Kazališni globus - svijet

London – Suradnja dviju legendi suvremenoga glumišta, Jona Fossea kao pisca i Patricea Cheraua kao redatelja, u novoj produkciji Younga Vica Ja sam vjetar izazvala je ovacije. Vizualna bravura, kako ju je nazvao jedan kritičar, ne odnosi se samo na dojmljvi vizualni aspekt predstave, bravura je to u kazališnom smislu. Kao i u ranijim dramama, Fosse i tu ignorira osnovna dramska pravila. Dvojica muškaraca na brodu koji nekamo plovi nemaju ni imena ni prošlosti. Oni su Prvi i Drugi i kreću na opasno putovanje u kojem će Prvi, inače iskusni mornar, nestati u moru. Drama je ocijenjena kao morski Godot i kao meditacija o mogućnostima jezika, a karakteri su možda samo dva lica iste osobe: depresivac koji odbacuje život i druželjubivi hedonist, u kojima koegzistira želja za smrću i instinkt preživljavanja. Ma kako ocijenili ovaj komad, on se obraća temeljnom u čovjeku: ponašanju u ekstremnoj situaciji i ljubavi među supatnicima. U Chereauovoj hipnotičkoj režiji oba su glumca iznimna (Tom Brooke i Jack Laskey), a scenograf Richard Peduzzi odgovaran je za vizualni dio bravure.

Drama zaboravljenih stvari

New York – Što pretvara smeće u zanimljiv materijal? Prolazak vremena, odgovara produkcija Locker No. 4173b, nova off-broadwayska predstava grupe New York Neo-Futurists. Autori i izvođači te dokumentarne priče su Christopher Borg i Joey Rizzolo, a građu za nju pronašli su u napuštenim stvarima iz dva ormarića za ostavljanje prtljage u Bronxu, čiji su sadržaj slučajno kupili na dražbi. Sadržaj tih ormarića, dio života nepoznatih ljudi, materijal je drame u kojoj dvojac, parodirajući detektivske drame i ne libeći se songova ni vodviljskih metoda, predstavlja anonimne živote. Dokumentarna drama posljednjih je godina vrlo živa aktivnost ne samo na anglo-američkim pozornicama, a sad se, nakon serije drama o politici i ratu, pojavljuju i drame iz svakodnevnog života. Autori predstave, u suradnji s redateljem Justinom Tolleyem, nisu pokušali istraživati život možda mrtvih vlasnika tih stvari, njihov je materijal isključivo ono što je pronađeno u ormariću, a rezultat je ganutljiva i duhovita produkcija. Banalan materijal invencijom autora pretvoren je u zanimljivu dramu.

Galeb kakva nismo gledali

Moskva – Susret Jurja Butusova i Čehova na pozornici Satirikona jedan je od najopširnijih s kojim se tamošnja publika i kritika dosad susrela.

Ne samo zbog petosatnog trajanja predstave Galeb nego i zbog poigravanja redatelja poznatom građom. Butusov drastično intervenira u tekst, što s interpretacijama ruskih klasika na tamošnjim scenama nije čest slučaj. Miješa scene, preosmišljava karaktere, u produkciji čak pet različitih glumaca igra Trepljova, a i sam se redatelj povremeno penje na scenu kako bi vodio plesne točke ili čak, na trenutak, sam igrao Trepljova. No nisu ti neobični efekti nešto što produkciju čini posebnom i važnom, riječ je o Galebu kakva Rusija nije gledala i o kojem će se dugo pričati.

Japanke i feminizam

Tokio – premda su Top Girls Caryl Churchill u Londonu praizvedene prije gotovo tri desetljeća i bez obzira na dvije komercijalne produkcije te drame odigrane u Japanu u međuvremenu, feministička priča, kako je predstavljaju japanski mediji, i danas ima što reći suvremenom japanskom društvu u kojem žene tek nominalno imaju ravnopravnu poziciju s muškarcima. Nova produkcija u režiji Akike Takamure, poznate redateljice i glumice, u produkciji njezine SIS Company, u Japanu se ovih dana susreće s publikom silno zainteresiranom za angažirani govor o suvremenosti.