Obilje i punina

Amplifikacija je makrostrukturalna figura kojom se – detaljističkim razvijanjem središnje ideje – produbljuje misao i pojačava značenje iskaza. Osobito joj često pribjegavaju govornici i pisci skloni poliperspektivnoj obradi teme. Svaka perspektiva pritom nudi djelomice drukčiji uvid, a strategija takva prikazivanja pretpostavlja emfatično isticanje, nedoslovno udvajanje i utočnjavanje rečenoga. U funkciji širenja iskaza mogu biti opis, nabrajanje, citat ili kontrastiranje. Amplifikacija je zapravo figurativna kategorija koja ujedinjuje brojne figure konstrukcije i misli (npr. anaforu, epitet, enumeraciju, gradaciju, parafrazu, perifrazu, poredbu, sinonimiju, tautologiju i sl.). Iskaz se njome ornamentalizira, a misao nijansira, obogaćuje i oplemenjuje.

Verbalno iscrpljivanje prizora

Prema Aristotelu, amplifikacija je svojstvena epideiktičkom govorništvu, koje se temelji na emocijama te koje se može svesti na pohvalu ili pokudu. Govornik afektivno naglašava svoj stav, nastojeći diskurzivnim obiljem i prikladnim korištenjem općih mjesta (toposa) utjecati na emocije slušatelja. Kvintilijan navodi četiri metode širenja iskaza: povećavanje, uspoređivanje, zaključivanje i gomilanje. Amplifikacija je u antici jedan od ključnih postupaka u obrazovanju govornika. Polaznici retorskih škola sastavljaju govore zasićene opisima, primjerima, sentencijama i citatima. Strategija kvantitativnog uvećavanja zadržala se u obrazovanju gotovo do naših dana. Primjerice, u 19. stoljeću u Francuskoj amplifikacija kratkog teksta česta je govornička vježba. Učenicima i studentima bila bi ponuđena osnovna ideja (ili informacija), a oni bi ju trebali razviti, proširiti, što efektnije i afektivnije istaknuti.

Fotografija jedne od tržnica u meksičkoj metropoli

U književnosti amplifikacija je osobito podesna za deskripcijsko razvijanje teme, minuciozno prikazivanje, različite oblike detaljiziranja i naglašavanja prikazivanog lika, situacije, prizora ili misli. Ta je diskurzivna strategija važno obilježje mnogih autorskih stilova. U pisanju Miroslava Krleže ogleda se u stalnoj potrebi za dodatnim pojašnjavanjem, deskripcijom koja do kraja iscrpljuje prizor, što preciznijom i plastičnijom karakterizacijom. Krležini tekstovi obiluju pojedinostima koje sjenče i razvijaju temu. Npr.:

Tu odmah iza zida stajao je mamin eliptični sto, a na stolu crvenkasti baršunasti album s fotografijama. Crveni baršunasti album, ta skupocjena, tajanstvena knjiga bila je okovana zlatnim plehom, a imala je na prednjim koricama herolda u viteškom oklopu s trubom: preko trube bio je prevješen stijeg sa dva raskriljena ogromna orla. Taj izblijedjeli baršunasti album s viteškim trubačem, to je bila jedna od onih tajanstvenih svetinja, koju je bilo zabranjeno dirati.

(Povratak Filipa Latinovicza)

Ako bi se pokušalo izdvojiti osnovnu informaciju ulomka, ona bi bila svediva na sljedeće:

Odmah iza zida stajao je stol, a na njemu album s fotografijama koji je na koricama imao orla. Album se nije smjelo dirati.

Međutim, draž književnosti ne krije se u tzv. informacijama, nego u neponovljivosti pojedinačnog viđenja.

Kružna misao

Među suvremenim piscima, amplifikacija ponajviše obilježava stil Miroslava Mićanovića, kako pjesnički tako prozni. To potvrđuje sljedeći ulomak priče Tko govori, tko piše – Komiža, na trgu:

Muškarac koji prije dvije godine u kolovozu, na trgu u Komiži, ispred Gezota, govori glasno društvu za stolom, mogao bih biti ja. Bijelac, potamnio od sunca, polubradat, četrdesetogodišnjak zapušten u plavoj potkošulji izjedenoj moljcima i morem, koji ustaje od stola i pokazuje ogrebotine po rukama i rane na nogama, mogao bih biti ja. Zaslijepljen kamenim pločama i svjetlošću, između crkve i ribarnice, izlaže svoje tijelo, u buci i glasnosti iznosi događaj iz prošle noći. Otvoren i lascivan, spreman na sve, mogao bih biti ja, ili sam jedan od mojih prijatelja ili sam jedna od mojih prijateljica.

