Posljednji junak hispanskoameričke književnosti

Sábatovo književno djelo samosvojna je tvorevina koja predstavlja jedan od najzahtjevnijih čitateljskih izazova u cjelokupnoj hispanskoameričkoj književnosti 20. stoljeća

Argentinac Ernesto Sábato, uz Kolumbijca Germána Arciniegasa (1900–1999) najdugovječniji od vodećih prozaista hispanskoameričke književnosti 20. stoljeća, umro je samo dva mjeseca prije stotog rođendana. Navršivši devedesetu, u intervjuu buenosaireskom dnevniku La Nación proročki je konstatirao: „Mislim da ću doživjeti stotu; dobra sam zdravlja. Ali živjeti nakon stote nema mnogo smisla.“ Bez provjeravanja u pouzdanim leksikonima hispanskoameričke književnosti možemo ustvrditi da je umro posljednji od autora koji su stvorili jezgru iz koje se više od pola stoljeća granala raskošna krošnja hispanskoameričke književnosti (u prvom redu pripovjedne proze) moderniteta.

Ernesto Sábato drži govor u kazalištu Teresa Careno u Caracasu, Venezuela, 13. kolovoza 2002.

Premda je širem čitateljstvu poznat kao romanopisac, Sábato je autor svega triju romana: El túnel (Tunel, 1948), Sobre héroes y tumbas (O junacima i grobovima, 1961) i Abaddón, el exterminador (Abaddón, istrebitelj, 1974). Tunel je preveden na hrvatski tek 2005, O junacima i grobovima 2007, a Abaddón 2006. Ipak, Sábato u Hrvatskoj ima čitatelje odavna zahvaljujući zanimanju koje su za hispanskoameričku književnost još pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća potaknuli prijevodi Asturiasa, Carpentiera, Gallegosa, meksičkih romana o tamošnjoj revoluciji i još nekolicine autora, a ustoličili Borges i pisci tzv. booma sedamdesetih godina. Čini se da danas, kad se odavna slegla zvjezdana prašina oko potonjih, Sábatovi romani uživaju naklonost baš mlađeg čitateljstva. Svakako, on je sva ta desetljeća bio udaljen od publiciteta, osim rijetkih izleta u javnost poput razgovora s Borgesom nakon dugogodišnje udaljenosti (objavljenih u knjizi 1976), nagrada, članstva u povjerenstvima za književne nagrade i slično, čega, s obzirom na doživljenu dob i književni ugled, nije bilo mnogo. No Sábato je gotovo cijeloga života na različite načine djelovao u društvu i – posredno – u svijetu politike. Godinama je bio aktivist za ljudska prava u razdobljima vojnih režima i po njihovoj propasti, i to živeći u Argentini, dakle, suočavajući se i s posljedicama koje je takav rad imao na njegovu vlastitu sudbinu. O tim tužnim ljudskim sudbinama napisao je velik broj priloga u periodici, izvješće o nestalim osobama na temelju rada u povjerenstvu udruge Conadep za utvrđivanje činjenica o nestalim osobama u razdoblju 1976–1984. kojemu je predsjedavao, a nekoliko od desetak njegovih knjiga nepripovjedne proze izravno ili neizravno govori i o toj problematici: najrječitije sama kronika utvrđivanja činjeničnog stanja, naslovljena Nunca más (Nikad više, 1984), ali, manje izravno, i La robotización del hombre (Robotizacija čovjeka, 1981), memoari Antes del fin (Prije kraja, 1998) i Resistencia (Otpor, 2000).

