Natrpana plesna priča uzvišena završetka

Sudeći prema dugotrajnu i srdačnu pljesku pa i ovacijama na kraju, Kazalište Komedija dobilo je još jednu uspješnicu koja će na Kaptol privlačiti vjernu publiku. Riječ je o praizvedbi baleta Breza skladatelja i dirigenta Veseljka Barešića i koreografa i redatelja Dinka Bogdanića. Baletna Breza – nakon nenadmašne filmske Ante Babaje iz 1967. i svježije varaždinske dramske, na tekst Borivoja Radakovića i u režiji Želimira Mesarića – plesni je pogled na antologijsku pripovijetku Slavka Kolara koja sadašnje i buduće gledatelje prati još iz obvezne lektire za osnovnu školu.

Scena iz iz baletne Breze u Komediji

Samostalne baletne predstave nisu specijalnost Komedije pa povijest kazališta bilježi tek samostalni baletni umetak Ispit srca i uma u koreografiji Mile Jovanovića 1954. u Haydnovoj operi Život na Mjesecu te 1966. balet Mlle Lily Sonje Kastl, a obje su izvodili gostujući solisti. Sedamdesetih godina za potrebe predstava angažiran je Studio za suvremeni ples, a od obnove kazališta potkraj osamdesetih plesni se ansambl sastoji od vanjskih suradnika da bi sredinom devedesetih bilo otvoreno nekoliko stalnih radnih mjesta za plesače koji su postali jezgrom rezidentnog ansambla. Baletni ansambl Komedije izgrađen je kao važna komponenta u repertoaru kazališta sastavljenu od opereta i mjuzikala, gdje je nekoliko naslova posljednjih desetak godina, poput Kose, Briljantina ili Chicaga, pred izvođače postavljalo velike zahtjeve i čija je uspješnost bila ohrabrenje za postavljanje prve samostalne predstave. Suradnja s iskusnim plesačem i koreografom Dinkom Bogdanićem iznjedrila je prije dvije godine cjelovečernju predstavu Brel. Breza je još jedan novi pothvat članova Baletnog ansambla uz gostujuće soliste iz HNK – Dariju Brdovnik Bukvić (Janica) i Azamata Nabiullina (Marko).

Tragična priča o Janici, poput breze krhkoj djevojci, njezinoj senzibilnosti koja se na uklapa u sirovu grubost i običaje primitivne seoske patrijarhalne sredine, doista se čini idealnim predloškom za „prijevod“ na plesni jezik. Samo nešto više od jednoga sata bilo je dovoljno za intenzivni tijek plesne priče, koja je osim plesača i dakako orkestra ovaj put uključivala i pjevanje, odnosno zbor i dvoje solista. Tako se Breza, iako nazvana baletom, približila nekoj vrsti scenske kantate. Pionirska zamisao i pothvat skladatelja Veseljka Barešića, funkcionalna je u nastupima zbora, osobito Dies irae ili Lacrimose povezanih s Janičinom smrću, premda bi se o nadobudnosti ili banalnosti izbora upravo tih tekstova dalo raspravljati. Dvojbena je i namjena songova inače muzikalne Renate Sabljak kao Breze, pjevajuće Janičine dvojnice, a k tomu i uvođenje pojašnjivača, pjevača Darija Štulića, što sve zajedno zamućuje pravu narav plesne predstave. Priča o Brezi Janici ne namjerava biti linearna, no mnoštvo slika praćenih glazbom iz nebrojenih izvora – od kasnoromatičnih uzora, stravinskijevskih i orfovskih poteza, folklornih obrazaca ili izravnih citata, tanga, mjuzikla – kao da se u nedostatku jasna koncepta i natrpanosti svim zamislivim idejama, u rastrzanosti ne može odlučiti što bi zapravo željela biti. Dodatnoj natrpanosti svekolikim čudima pridonosi i uvođenje suđenica- coprnica (da se zaposli zbor), kurtizane... Mnogo je čistije namjene plesni pokret u kombinaciji jezika klasičnog baleta i stiliziranog narodnog plesa, premda se tako razgranatoj glazbi, čini se, moralo odgovoriti viškom kretanja na maloj pozornici koje paradoksalno umanjuje efekt snažne i potisnute emocije koju nose motivi Kolarove priče. Iskustvo koreografa Bogdanića sigurno je bilo dragocjeno u procjeni plesnih mogućnosti ansambla s manjim zadacima i vrlo dobrih solista, gdje briljira okretni Azamat Nabiullin kao prevrtljiv i nasilan Marko, dobri sućutni prijatelj Joža Bojana Valentića i poetična Janica Darije Brdovnik Bukvić, čiji se lik gubio u prebujnoj okolini, dok je lik Kurtizane čini se smišljen tek tako, zbog vrlo dobre Tamare Masnjak. Dobru vizualnom dojmu predstave pridonosi jednostavna scenografija Dinke Jeričević, koja je protagonistima ostavlja dovoljno prostora, a ugođaj kreira projekcijama poput brezove šume uz svjetlo Zorana Mihanovića te primjerene i elegantne kostime Elvire Ulip. Da ipak bude jasno da publiku ne treba odveć uznemirivati, najnovija šarolika baletna inačica tragične priče ima uzvišeni crescendo na kraju prema uzorku – all together now.