Posegne li se, kao u Krležinu slučaju, za informacijskim sažetkom, čitav bi se ulomak dao svesti na rečenicu:

Muškarac koji govori glasno društvu za stolom mogao bih biti ja.

Ta je rečenica idejna matrica ulomka, a svi ostali elementi njezini su transformi, tj. izvedenice. Uvid u cjelinu dodatno naglašava ulogu amplifikacije – početna formulacija Muškarac koji prije dvije godine anaforički se ponavlja; priču manje pokreće naracija, a više emocija pripovjednog subjekta. Citirani ulomak nagovještava, a Mićanovićev opus potvrđuje, da su njegova rečenica i njegova misao kružne, poduprte ponavljanjima, nabrajanjima, gomilanjima i čestim vraćanjima istim idejama i riječima. Mićanovićev subjekt nalikuje lucidnom promatraču, asocijativnom tipu koji se koleba između slučajnih prizora koje vidi i slika koje mu se (u vezi s tim prizorima) roje u glavi.

Popartistička amplifikacija A. Warhola

Pripovjedač koji poseže za amplifikacijom oplemenjuje tekst minucioznom percepcijom, izbjegava površinu i površnost i prodire u ono dvojbeno, nevidljivo, nerecivo, u prostor u kojemu iskustvo nije dovršeno nego se stječe u procesu pisanja.

Budući da se pojavljuje u različitim oblicima, epohama i poetikama, može se govoriti o baroknoj, impresionističkoj ili realističkoj amplifikaciji (kada je riječ o stilskim formacijama), pripovjednoj, poetskoj ili dramskoj amplifikaciji (kada je riječ o književnim rodovima), patetičnoj, ironičnoj ili humorističkoj amplifikaciji (kada je riječ o iskazivačkom tonu).

Gomilanje i afektivnost

Među uporišne postupke amplifikacije iskaza nedvojbeno se ubraja akumulacija. Riječ je o gomilanju značenjski bliskih pojedinosti kojim se razvija temeljna misao ili emocija, detaljistički portretira osoba, pomno prikazuje prizor, predmet ili situacija. Gomilaju se jezični elementi koji pripadaju istoj kategoriji i imaju istu gramatičku funkciju. Veza među njima može biti asindetska ili polisindetska. Za razliku od enumeracije, s kojom se nerijetko poistovjećuje, kod akumulacije je redoslijed nizanja riječi ili izraza slučajan. Npr.:

Parsti joj su tanci, bili,

Obli, duzi, pravni, prosti,

Gdi bi zelen venčac vili

Ali krunu od vridnosti...

(Hanibal Lucić, Jur nijedna na svit vila)

Ni u čemu ne dajemo nikakve sablazni da se ne kudi ova služba, nego se u svemu iskazujemo kao poslužitelji Božji: velikom postojanošću u nevoljama, u potrebama, u tjeskobama, pod udarcima, u tamnicama, u bunama, u naporima, u bdjenjima, u postovima, u čistoći, u spoznanju, u velikodušnosti, u dobroti, u Duhu Svetomu, u ljubavi nehinjenoj, u riječi istinitoj, u snazi Božjoj; oružjem pravde zdesna i slijeva; slavom i sramotom; zlim i dobrim glasom; kao zavodnici, a istiniti; kao nepoznati, a poznati; kao umirući, a evo živimo; kao kažnjeni, a ne ubijeni; kao žalosni, a uvijek radosni; kao siromašni, a mnoge obogaćujemo; kao oni koji ništa nemaju, a sve posjeduju. (2 Kor 6, 3-10)

Trebalo se držati pravo na konju, ne gledati ni levo ni desno, ni suviše visoko a ni konju među uši, ni rasejano ni zabrinuto, ni nasmejano, ni mrko, nego ozbiljno i pažljivo a mirno...

(Ivo Andrić, Travnička hronika)

U taj hladni, bijeli, barski, evropski, moderni, konzumni, nepovijesni, dezideologizirani kontekst modernog pjesnika umiješala se odjednom upadica o jeziku...

(Antun Šoljan, Štokavsko spravišće)

Kako primjeri pokazuju, gomilanjem se naglašava tematska riječ ili mistificira ključni motiv, stvara se dojam usredotočenosti, bujanja diskurza i izričajne punine. U sva četiri ulomka akumulacija manje smjera opisu, a više naglašavanju afektivnosti govornoga subjekta koja se pak ponajviše očituje u ritualnom (i ritmiziranom) pripisivanju novih obilježja.