Odlazak iz znanosti

Započeo je kao teorijski fizičar i od 1940. kao sveučilišni nastavnik na Universidad de La Plata. Iste godine objavio je prvi tekst o književnosti u časopisu Sur, koji je 1931. pokrenula Victoria Ocampo, središnja osoba Borgesova kruga, sa svrhom predstavljanja argentinskoj javnosti velikih svjetskih književnosti, ponajprije one na engleskom jeziku. Još prije toga bio je u politici: kao predstavnik argentinske komunističke stranke sudjelovao je u Europi na protufašističkim i proturatnim skupovima, primjerice, u Bruxellesu 1934. Tom prigodom iz pouzdanih je izvora čuo o Staljinovim zločinima protiv komunista i protiv narodâ u SSSR-u, što ga je okrenulo protiv te ideologije. Nešto kasnije, 1938, boravio je na specijalizaciji u glasovitom pariškom institutu Joliot-Curie, gdje je svjedočio fisiji atoma urana. Razmirice između pariških laboratorija glede zasluga za to veliko znanstveno postignuće, ali i nadrealizam u umjetničkim krugovima koje je upoznao udaljili su ga iz znanosti, ali u kritiku znanosti. Tako je Sábato polako napustio klasično političko djelovanje te znanost i akademsku djelatnost i posvetio se slikarstvu i pisanju. Istodobno je kao obrazac korisna političkog i društvenog djelovanja prepoznao ono što je danas u mnogim sredinama dovedeno do vlastite negacije, a tad je bilo novo i hrabro: djelovanje u formi nevladine udruge. Uspjeh svojih književnih tekstova uložio je u održavanje i promicanje te aktivnosti.

Zapitanost pred svijetom

U knjigama sjećanja i dnevnicima, oglednoj prozi, publicistici koja se bavi širokim slojem tema ili pak književne kritike, a takvih je desetak i objavljivao ih je do prije godinu dana, taj je anarho-kršćanin (kako je Sábato sebe određivao u starosti) nakon prekida i sa znanošću i s politikom bilježio svoja promišljanja polazeći od tih prekida, to jest, kad je shvatio da ne može mirno djelovati ni u jednome od sustava čije je slabosti i moralne upitnosti postao svjestan. Širinu interesa pokazao je u prvoj knjizi, Uno y el universo (Čovjek i svemir, 1945), koja i sadržajem i veoma specifičnom formom odaje tu Sábatovu potrebu da govori iz veoma osobna očišta iznjedrena iz ukupnosti prethodnoga spoznajnog i društvenog iskustva. Riječ je o katalogu od šezdesetak znanstvenih, filozofskih, književnih, kulturnih i povijesnih pojmova, imena i pojava, nanizanih abecednim redom, o kojima autor govori u natuknicama različite dužine. Premda je svrstan u oglednu prozu (što samo pokazuje teškoću pred kojom se nalazi povijest književnosti kad se prihvati klasificiranja Sábatova djela), tekst izmiče klasifikaciji, a pristup temama kao što su „zdravi razum“, „dogma“, „kolektivno pamćenje“, „budućnost neznanja“, „Pitagora“ i druge odaje u prvom redu prirodoslovca, makar nije znanstven pa čak ni minimalno sustavan: u sjajnim mjestimičnim igrama riječima, duhovitim supostavljanjima naoko nespojivih pojava i pitanjima koja iz njih proizlaze on kao da sve svoje sumnje smješta na veliki zemljovid općeg znanja tako da to opće znanje dovodi u pitanje. Sve što je poslije razradio u knjigama kao što su Hombres y engranajes (Ljudi i spajanja, 1951), Heterodoxia (Krivovjerje, 1953), El caso Sábato (Slučaj Sábato, 1956), El otro rostro del peronismo (Druga strana peronizma, 1956), Tango: discusión y clave (O raspravi i objašnjenju tanga, 1963), La convulsión política y social de nuestro tiempo (Političko i društveno previranje naših dana, 1969), Apologías y rechazos (Obrane i odbacivanja, 1979), pa čak i u posljednjima, u sjećanjima Antes del fin (Prije kraja, 1998), Resistencia (Otpor, 2000) i posljednjim putopisima, postavio je u obliku lakonskih i duhovitih pitanja u toj prvoj knjizi, a njegovi romani u tom najužem kontekstu, odnosno njihovi likovi, otkrivaju se još jasnije kao tajne koje vrijedi istraživati. Enrique Anderson Imbert davno je ustvrdio kako je Sábato, „prešavši iz znanosti u književnost, pa iz ogledne proze na roman, uvijek bio najprije intelektualac, pa tek onda umjetnik riječi“. Sam je Sábato književnost određivao kao „nelagodu svijeta“ i prema njoj je bio strog. Glede tog vida njegova bavljenja najrječitiji su ogledi Tres aproximaciones a la literatura de nuestro tiempo: Robbe-Grillet, Borges, Sartre (Tri pristupa književnosti našeg doba: Robbe-Grillet, Borges, Sartre, 1968), ozbiljna kritika francuskoga novog romana kao pomodnog diktata u književnosti šezdesetih. Tako je Sábato još sredinom prošlog stoljeća – istodobno (ali ne i zajedno) s Borgesom, Pazom i još nekolicinom hispanskoameričkih autora – uobličio stav i glas koji će lucidno promatrati i tumačiti svijet s „rubova povijesti“ (Paz, 1950), s rubova kulture Zapada, jamačno i ne pomišljajući tada da će se dobar dio njihova stvaralaštva moćne izdavačke i tržišne mašinerije, ali i središta akademske moći, koje desetljeće poslije vinuti do svjetske slave.

