobijom motiviranih napada, neosporno su kriminalna djela, ali bez političke pozadine. Stoga je paket s ručnom bombom upućen Hrvatskom veleposlanstvu svojevrsno iznenađenje, barem za velik dio hrvatske javnosti, nenavikao da se domaćim političkim elitama otvoreno prijeti smrću. Iako prema medijima dostupnim informacijama bomba nije bila pripremljena za aktiviranje, slanje eksplozivnog paketa treba shvatiti ozbiljno jer je sama prijetnja, kao i popratno pismo dovoljno da se taj čin okarakterizira kao teroristički. Osim predsjedniku Josipoviću prijetnja je upućena i srbijanskom predsjedniku Tadiću, što znači da se taj čin može također okarakterizirati kao djelo međunarodnog terorizma. To je uz pokušaj bombaškog napada veterana Domovinskog rata Josipa Zagajskog na slovenskog premijera Boruta Pahora i slovensku ministricu unutrašnjih poslova Katarinu Kresal drugo djelo međunarodnog terorizma koje dolazi od strane hrvatskih političkih ekstremista u nepunih godinu i pol dana. Naravno, pod uvjetom da se dokaže da iza paketa bombe uistinu i stoje hrvatski politički ekstremisti.

Svi ti događaji u posljednja tri mjeseca jasan su znak da se politički ekstremizam u Hrvatskoj ne smije olako otpisati. Iako se čini da Hrvatskoj ne prijeti ulično nasilje poput onog u europskim metropolama, a pogotovo ne onakvo kakvom se može svjedočiti u arapskom svijetu, činjenica je da se domaće političke elite moraju zabrinuti. Bez obzira što Hrvatska nije Atena, gdje bankari ginu u napadima ekstremnih ljevičara i anarhista, ni Mađarska, gdje poluvojne ekstremno desne formacije marširaju ulicama, trend jačanja političkog ekstremizma u Europi mogao bi zahvatiti i Hrvatsku. Negativan ekonomski rast, bezobzirna korupcija političkih elita, slabljenje socijalne države, rast cijena, nezaposlenost i gubitak perspektive, uz uvijek osjetljiva pitanja sudskih istraga i uhićenja hrvatskih branitelja, problemi su koji lako mogu potpaliti nezadovoljne mase.

* * *

Na meti al-Qa’ide

Nakon ubojstva čelnika al-Qa’ide Osame bin Ladena militantni islamisti najavili su brzu odmazdu protiv SAD-a i njezinih saveznika. Kako je Hrvatska članica antiterorističke koalicije predvođene SAD-om, a ima i svoje postrojbe u Afganistanu, može se reći kako je i naša zemlja potencijalna meta napada. Osim toga, militantni islamisti Hrvatskoj sigurno nisu zaboravili ni izručenje Abu Talala. Ipak, treba naglasiti da Hrvatska al-Qa’idi nije atraktivna meta te će svoje napore ponajprije usmjeriti prema zapadnoj Europi i Americi. Unatoč tome, mogućnost napada ne smije se zanemariti, između ostalog i zbog toga što bi se al-Qa’ida mogla okrenuti prema „mekšim metama“ te zbog činjenice da u Hrvatskoj ljetuje velik broj gostiju iz europskih zemalja koje su među prvima na popisu al-Qa’idinih meta. Čini se da je Hrvatska opasnosti od mogućnosti napada ipak svjesna. Tako je premijerka Jadranka Kosor nakon bin Ladenova ubojstva rekla da se po pitanju jačanja sigurnosti poduzimaju „neki koraci“, dok je ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko izjavio kako je stanje sigurnosti u Hrvatskoj danas kvalitetno kao što je bilo i dosad.

Najvažnije je da Hrvatska potencijalnu prijetnju shvati posve ozbiljno, da pojača suradnju sa stranim obavještajnim službama i da se ne zavarava dugogodišnjim „imunitetom“ od napada kako bi osujetila svaku moguću akciju militantnih islamista.

* * *