Gomilanje i argumentacija

Kada polemičar stigmatizira protivnika, nerijetko poseže za gomilanjem njegovih stvarnih ili izmišljenih grešaka i grijeha. Postupak akumulacije pribavlja njegovu govoru dojam iscrpnosti i analitičnosti te počinje funkcionirati kao oblik argumentacije. Veći dio Matoševa polemičkog prikaza romana Za materinsku riječ Ksavera Šandora Đalskoga zasniva se na akumulaciji. Poslije uvodne tvrdnje da Đalski za „25 godina ne nauči ni ono što je svakom književniku najnužnije: pravilno hrvatski pisati“, Matoš opširno obrazlaže taj stav, npr.:

Đalskova sintaksa nije hrvatska. Taj reprezentant naše književnosti misli njemački. I taj roman vrvi germanizmima. „Čisto začarana“, „razvrućene“, „izostati“, „dobro uhranjeni“ (gut ausgefüttert), „priređena“ (vorbereitet), „uz tijelo utisnutoj surci“, „upustio se u razgovor“ (liess sich ein), „predstavio se” (sich vorstellen), „otklon”, „lionstva i s tim skopčane toalete”, „napadno” (auffallend), „predvesti” (vorführen), „zauzeta” (eingenommen), „naloži prestanak posla”, „otkloni molbu”, „... deputacija, vođenih od biskupa”, „posjednuta” (besetzt), „preduzeti mjere”, „ispasti” (ausfallen), „odsjesti” (absteigen) itd.

Kada se jedna kraj druge gomilaju riječi s istim dočecima, akumulaciju podvostručuje homeoteleuton. Npr.:

Izbuljio, izbečio, raskolutio, iskeketio volujske oči, škrinuo onim pustijem zubima, zapjenio ustima, a iz nozdrva mu modar plamen liže.

(A. G. Matoš, Moderan simbol)

Uzmite u ruku cvijetak krasuljka ili titrice poljske ili majčine dušice i stavite je pored debelog, bucmastog, pognojenog, cijepljenog, parazitski istimarenog vrtnog ružinog pupoljka...

(Miroslav Krleža, Moj obračun s njima)

Akumulacija se ubraja među najraširenije stilske postupke. Izvan jezika, ona ima važnu ulogu u gradnji glazbenog ritma, pointilističkom slikarstvu, filmskom združivanju raznorodnih prizora u istoj sceni, promidžbenom isticanju obilja kvaliteta zagovaranog proizvoda i sl. Francusko-američki umjetnik A. F. Arman (1928–2005) pretvorio ju je u konceptualno ishodište djela Akumulacija slikarskih tuba u pleksiglasu.

Kvintilijan je figuru gomilanja riječi i misli nazivao congeries. Ubrajao ju je među figure uvećavanja te napominjao da joj je vrlo srodna figura koju Grci nazivaju sinatrezam. Dok akumulacija združuje slične elemente, sinatrezam sintaktički povezuje različito.

Hrvatski su filolozi za tu pojavu rabili različite nazive. Najčešći su kumulacija, congeries i gomilanje. Filipović (1876) piše da se kumulacija (gomilanje) događa „kad se upotriebi više sličnih izraza, da se predstavi jedna misao“. Zima (1880) ističe da gomilanje (congeries) karakterizira nizanje „misli i izražaja sličnog značenja, koji se odnose na isti pojam“ te da je „pojav nalik na tautologiju“. Bosanski lingvist Miloš Kovačević (1991) kumulaciju određuje kao koordinirani niz homofunkcionalnih jedinica, pričem te jedinice mogu pripadati istoj razini (leksemi, sintagme, rečenice), ali i različitim razinama (kombinacije leksema, sintagmi i rečenica). Postupak, prema Kovačeviću, na semantičkoj razini obilježava ponavljanje i dopunjavanje: osnovna semantička komponenta ponavlja se u svim jedinicama koordiniranog niza, ali i dopunjava novim značenjskim jedinicama s pojavom svake nove jedinice.

Ovdje je upotrijebljen naziv akumulacija prema analogiji s latinskim imenom figure accumulatio te njegovim izvedenicama u drugim jezicima (eng. Accumulatio; fr. accumulation; njem. Akkumulation; tal. accumulazione).