Cizeliran romaneskni opus

Poznato je da je Sábato dugo radio na svakome od triju romana. To je naizgled paradoksalno jer je u njima težio čistoći obrisa i nastojao izbjeći opterećivanje fabule i sadržaja elementima koji skreću pozornost s onoga što je držao temeljnim. Sadržaj Tunela gotovo je štur: glavni lik romana, ujedno jedini pripovjedač, govori kako je ubio svoju ljubavnicu, jedinu osobu koja je razumjela njegovu narav čudaka. Težište je stavljeno na trajne duševne krize i neprilagodljivost čovjeka društvenim konvencijama. Njegovo ludilo ispripovijedano je veoma sugestivno zahvaljujući identičnosti pripovjedačke perspektive i iskustva lika, ali i krajnje hladno, kao da je riječ o iskusnu ubojici: međutim, logičnost objašnjenja razloga i ostvarenja ubojstva ne upućuje na hladnokrvnost lika ubojice kakva se može naći u kriminalističkom romanu, nego pojačava dojam njegove potpune neuravnoteženosti. Naime, on ljubavnicu ubija nakon kratkotrajna smirenja u toj ljubavnoj vezi jer mu vlastito ludilo ne dopušta uobičajenu, „prirodnu“ vezu sa svijetom. Ludilo tog Sábatova lika može se razumjeti kao metafora sveukupnog stanja očaja modernoga čovjeka u onom smislu u kojem ga poima filozofija tog vremena. O junacima i grobovima još dojmljivije govori o nerazumljivosti ljudskih postupaka i u njemu je autobiografski element prepoznatljiv na razini anegdotalnog, a ne samo na razini poimanja života putem razmišljanja o nedavnoj argentinskoj prošlosti prošarana referencijama na tamne i svijetle strane prijašnjih vremena. Najautobiografskiji roman je svakako Abaddón, istrebitelj: fragmentirane narativne strukture u kojoj prevladavaju razmišljanja ispisana u pravoj oglednoj prozi, taj je tekst apokaliptično viđenje svijeta u kojem pojedinačni junački istupi stalno gube bitku sa silama zla koje ih nadvladavaju.

Sábatova pripovjedna proza jamačno je jedna od najsloženijih i za čitatelja najzahtjevnijih u hispanskoameričkoj književnosti 20. stoljeća. Njegova ogledna proza praktički je zasebno poglavlje u tom segmentu te književnosti. I jedno i drugo obično se prepoznaje kao samosvojno, sabatovsko, a ne kao dio pokreta, krugova ili klanova u argentinskoj i hispanskoameričkoj književnosti, jednako kao Onettijevo ili, na kraju, Borgesovo. Ono će zasigurno zadržati takav status i nakon autorova odlaska, a zasigurno će ostati kakvo je i dosad bilo: nezaobilazno ako se hoće upoznati ono najizvornije u tom obilju književnih djela.