Klupa i šentada

Na prvi pogled, šentada i klupa su jedno te isto. Zato će Splićanin na Zrinjevcu klupu nazvati šentadom, dok će Zagrepčanin na Rivi šentadu nazvati klupom. A ne treba ih ni kriviti, jer šentada i klupa slične su jedna drugoj kao dvije kapi vode, a nerijetko ih je i načinio isti proizvođač. Pa ipak, to su dvije posve različite stvari, a nepodudarnost u nazivu ne dolazi samo otuda što je jedno dijalektalna riječ, a drugo književna, nego otuda što razlika postoji i u zbilji. Šentada i klupa razlikuju se i po povijesnom razvoju i po mjestu na kojem stoje, a i po društvenoj funkciji koju obavljaju.

Klupa znači bijeg od svijeta, šentada znači srljanje među svijet

Šentada je, doista, mnogo starija od klupe. Klupe su se počele pojavljivati istom onda kad se u sjevernim gradovima formirala građanska klasa i kad je ta građanska klasa stala utvrđivati svoje navike i rituale. Jedan od tih rituala bio je i boravak na svježem zraku unutar gradskoga prostora, pa su se razvili i osobiti oblici ponašanja koji su bili s tim u vezi. Tako su onda klupe postavljane uzduž šetališta, da se prolaznici na njima mogu odmoriti, a onda i u parkove, jer po stazama tih parkova građani su također rado protezali noge. Sve je to – barem u našim krajevima – vezano uz 19. stoljeće, i to više uz njegovu drugu, nego uz prvu polovicu. U odnosu na povijest šentade, klupa se pojavila takoreći jučer.

Jer, šentade postoje valjda još od antičkoga vremena, što se najbolje vidi po činjenici da su često isklesane od kamena, pa je tako riječ šentada izvorno i značila kamenu klupu, a tek se poslije taj termin proširio i na drvena sjedala. U svakom slučaju, šentade su se postavljale prije svega u blizini mora, i to valjda iz dva razloga: jedno zato što se ondje ljeti moglo navečer uhvatiti nešto svježine, a drugo zato što se tako mogao udobnije dočekati brod. A da se i ne govori kako je obala u sredozemnim mjestima bila i najjavniji prostor, pa je ondje bilo mnoštvo ljudi, a među njima su opet mnogi – zbog starosti ili umora – osjećali potrebu da sjednu.

Upravo po tome gdje su smještene, šentada i klupa i danas se jako razlikuju. Klupe se, naime, nekako najviše vezuju uz drveće i zelenilo, pa ih ima po parkovima i u drvoredima. Šentade su postavljene po drukčijem kriteriju: nije toliko važno da nad njima bude kakva krošnja, koliko je važno da se s njih pruža dobar vidik. Eto, pogledajte samo splitsku Rivu: ondje postoje dvije vrste šentada, one koje gledaju prema moru i one koje gledaju prema gradu. I svaka od njih ima svoje prednosti: s morske šentade vide se brodovi, galebovi, vide se Brač i Šolta, dok se s gradske vide ljudi kako prolaze i čuje se kako razgovaraju. S jedne se šentade motre gradska zbivanja, a s druge međugradska. Ispada, dakle, da se na šentadi traži upravo ono od čega se na klupi bježi: na klupi, doista, nije važan vidik, nego je važan mir, jer se ondje čovjek odmara od jurnjave i od buke prometa.

Tako se pomalo približavamo i glavnoj nepodudarnosti između klupe i šentade, a to je razlika u njihovoj javnoj i društvenoj ulozi. Tko sjedi na klupi? Sjede ponajviše starci koji gledaju kako bi ubili vrijeme, pa onda bake što nadziru unuke što se igraju na stazi, potom putnici s obližnjega kolodvora koji imaju dva-tri sata na bacanje, a onda i kojekakvi čudaci s knjigom u ruci. Na svakoj klupi obično sjedi po jedna osoba, i tu se rijetko čuje kakav razgovor.

Obratno je na šentadi. Ondje redovito ima više ljudi, i ti ljudi glasno razgovaraju. Na istoj šentadi možete svakoga dana u isto vrijeme vidjeti ista lica, jer ondje se okupljaju umirovljenici koji nemaju novaca da sjednu u lokal. Obično jedan stoji ispred klupe i drži govor, a ostali ga slušaju, da bi ga potom zamijenio drugi. Tu je situaciju dobro opisao Ranko Marinković u svojoj Zajedničkoj kupki. A nije da se tu samo prepričavaju dokone zgodice, nego se pretresaju i aktualna politička pitanja, pa se čak znade zaći i u filozofske tančine. I ne moraju to ni biti baš penzioneri, nego mogu biti i ljudi koje druge dobi – a i oba spola – jer šentada uvijek i jest takva nekakva demokratska tribina s koje svatko ima pravo govoriti.

Ili, ako hoćete da tu razliku u društvenoj funkciji između klupe i šentade sažmemo sasvim zaoštreno, moglo bi se ovako reći: na klupu ljudi sjedaju zato da bi bili sami, a na šentadu zato da bi bili u društvu. Nudeći mir i zaklonjenost, klupa znači bijeg od svijeta; nudeći pogled na grad i na more, šentada znači srljanje među svijet. Prije mnogo godina postojala je u Pometu, humorističkom prilogu Slobodne Dalmacije, mala rubrika (ispisivao ju je ponajviše Miljenko Smoje) pod naslovom Ćakule na šentadi. I, to je bilo logično, jer šentada i služi prije svega za ćakule. Teško bi bilo zamisliti u zagrebačkim novinama rubriku Razgovori na klupi, kad na klupi jedva da se ikako razgovara. Logičnije bi bilo Razmišljanja na klupi, jer ondje i jest najljepše onda kad je čovjek sam, pa može u miru mozgati.

I, o tome postoji i umjetničko svjedočanstvo. Na zagrebačkom Strossmayerovu šetalištu postavljen je Kožarićev spomenik A. G. Matošu: pjesnik je prikazan kako sjedi sam na klupi, zureći prema Donjem gradu, zaokupljen tko zna kakvim mislima. Njegova brončana sjedalica nalazi se u istoj ravnini s ostalim klupama i stoji u razini tla, pa se po tome vidi da je cijeli aranžman želio evocirati upravo ono što za klupu jest tipično, pa makar na njoj sjedio i sam A. G. M. E, vidite, takav spomenik nije moguć negdje na moru: staviti, recimo, Uvodića ili Vidovića sama na šentadu, značilo bi prikazati ga kao čudaka, kao da sam sa sobom igra briškulu.

Ali, ako to nije moguće, možda je moguće podići spomenik samoj šentadi kao instituciji? Načiniti, recimo, brončanu klupu i staviti na nju nekoliko balunjera u živahnom razgovoru. Vjerujem da je ideja dobra. Tko je prvi prihvati, njegova je.