Marulus redivivus

Nedavno je objavljena knjiga Marko Marulić: Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca što ju je preveo, komentirao i priredio zadarski klasični filolog Branimir Glavičić, koji je preminuo početkom 2010, te je ta knjiga ujedno i njegovo posljednje znanstveno djelo. Knjiga je prvo dvojezično izdanje Marulićeve uspješnice: cjelokupan hrvatski prijevod djela prati paralelno latinski tekst (prvo izdanje istog prevoditelja i priređivača s naslovom Pouke za čestit život s primjerima, iz godine 1986, donosi samo neka poglavlja i u latinskom izvorniku). Prijevod Institucija izrađen je po latinskom predlošku koji se smatra ponajboljim: to je antverpensko izdanje iz 1593. Priređivač je primijenio Marulićev pravopis, koliko nam je poznat iz drugih njegovih djela sačuvanih u rukopisu.

Na početku knjige nalazi se opširan predgovor Marko Marulić – europski humanist iz pera Branimira Glavičića te slijede kratice biblijskih knjiga i drugih izvora. Na kraju knjige nalazi se Popis citata i upotrijebljenih mjesta iz Biblije, Popis svetaca s naznakom izvora, Kazalo imena i Usporedni popis geografskih imena.

Preveo, komentirao i priredio Branimir Glavičić, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2010.

De institutione bene vivendi per exampla sanctorum – Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca najpoznatije je i najpopularnije latinsko djelo Marka Marulića, ujedno i jedno od najčešće prevođenih Marulićevih djela u ranom novovjekovlju.

Marulić je svoje djelo posvetio Jerolimu Ćipiku, „vještaku u crkvenom i svjetovnom pravu“, kanoniku i nadđakonu splitske Metropolitanske crkve, a u posveti splitski humanist, kao što je to često slučaj u njegovim djelima, iznosi poticaje za pisanje svojega djela, odnosno izlaže svoju poetiku koja se može najbolje osvijetliti ovim riječima:

„Neka, dakle, koji hoće slijede Katone, Scipione, Fabricije i Kamile, neka se povode za Sokratom, Pitagorom, Platonom i ostalim naučavateljima ljudske mudrosti, mi nastojimo prosuditi i dostići djela i vladanja partijarhâ, otaca i prorokâ, Krista i apostolâ te svetaca jednoga i drugoga Zavjeta da bismo polučili nagrade vječnoga blaženstva što su ih oni polučili.“

No splitski humanist ne deklarira se samo kao kršćanski pisac nego i kao pisac svjestan svojega umijeća i zanimljiva fabuliranja, pokazujući samosvijest renesansnog autora, samosvijest o kojoj je progovorio i u predgovoru Judite. Dalje, naime, Marulić za svoje djelo kaže:

„Čitat ćeš u njemu, možda, što si često već drugdje čitao, ali ćeš osjetiti nešto više užitka kad pobliže pogledaš i porazmisliš da se jedne vrste krjeposti ne baš neskladno – kako ja mislim – priljubljuju uz druge, da je ono što se u drugih pisaca navodi opširno i rasuto, ovdje složeno u red i dano u obliku pregleda te da je, kako ću s pouzdanjem reći, izloženo i nešto zanimljivije.“

Djelo je podijeljeno u šest knjiga, broji ukupno 71 poglavlje, a svako poglavlje nosi sadržaju primjeren naslov. U prvoj knjizi govori se o temeljnim kršćanskim vrlinama te se ističe potreba preziranja zemaljskih dobara, naglašava se ispraznost zemaljske slave i potreba poniznosti. U drugoj knjizi razni junaci, sveci, primjeri su pouke u molitvi, načinu čitanja Svetog pisma i vjerovanja u jednog Boga. U trećoj knjizi govori se o ljubavi prema Bogu, prema prijateljima i neprijateljima, a zatim se pripovijeda o potrebi uzdržavanja od tjelesnih užitaka. Četvrta knjiga tematski se nastavlja na treću: priča o kažnjavanju tijela postom, o jednostavnosti i štedljivosti u jelu i pilu, a zatim se pripovijeda o poslušnosti, o gajenju istine i izbjegavanju laži, o krotkosti srca, o šutljivosti i umjerenosti u govoru. Ta knjiga završava razmatranjem o presvetoj pričesti. U petoj knjizi govori se o trpljenju i trpeljivosti kao temeljnoj kršćanskoj vrlini te se priča o trpljenju nepravde, bolesti, štete, o trpljenju mučenika i mučenica, a nakon toga dolazi niz razmatranja o smrti. To je poglavlje logičan prijelaz na šestu knjigu, u kojoj se govori o Posljednjem sudu, toj najčešćoj srednjovjekovnoj temi, a čestoj i u sama Marulića. Cijela šesta knjiga oblikovana je kao religiozno-moralistički traktat u kojem se razmatraju dominantni problemi vezani uz Posljednji sud.

Žanrovski gledano, De institutione bene vivendi per exampla sanctorum svojevrstan je zbornik temeljnih zasada i načela kršćanske etike s uputama u praktičan kršćanski život, potkrijepljenima bezbrojnim primjerima i navodima iz evanđelja, svetih otaca i života svetaca. Ali Marulić svoje pouke ne iznosi apstraktnim jezikom kršćanske moralke, već pojedinu vrlinu odnosno slabost ilustrira nizom primjera iz života svetaca ili iz Biblije, nizom pričica, anegdota, koje su egzemplarne za određeni problem, stoga je djelo i svojevrsna zbirka kratkih priča. Naime, dominantno obilježje Marulićeve naracije nije teoretska ni apstraktna sublimacija pojedinih problema kršćanske etike, nego je vrijednost njegova djela u živom, dinamičnom pripovijedanju, u brzom smjenjivanju pripovijedanih događaja, u nizanju kratkih anegdota te, kao i svako takvo pričanje, posjeduje čar jednostavnosti i naivnosti. Takvom koncepcijom djela Marulić se pokazuje i kao vrstan prozaik, a i dobar psiholog. Tako, nižući brzim tempom razne anegdote za pojedinu vrlinu i krepost, Marulićevo djelo predstavlja se kao zanimljiva fabularna proza, ispričana napeto, zanimljiva po sadržajnim elementima, oblikovana zgusnutim i jezgrovitim stilom, jednostavna i jasna u misli, poruci i po stilu. Na taj način ono je djelovalo ne samo na Marulićeve suvremenike nego može djelovati kao vrsna proza i na suvremenog čitatelja.

Vjeran, tečan, živ i izražajan prijevod iz pera Branimira Glavičića, popraćen latinskim izvornikom, iscrpni komentari i bilješke prevoditelja daju čitatelju precizne informacije o svim Marulićevim uzorima, navodima, citatima. Međutim, osim što je djelo u velikoj mjeri poučno i relevantno po svojim religiozno-kršćanskim aspektima, ono je isto tako vrstan primjer živa, dinamična, ekonomična i vješta fabuliranja.

Tiskano prvi put 1506. u Mlecima, izdavano je to djelo do kraja 17. stoljeća četrdesetak puta, i to kako u latinskom izvorniku tako i u prijevodima na najpoznatije svjetske, odnosno europske jezike; talijanski je prijevod izašao u dvanaest izdanja, njemački u šest, a francuski i portugalski prijevod u jednom izdanju. Uz Evangelistarium to je, jamačno, najpopularnije i najvažnije Marulićevo latinsko djelo. Stoga je cjelokupan prijevod tog djela na hrvatski uz paralelni latinski tekst važan događaj za hrvatsku književnu i kulturnu baštinu.